Informacije koje su se pojavile u javnosti, prema kojima vladajuće strukture razmišljaju o ponovnom uvođenju služenju vojnog roka za mladiće i i djevojke koje to žele, očekivano su izazvale interes građana i pokrenule komentare i analize.
Obaveza služenja vojnog roka za sve vojno sposobne ili profesionalno služenje, dva su modela oružanih snaga neke države koji se bitno razlikuju.
Obaveznim služenjem vojnog roka mladi ljudi za vrijeme obuke stječu znanja i vještine potrebne prilikom korištenje oružja, nakon čega, u formatu tzv. stajaće vojske, imaju ulogu obrane zemlje. Vojne vještine i korištenje oružja su ravnomjernije raspoređene među građanima.
S druge strane, profesionalnu vojsku čine oni kojima je to poziv, za koji su izvježbani opremljeni i plaćeni. Iz toga proizlazi, da na teritoriju države imamo ekskluzivan, sofisticiran, borbeno superioran skup ljudi u odnosu na ostalo stanovništvo. Nešto slično nalazimo u feudalizmu – na jednoj strani opremljeni i izvježbani vitezovi i plaćenici feudalaca, a na drugoj bespomoćno ruralno stanovništvo i rani građanski sloj.
DOSADAŠNJA PRAKSA I ISKUSTVO
Do kontrarevolucije i secesije 90-ih u Jugoslaviji, a time i u Hrvatskoj, služio se obavezni vojni rok za vojno sposobne. Pozitivni učinci takve prakse bile su privikavanje na disciplinu mladih ljudi i osjećaj odgovornosti. S obzirom na to da se vojni rok služio uglavnom izvan mjesta boravka, bila je to prilika za upoznavanje novih dijelova zemlje, stjecanja novih poznanstava i prijateljstava, što je doprinos socijalizaciji mladih ljudi. Pojedini regruti stekli su određena tehnička i ostala znanja koja su im nakon povratka iz vojske postala životni poziv. Vojska je dala neprocjenjiv doprinos prilikom izgradnje civilne infrastrukture, putova, vodovodne mreže, elektro i telekomunikacijskih instalacija, transporta, ubiranja ljetine, kao i pomoći narodu pogođenog velikim nepogodama, poplavama, potresima i ostalo. Tako da je armija u punom smislu te riječi opravdavala pridjev „narodna“.
U određenom trenutku međunarodnih odnosa, specifičnosti društveno-političkog uređenja i iskustva iz NOB-a, uvedena je doktrina Općenarodne odbrane i društvene samozaštite, ONO i DSZ, što je bilo na tragu Marxove zamisli o „naoružanom narodu“, čime su zadaci obrane spušteni na tren u bazu, tvornice i ustanove, među građane. U to su bile uključene sve strukture društva, gdje su građani, osim vojnih vještina, stjecali iskustva zaštite i pružanja pomoći i spašavanja. Među negativne učinke može se ubrojiti opterećenje za državni proračun.
SADAŠNJE STANJE
U Hrvatskoj su se društveni odnosi stubokom promijenili od 90-ih do danas, a time i pogledi na vojsku pa su se u novoosnovane oružane snage uključile i grupe eksplicitno desne ideologije i prakse, dosljedno nastavljajući tamo gdje su njihovi poraženi prethodnici stali. U narednoj fazi, Hrvatska je bez pitanja svojih građana ušla u NATO, čime je njena vojska postala vazalna, njena uloga u obrani države je sekundarnog značenja, a primarna je da služi interesima svjetskih moćnika i kupuje njihovo rashodovano oružje. Na tom planu pala je i prva žrtva, hrvatski vojnik izgubio je život hiljadama kilometara daleko od svog doma, ne u interesu Hrvatske, već u interesu imperijalističkih hegemona na čelu s Amerikom. Ovim prijedlogom, vladajući su pred građane bacili još jedan mamac oko kojega bi se trebali prepucavati pred izbore u jeku ozbiljnih afera koje nagrizaju društvo, odvraćajući pažnju od problema u kojima je egzistencija mnogih slojeva ozbiljno ugrožena.
Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) u navedenim okolnostima protivi se, usprkos rastuće psihoze militarizacije svijeta kao posljedica trenutno dva ratna žarišta, uvođenju obveznog služenja vojnog roka te predlaže uvođenje predmeta s teoretskim dijelom i praktičnom obukom u srednjim školama u zadnje dvije godine školovanja.
27. 2. 2024.
SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE