Da, Vukovar će svake godine biti dan tuge za sve nas, kako za one koji su izgubili svoje najdraže, tako i za one koji su izgubili jedan vrijednosni sustav, pored svih svojih ljudskih, osobnih stradanja. Niti jedna tuga nije manje vrijedna, a svaka je osobna i jedinstvena.

Taj dan ću pamtiti i ja kao svoju tugu i suosjećanje sa svim nevinim žrtvama Vukovara i istočne Slavonije iako nisam nikoga osobno izgubio. Pamtit ću ga čak i više, kao ukupni i osobni civilizacijski poraz nas Hrvata, Srba, Slovenaca, Bosanaca, Crnogoraca, Kosovara, Makedonaca… Civilizacijska je to katastrofa koju smo združenim, „bratskim“ snagama dozvolili da nam se dogodi, a zatim je i sproveli na svoju bruku i sramotu…

Naš udio u katastrofi je bio pretežito „materijalni“ (ljudsko materijalni), a ruke, „ operativno – izvedbeni radovi“, su bili u tuđim rukama – svakako ne u interesu nas svih ukupno.

Tridesetak godina nakon tragedije Vukovara, Oluje, Bratunca, Ahmića, Mostara, Srebrenice, Kosova, raketiranja Srbije – nastavite nabrajati … valjda je više nego jasno za „čije babe zdravlja smo se poklali“ ili čekamo da nam to naši vrli političari pojasne?

Na ovaj simbolički dan prije dvadeset osam godina, tragično se urušila cijela jedna vrijednosna, svjetonazorska i ljudska civilizacija koju smo poznavali i uvažavali. Civilizacija na kojoj smo odgajani – barem velika većina nas. Novopečeni mudroseri vele da smo odgajani na pogrešnim i nemogućim premisama. Ma nemoj? Da, da… to nam govore oni među nama koji su gajili i tada drugačije „vrijednosti“ u istoj toj civilizaciji. Licemjerno, s figom u džepu. Za takve s „figom u džepu“, za takve „guje u našim njedrima“, otvorio se prostor djelovanja „tijekom demokratskih promjena“ – naročito. Za to moralno smeće koje je raslo zajedno s nama, išlo u škole i studiralo i radilo s nama – rat je bio neophodan, a nasilje popratno nužno sredstvo. Kako bi inače to smeće postalo društvena i politička „elita“, nego putem nasilja?

Stotine terorista, plaćenika – „ratnih psina“, od Legije stranaca do terorističkih skupina ekstremnih Hrvata – ustaša, Srba – četnika, mudžahedina, balista, dotjerani su i plaćeni da potaknu zlo… Na sličan način kao što su prije osamdesetak godina blisko surađivali isti ti ustaše, četnici, balije za strane interese, tako su i sada surađivali – kako u Vukovaru tako i po cijeloj bivšoj zemlji – sve u istom cilju – razjebavanja svake mogućnosti suživota, suradnje i razumijevanja među nekadašnjim bratskim narodima. I uspjeli su, mora se reći. Tako nam i treba kad smo primitivni kmetovi. U nepunih trideset godina vratili nas petsto godina unazad – jer smo to „kao htjeli i kao izabrali“.

Matije Gupca niti na vidiku, a tek Tita i partizana?!

Veli pjesnik „onaj koji pogodi cilj sve ostalo promaši“. Vukovar je pravi primjer, kao i Knin – da smo „sve ostalo“ promašili, a kao pogodili smo „ostvarenje vjekovnog sna“. Mogli smo puno imati, da je bilo časti i poštenja. Pameti je bilo. ali je ćuti nije bilo, kao ni časti, još manje poštenja – pogotovo u Vukovaru. Zato se i gradi „sveto“ mjesto hrvatskih patnji i stradanja. Gradi se hram hrvatske patnje, a ne gradi se grad za život svojih stanovnika. Imam dojam da je to bio i cilj iz kojega združenim snagama gradimo „sveti mit“ o hrvatskoj patnji i žrtvama.

Koga smo i što „pobijedili“ u toj velikoj žrtvi? Od koga i čega smo se oslobodili? Teritorijalno imamo isto ono što smo već imali u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a sada sadržajno i demografski katastrofalno i tragično lošije. Što to obilježavamo, još gore – što to slavimo? Oslobodili se Vukovarci svojih susjeda/komšija – kao od okupatora? Sjebali jedni druge na radost trećih!

Civilizacije se grade, ali i propadaju dolaskom naprednije civilizacije… ništa sporno. Ali kakva je to „civilizacija“ zamijenila onu prijašnju… Sada, dvadeset osam godina kasnije, zakašnjelo, trebalo bi nam barem biti jasno? Ništa nama nije jasno – većini hrvatskih građana. Gledajući i šetajući Hrvatskom i susjednom nam BiH – očiju širom zatvorenih – ništa ne vidimo?

U Vukovaru je najprije izgrađen ogroman kameni križ na desnoj obali Dunava, netom se „istočna Slavonija ‘sretno’ integrirala u cjelovitu Hrvatsku“?! Kameni blok donacija je naš iz Istre, KAMEN Pazin, ali nas nitko ništa nije pito’, to onako automatski, voljom „darežljivog“ autora u naše ime i za naše pare. Antifašistička Istra donirala kamenu križinu Vukovaru. To se zove bratska i solidarna pomoć. Iz prve se vidi što je bio prioritet u izgradnji „mira i suživota“ u razorenom Vukovaru – obnavljanje ZIDA prema nečastivom – naravno, jer NEČASTIVI dolazi s Istoka – logično i pogotovo naravno!

Nekada davno, KuK carica Marija Terezija je uspostavila Vojnu krajinu. Prihvatila je protjerane Srbe i razmjestila ih na granicu s Turskim carstvom. Dala im „zemlju i časti“ da čuvaju kršćanstvo od „nečastivih“ i „Bogu ne milih“. Petsto godina kasnije, mi Hrvati istjerali smo Srbe s „položaja“ branika kršćanstva da bi EU i Brisel postavio nas Hrvate na granicu kršćanstva. Netko mora braniti Europu, neće valjda Švicarci? Povijesni napredak Hrvata. U doba carice Marije Terezije bili smo kmetovi bezemljaši, a sad smo napredovali u krajišnike. Vele, mnogo bolja zamjena za Srbe na braniku kršćanstva. Mediji izvještavaju da smo revni u toj zaštiti – ima sve više ranjenih i mrtvih inovjernika na predziđu kršćanstva – naročito po „šumama i gorama“ Like, Banije, Gorskog kotara. Dobivamo pohvale iz Brisela, dijele se zasluge zaslužnim „krajišnicima“. Lijepo nam se piše – cijela zemlja pretvara se u „uzoritu“ Vojnu krajinu.

„Apage Satanas“ poručujemo nečastivima s obala Dunava, Save, Neretve, diljem Like, Hercegovine… pobodeni križevi jači su od Šengena, teritorij je označen, zapišan – konačno mir i dobro!

U tvrđavu Europu se ući neće moći tek tako, poručuje napredna zapadna civilizacija. Tradicionalne demokratske vrijednosti i Europske standarde braniti ćemo svim našim križevima. Spavajte mirno – garantiramo vam mi Hrvati.

Ave Brisel – morituri te salutant!

Igor Galo