Zadnji mjeseci prvog polugođa hrvatskog članstva u EU protječu u vrlo dinamičnom ozračju. Evidentno je da se pod pritiskom europskih institucija u Hrvatskoj uvodi određen poredak te da se mnoge snage, mahom retrogradne, tome žilavo suprotstavljaju.

Manjine

Političkom pozornicom zadnjih mjeseci dominiraju dvije teme vezane uz tzv. problem manjina: problem srpske nacionalne manjine, te problem homoseksualnih osoba. Manjinska prava predstavljaju jedan od temelja liberalno-demokratskog svjetonazora, odnosno njegov način rješavanja određenih društvenih proturječnosti. S druge strane, reduciranje čovjeka na samo jednu dimenziju može se nazvati antihumanim i anticivilizacijskim činom tako da se rješenje tih problema ne može naći takvim pristupom.

Postavljanje dvojezičnih, odnosno dvopismenih, ploča u Vukovaru izazvalo je bijes jednog dijela, specifične za Hrvatsku, populacije. Ona u ovom momentu nije predmetom našeg interesa, između ostalog i zbog indicija da ploče nisu razlog njihove uznemirenosti. Treba napomenuti da dvojezičnih/dvopismenih ploča u Vukovaru nije bilo za vremena socijalizma, i to u vrijeme kad su Srbi imali status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, dok su s pločama dobili nešto što im nije potrebno. Ako bi se predstavnici Srba u Hrvatskoj, hrvatska vlada i evropske institucije iskreno htjele pobrinuti da hrvatski Srbi uživaju puna građanska prava, onda bi osigurali, a to i nije tako teško, ekonomski prosperitet, kako Hrvatske tako i Vukovara. S druge strane, formalna ravnopravnost Srba se, između ostalog, može očitovati i u njihovoj zastupljenosti na radnim mjestima u državnom i javnom sektoru i to od rukovodećih pozicija pa sve do mjesta portira ili vozača službenih vozila. Stare članice EU bi mogle izvršiti pritisak na svoje kompanije koje posluju u Hrvatskoj da povedu računa o paritetu, da se ne dodvoravaju hrvatskim šovinistima te da na šalterima svojih banaka, u svojim dućanima i predstavništvima zaposle određen broj osoba srpske nacionalnosti. Bez toga nikakve ravnopravnosti, pogotovu u situaciji visoke nezaposlenosti i ekonomskog beznađa, nema, niti je može biti.

Slično se može rezonirati i kad se radi o pravima homoseksualnih osoba. No, prije svega treba navesti dva neupitna aksioma:

1. Homoseksualci trebaju, i po božjim i po ljudskim zakonima, uživati prava jednaka svim drugim članovima društva.
2. Homoseksualci ne predstavljaju nikakvu prijetnju društvu pa tako ni instituciji obitelji.

I kod ovog problema može se primijeniti gore navedena argumentacija. Pripadnici udruge „U ime obitelji“, odnosno njihovi mentori, snose punu odgovornost za razaranje obitelji i obiteljskih vrijednosti jer su aktivno participirali, i još uvijek učestvuju, u razaranju materijalne osnove društva koja je rezultirala raspadom desetaka tisuća obitelji, a još više stvaranjem uvjeta koji mladim ljudima onemogućuju zasnivanje obiteljske zajednice. Nikakav homoseksualizam ne može se mjeriti s njihovom destruktivnom djelatnošću u ovom društvu. Jasno je potom zašto se predstavnici te udruge bave obranom nečega što nije ugroženo, barem ne na način na koji oni prezentiraju. Ovdje se radi isključivo o materijalnom probitku članova udruge.

No, isto se može reći i za udruge, točnije članove udruga, koje se nominalno bore za prava homoseksualaca. Njihova je borba jednako bezsadržajna i prividna kao što je i borba predstavnika srpskog naroda (bili oni u Zagrebu, Vukovaru ili Beogradu) za ćirilične natpise. Baš kao što je bezsadržajna i prividna, a još vise razbojnička, bila borba hrvatskih Maspokovaca, odnosno Proljećara, za ravnopravnost Hrvatske, odnosno Hrvata, u SFRJ. Rezultati njihove borbe sada su jasno vidljivi. Od profane, osobne razine, gdje su navodni borci za partikularna prava jedne grupe u zajednici materijalno profitirali, do općedruštvene, gdje je sada svakome jasno da su ista ta gospoda do temelja, materijalno i moralno, razorila hrvatsko društvo. Oni su ga tim pristupom fašizirali. Oni su nosioci i promicatelji socijalnog fašizma. Oni predstavljaju školski primjer devastirajućeg učinka partikularističkog pristupa društvenim problemima. Prava bilo koje grupe, premda neupitna, ne mogu i ne smiju imati status apsoluta jer mogu doći u koliziju s pravima drugih grupa dok su nosioci partikularističkog pristupa, kao po pravilu, osobe dvojbenog morala.

HDZ-ovština

Rodonačelnici socijalnog fašizma, koji su manirom uličnih džeparoša opljačkali svoje Hrvate, moralno i materijalno su devastirali hrvatsko društvo. Na primjeru krađe iz HGK-a, krađe, za naše prilike, nevelike sume novca, može se zorno potkrijepiti gornja teza. Primjerice, prosječna srednja neto plaća radnice ili radnika u većini trgovačkih lanaca je na razini od 3 000 kuna. Ukradenih 32 milijuna kuna iz HGK predstavlja ekvivalent od 10667 mjesečnih radničkih plaća ili 889 godišnjih. Ako pretpostavimo da prosječni životni vijek radnika traje 40 godina, onda se može zaključiti da je plameni HDZ-ovac ukrao cjeloživotnu plaću 22 radnika. 22 radnika treba 40 godina svaki dan ići na posao po raznim vremenskim uvjetima, trpjeti poniženja šefova, nezadovoljnih klijenata, preći tisuće kilometara, prenijeti tisuće tona tereta da bi zaradili ekvivalent koji je istaknuti HDZ-ovac, bez imalo griže savjesti, ukrao. Sljedeća krađa od 42 milijuna predstavlja ekvivalent za cjeloživotni rad 29 radnika, sljedeća od 135 milijuna  – 94 radnika, i tako redom sve do nepotrebnog referenduma čija cijena predstavlja ekvivalent od 33 radnika. Slika je neznatno ublažena ako se rezultat HDZ-ovštine izrazi u prosječnoj plaći u Hrvatskoj – dok ista poprima tragikomične crte ako se izrazi u prosječnim povlaštenim mirovinama u Hrvatskoj. Jer kad se radnike i prosječne plaće u Hrvatskoj stave u kontekst rezultata lopovluka, ali i ničim zasluženih privilegija, onda se vidi da je društvo raskoljeno na dvije klase, manjinsku klasu privilegiranih i većinsku klasu potlačenih. To je rezultat HDZ-ovštine, odnosno izvršenje obećanja danog od strane prvog predsjednika HDZ-a.

Aktualni pak predsjednik HDZ-a, u maniri svojih prethodnika, stvara privid borbe za Hrvatsku. Bogobojazan je pa aktivno podržava udrugu „U ime obitelji“, demokratičan je pa se bori protiv komunističkog totalitarizma, nacionalno je osvješćen pa se srčano bori protiv ćirilice, zabrinut je za ekonomsko stanje u zemlji pa kritizira politiku aktualne vlasti (premda ista u biti predstavlja produžetak HDZ-ovske), pa je čak prolio i pokoju krokodilsku suzu zbog odlaska desetaka tisuća Hrvata izvan Hrvatske.

Zadnji problem treba dodatno pojašnjenje jer zorno pokazuje bit HDZ-ovštine. Emigracija je normalna pojava u svim društvima. Tisuće građana bogatih zemalja poput SAD-a, Velike Britanije, Kanade i drugih živi i radi, privremeno ili trajno, izvan svoje zemlje. Obično se radi o stručnjacima koji u potrazi za boljom zaradom, mahom preko svojih megakompanija, odlaze u manje razvijene zemlje. Iz siromašnih zemalja emigriraju ljudi raznih profila premda većinu čine niskokvalificirani radnici. No, da bi se moglo emigrirati iz vlastite zemlje, mora postojati i zemlja kojoj je rad pojedinog imigranta potreban. Zapadne su zemlje od sredine pedesetih do kraja osamdesetih gotovo isključivo primale nekvalificirane radnike dok je od devedesetih došlo do pravog egzodusa stručnog kadra s istoka Evrope, pa tako i Hrvatske, jer nakon razaranja ekonomije od strane HDZ-a, on je u Hrvatskoj bio, još uvijek je, i još dugo će biti, nepotreban.

Više od stručnog profila, za emigraciju, odnosno imigraciju, važne su moralne i radne kvalitete potencijalnog imigranta. Svaka će zemlja rado primiti radišnu i poštenu osobu, dok će kriminalce vratiti. Mladi ljudi koji odlaze iz Hrvatske mogu otići samo zato jer su nekome potrebni! Nepotrebne nitko neće uzeti. Zapad je HDZ-ove predšasnike 1945. vratio u zemlju jer im taj profil ljudi nije trebao. Zapadu ni sada ne trebaju osobe takvog profila pa se ne može desiti da netko od njih trajno emigrira. Zapadu su oni potrebni u Hrvatskoj jer svojim djelovanjem stvaraju uvjete gdje će najbolji ljudi odlaziti iz Hrvatske te svojim znanjem i radom doprinositi razvoju njihovih zemalja.

SDP-ovština

Jedan od glavnih stupova kapitalizma, Međunarodni monetarni fond, nedavno je dao dvije preporuke, odnosno direktive, hrvatskoj vladi. Preporuke bi trebale pomoći izlasku Hrvatske iz krize, a radi se o poreznim promjenama koje bi tradicionalno neuki obožavatelji kapitalizma u Hrvatskoj nazvali socijalističkim. MMF preporučuje povećanje PDV-a te uvođenje poreza na nekretnine.

PDV predstavlja polovicu prihoda u proračunu RH, točnije 56 od 113 milijardi kuna. Porez je to koji se jednako ubire od svih građana, bez obzira na njihov materijalni status, u iznosu od 12 820 kuna po građaninu, uključujući i djecu, na godinu, ili 1 068 kuna mjesečno. Porez je to koji se troši na određenu klasu ljudi u vlasti ili vezanih uz vlast. Odmah treba istaći da se prihodi od PDV-a ne troše na starosne mirovine, jer su troškovi u visini od 20 milijardi kuna na iste izbalansirani doprinosima za mirovinsko osiguranje, niti na zdravstvo, čiji su prihodi za oko tri milijarde kuna niži od troškova, tj. 16 naprama 19 milijardi kuna. Glavni potrošači proračunskog novca se nalaze u pet stavki: Opće i javne usluge (17,9), Obrana (4,9), Javni red i sigurnost (6,9), Ekonomski poslovi (14,2), te Obrazovanje (10), odnosno nešto manje od 54 milijarde kuna što se dobro poklapa s prihodima od PDV-a. Treba još napomenuti da se barem dvije trećine gore navedenih proračunskih rashoda troši na plaće zaposlenih. Isto vrijedi i za zdravstvo.

Tko su korisnici proračunskih sredstava? Ne manje od polovice državnog proračuna odlazi na plaće zaposlenih u tom sektoru, a njih je prema podacima iz 2008. godine 388 000. Od toga 71 000 je zaposlena u javnim poduzećima, dok je od ostalih 317 000 u lokalnoj administraciji zaposleno 67 000, a u državnoj 250 000 – od kojih 187 000 predstavlja službenike. Treba napomenuti da su republička i lokalna administracija 1990. godine imale pedesetak tisuća zaposlenih. Još treba istaći i disproporciju između poreznih prihoda od PDV-a i poreza i prireza na dohodak, 56 prema 1,24 milijarde. Ukupan broj zaposlenih u Hrvatskoj se kreće na razini od 1,5 milijuna što znači da birokratski aparat čini 25 do 30 % zaposlenih te da je broj nezaposlenih na razini broja zaposlenih u birokratskim strukturama. Na kraju, u račun se trebaju uzeti i stotine tisuća hrvatskih građana koji rade u inozemstvu koji u ekonomiju Hrvatske upumpavaju milijarde eura, više od razvikanog turizma, te nehotično daju svoj obol ovoj naopakoj PDV-ekonomiji. Osim na nepotrebne plaće, proračunski se novac masovno odlijeva i kroz sustav (polu)kriminalnih ugovora o nabavi roba i usluga.

Situacija s mirovinama je još poraznija. U Hrvatskoj je 1,2 milijuna korisnika mirovine na koje se godišnje troši 35 milijardi kuna od čega na starosne mirovine otpada 20, dok se na 74 000 povlaštenih službeno potrošilo 5 milijardi kuna, premda je stvarni trošak bliži cifri od 8 milijardi kuna. Prema različitim podacima, između 40 % i 75 % umirovljenika živi ispod granice siromaštva. Zanimljivi su trendovi visine mirovina. Prosječna mirovina umrlih u 2011. godini iznosila je 2 014 kuna mjesečno, dok je prosječna mirovina novih umirovljenika iznosila 1 868 kuna. Prosječna povlaštena mirovina, po službenim podacima, iznosi 5 350 kuna mjesečno za branitelje te 9 000 kuna za bivše saborske zastupnike.

HNS-ovština

Porez na nekretnine, osim što dodatno produbljuje netržišnu praksu višestrukog oporezivanja istih prihoda, ostavit će ozbiljne posljedice na društvenu svijest građana. Može se reci da će se porezom kažnjavati oni građani koji su skloni štednji i ulaganju, dok će rastrošnici praktički biti nagrađeni.

Rukovođeni svojim liberalno-demokratskom svjetonazorom, HNS-ovci se suprotstavljaju takvim mjerama – premda vjerojatnije objašnjenje leži u činjenici da su vodeći HNS-ovci vlasnici velikog broja nekretnina koje iznajmljuju. Oni se suprotstavljaju zakonima koje nameće MMF, zakonima koji bi kapital zarobljen u nekretninama trebali staviti u funkciju razvoja, jer naši zagovornici liberalnog kapitalizma, baš kao i svi drugi u svijetu, nemaju znanja, energije i pameti da bi pokrenuli i uspješno vodili poduzeće koje bi stvaralo novu vrijednost. Krajnji domet njihovog poduzetništva predstavlja rentijerstvo, dok blagodati tržišne utakmice prepuštaju drugima.

Vjerojatno najkoloritniji ministar aktualne vlade, HNS-ovski ministar gospodarstva, entuzijastično se umiješao u problem odnosa MOL-a i INA-e. U maniri ruskog nacional-komunista, najavio je otkup MOL-ovih dionica od strane hrvatske vlade jer je INA poduzeće od strateške važnosti za Hrvatsku, što je točno, te da INA treba predstavljati zalog budućnosti njegove djece. Za pretpostaviti je da njegova djeca u ovoj populističkoj izjavi predstavljaju personifikaciju sve djece Hrvatske. Zaboravio je ministar, na što je uskoro potsjećen, da se njegova izjava može shvatiti kao zagovaranje nacionalizacije. Poslije toga, vrli je ministar po pitanju MOL-a zašutio. MOL-ove će dionice, ali i one u vlasništvu hrvatske vlade, kao dio šire međunarodne sheme kontrole vlasništva strateških resursa, vjerojatno otkupiti jedna od ruskih naftnih kompanija srednje veličine, dok je uvođenje poreza na nekretnine neminovno. Poslije će, pod pritiskom MMF-a i EU institucija, doći i do uvođenja poreza na prihode od kamata na štednju.

Fašizam

23 godine tzv. hrvatske neovisnosti, premda se formalno može podijeliti na 17 HDZ-ovskih i šest SDP-ovskih godina, predstavlja politiku kontinuiteta političke kaste Hrvatske. Dok je HDZ neukom i grubom rukom gradio zgradu zatvora za građane Hrvatske, SDP tu zgradu ozakonjuje. HDZ je, u skladu sa svjetonazorima svog prvog predsjednika, podijelio građane Hrvatske u dvije klase. Klasna podjela, što se vidi iz gornjih podataka, rezultat je HDZ-ovske politike. SDP sa svoje strane, premda provodi mnoštvo reformi, klasnu podjelu produbljuje i cementira. 20 – 25 % građana Hrvatske vlasnici su ničim zasluženih privilegija, a za ostatak preostaje svakodnevna borba za golu egzistenciju. Borba koja je unaprijed izgubljena ako se vodi po pravilima kaste na vlasti. Osim novim porezima, danas se građane guši stalnim povećanjem cijena energenata, hrane i režija te rastućom nezaposlenošću. 20 – 25 % hrvatskih kvislinga živi, i živjet će, u relativnom blagostanju na račun osiromašenog i obespravljenog ostatka.

Sami HNS-ovci ne predstavljaju političku snagu koju bi trebalo ozbiljno uzimati, no HNS-ovci predstavljaju dobar ogledni primjer hrvatskih političara. Oportunizam i parazitski mentalitet su bili karakteristika njihove osnivačice, oportunizam i parazitski mentalitet su njihove karakteristike i danas. Iako se isto može reći i za HDZ-ovce i za SDP-ovce, HNS-ovci su ipak, barem izvanjski, očitiji primjer petokolonaša i kvislinga. Glavna im je karakteristika spremnosti služenju bilo kojem, stranom, gospodaru u korist vlastitog probitka, a na štetu vlastitog naroda.

Ilustrativan primjer legalnog fašističkog djelovanje predstavlja Istra gdje se tijekom fašističke vladavine slavensko stanovništvo razvlašćivalo uvođenjem čitavog niza poreza, zaduživanjem Istrana kod bankara i sukcesivnom konfiskacijom njihove imovine te čitavim nizom drugih mjera, među koje su spadale i regulacija najsitnijih privrednih djelatnosti građana. I iz Istre su tada tekle rijeke emigranata, a u Istri rasla birokratska i fiškalska klasa. Talijanska vlast, vlast većinskog naroda, zapošljavala je lumpenproletarijat s juga Italije u državnim i javnim službama.

Nakon drugog svjetskog rata i vojnog poraza fašizma, došlo je do prvog poopćenja pojma fašizma, te je rečeno,  pravilno, da je svaki kapitalizam fašizam. Sada bi se moglo napraviti novo poopćenje i reći da je svako klasno društvo fašizam.

U svakom slučaju, fašizam predstavlja dominaciju manjine nad većinom, s tim da je negdje tijekom današnjeg širenja fašizma došlo do zamjene teza te se podmeće teza da fašizam predstavlja dominaciju većine nad nekom manjinom. Fašizam jest u nekim konkretnim situacijama, iz propagandnih razloga, na svoju stranu privlačio mase lumpenproletarijata tezom o ugroženosti većine od strane manjine, no ultimativni cilj bio je dominacija, odnosno očuvanje dominacije, manjine nad većinom. Lumpenproletarijat, plebs, brojčano velikih naroda može stupiti u pakt sa svojim vlastodršcima u težnji da i oni postanu privilegirana manjina u zemljama koje bi zajedno podčinili. Mali narodi, poput hrvatskog, osuđeni su na proleterski status u njegovom najizvornijem obliku. Njega se eksproprira preko vlastite povlaštene i nedodirljive birokratske manjine. Tehnologija je uvijek ista. Među ljudima se podižu umjetne barijere da bi se prikrile prave. Tu su na istom poslu borci za nacionalna prava i većinskog i manjinskih naroda, prava homoseksualaca i prava drugih manjina. Oni su spremni na svaku djelatnost ako ista ne dovodi u pitanje postojeći društveni poredak. One su spremne i na određenu mjeru suprotstavljanja poretku kad dođe do smanjenja njihovih privilegija.

S druge strane, socijalističke snage trebaju raditi upravo obrnuto. Suprotstaviti se umjetnim podjelama u društvu te napasti pravu koja se manifestira socijalnim fašizmom. Boriti se za eksproprijaciju ekspropriranoga jer je najnovija eksproprijacija počinjena svjesno i podmuklo, i što je najvažnije, nelegalno i protuzakonito od strane političko-birokratske klike u Hrvatskoj.

potpredsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

Azur Sejdić