Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP), kao autentični politički slijednik KPH, svake godine tradicionalno obilježava značajni povijesni događaj u Anindolu susretom članova komunista, socijalista, antifašista i simpatizera.
Prije 87.godina, točnije na današnji dan s 1. na 2. august 1937. godine, održan je u Anindolu kod Samobora osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske.
Niz je dubokih razloga pogodovalo osnivanju KPH u okolnostima teške diktature starojugoslavenskog kraljevskog režima, u zemlji naraslih nacionalističkih težnji nacional- buržoazije kao i njihovih političkih stranaka, uzleta radničkih i komunističkih ideja i pokreta u svijetu, kao i proces preobražaja Komunističke partije Jugoslavije osnivanjem nacionalnih partija koji je započeo Titovim dolaskom na čelo KPJ 1936. godine. Time su realizirane odluke Četvrte zemaljske konferencije KPJ, održane u Ljubljani 1934. i Plenuma CK KPJ, održanog juna 1936. u Splitu, čime je data posebna politička važnost u sklopu daljnjeg razvoja stavova prema nacionalnom pitanju. Cilj je bio istaknuti programsku formulu KPJ da se osnivanje KP Hrvatske (i Slovenije) izrazi kao potreba radnih masa tih republika da njihova partija nosi naziv njihove narodnosti.
Još je nekoliko važnih razloga za osnivanje KPH: da se razbiju tvrdnje neprijatelja partije kako je KPJ velikosrpska tvorevina, da se KP lakše približi masama (pa i onima koji su bili nacionalno zadojeni od svoje nacionalne buržoazije), da se omogući lakše osposobljavanje nacionalnih kadrova, da se ostvari više samoinicijative u partiji, da se separatističkim elementima unutar partije onemogući njeno cijepanje kao posljedica grešaka prijašnjeg i tadašnjeg vodstva.
Kongres je održan u potpunoj ilegali. U radu je učestvovalo 20-ak delegata iz svih krajeva Hrvatske. Na kongresu je, kao delegat CK KPJ, bio i drug Tito, pod pseudonimom Ivica, te je podnio referat. Izabran je prvi Centralni komitet od 12 članova: Đuro Špoljarić- tajnik, Vlado Janić Capo, Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vicko Jelaska i Lovro Kuhar.
Rad kongresa usmjerio se na analizu rada partijskih organizacija kao i na stanje u društvu i u svijetu. U vremanu nadolazećeg rata, KP je pravodobno ukazivala na smrtnu opasnost od narastajućeg fašizma i pozivala na stvaranje narodnog jedinstva i suradnje među narodima kao bitnog za organiziranje oslobodilačkog otpora.
Svojim jasnim pogledom na rješavanje nacionalnog pitanja, u programskim dokumentima osnivačkog kongresa odlučno se odbacuju optužbe domaće i strane reakcionarne buržoazije i malograđanskih grupacija da komunistički pokret ne vodi uopće brige o tom pitanju, jer je on isključivo proleterski i internacionalan te zbog toga ne izražava nacionalne interese. KPH je, uostalom kao i cijeli KPJ, zauzeo lenjinski stav po ovom izuzetno važnom i osjetljivom pitanju. Stoga u središte borbe za nacionalno oslobođenje postavlja radničku klasu, kao snagu koja je životno zainteresirana za rješavanje sudbine svoje nacije. Upravo zato je istaknut poziv da se pod okriljem Partije zbližavaju komunisti, radnička klasa, seljaštvo, demokratska inteligencija i ostali široki slojevi naroda. Također su oštro osuđene nacionalističke i šovinističke pojave, ističući da su perspektiva i sloboda naroda zajamčeni samo u bratskoj slozi i suradnji s ostalim jugoslavenskim narodima.
Upravo rješavanje nacionalnog pitanja KPH i KPJ najuže su povezane sa socijalnim oslobođenjem, jer su te dvije komponente nerazdvojno povezane u programu Partije.
Tim povodom, glavno glasilo KPJ, „Proleter“, je pisalo da to „srašćivanje komunističkog pokreta s narodom vodi ka slabljenju nacionalšovinizma, a to vodi ka jačanju bratstva hrvatskog i slovenskog naroda s narodima Jugoslavije na osnovama demokracije i nacionalne ravnopravnosti“. Time je jasno zacrtan cilj što su ga naši narodi i narodnosti ostvarili u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji na čelu sa Titom i KPJ.
Na kraju kongresa, usvojen je Proglas kojim se, uz zadatke organizacijsko-operativnog učvršćivanja partije, traže demokratska prava i slobode, apelira za potpuno jedinstvo radničke klase, za socijalnu pravdu i jedinstvo svih demokratskih snaga.
Upućeni su i izrazi solidarnosti s borbom španjolskog naroda protiv fašističkih falangi diktatora Franca, gdje se borilo i oko 1750 jugoslavenskih komunista.
Značaj KPH u pripremi i realizaciji oružanog otpora fašističkim okupatorima i domaćim izdajnicima
Iako malobrojna, dobro organizirana KPH, kao dio KPJ koju je uspješno vodio Josip Broz Tito, ostvarila je historijske ciljeve u gotovo nemogućim okolnostima tokom Narodnooslobodilačke borbe i od slabo naoružanih partizanskih odreda i četa, na samom početku, izrasla je respektabilna Titova armija, dominantna na jugoslavenskom ratnom teritoriju, izvojevala je briljantnu vojničku pobjedu nad najvećim neprijateljem čovječanstva – fašizmom, pobjedu kojom je ostvaren mir i sloboda, uklonjen je monarhistički sistem i buržoaski kapitalizam te ostvaren revolucionarni političko-ekonomski preobražaj društva uspostavom jedinstvenog, samoupravnog, socijalizma.
U periodu NOB-e, partizanski pokret je imao gotovo plebiscitarnu podršku naroda Hrvatske pa je stoga bio i najmasovniji na tlu cijelog južnoslavenskog ratišta. Tako masovni odaziv naroda možemo zahvaliti velikom utjecaju i djelovanju komunista koji su na samom početku na otpor pozvali i druge političke snage pa i crkvu, ali oni ostaju pasivni prema okupatorima i domaćim izdajnicima ili s njima kolaboriraju. Posljedica tako masovnog učešće boraca iz ovih krajeva rezultirala je s najviše poginulih, ranjenih, raseljenih, deportiranih kao i civilnih žrtava rata.
Danas, kad smo se prisjetiti tih historijskih događaja, moramo se osvrnuti i na rezultate uspješnog djelovanja partije u ratnom periodu i vremenu poslijeratne socijalističke izgradnje:
– poziv Tita i KPJ na ustanak 4. srpnja zapalio je plamen ustanaka širom Jugoslavije među prvima u gotovo potpuno porobljenoj Evropi, a u Hrvatskoj (i BIH) već 27. 7. u selu Srb
– oslobođenje zemlje od fašističkih okupatora: totalni vojnički, politički i moralni poraz domaćih (ustaško-četničkih) izdajničkih snaga te povratak oduzetih i ustupljenih teritorija (Istra, Rijeka, Zadar, Dalmacija, otoci, Baranja)
– revolucionarna promjena društveno-ekonomskog sistema i uvođenje samoupravnog socijalizma kao jedinstvenog u svijetu
– podjela tvornica radnicima i zemlje seljacima, dakle neposrednim proizvođačima, na upravljanje, između ostalog, ostvarilo je visoki rast društvenog proizvoda
– snažna industrijalizacija kroz izgradnju privrednih i poljoprivrednih temeljnih kapaciteta koji su zapošljavali gotovo sve radno sposobno stanovništvo, elektrifikacija, besplatno školovanje i bolničko liječenje, kao i visoki stupanj socijalne, ekonomske, zdravstvene i svake druge sigurnosti bio je snažni poticaj preobražaju ratom razorene i do tada zaostale zemlje
– uz parolu „bratstva i jedinstva“, ostvaren je najduži period, gotovo pola stoljeća, mira i zajedništva među različitim nacionalnim i konfesionalnim subjektima
– izuzetni politički ugled u međunarodnoj zajednici, daleko veći od vojne, ekonomske ili bilo koje druge moći nekadašnje Jugoslavije, ostvaren je principijelnom vanjskom politikom nesvrstavanja uz vojne blokove, politikom miroljubive koegzistencije sistema s različitim društveno-ekonomskim uređenjem, osnivanjem i liderskim položajem u Pokretu nesvrstanih zemalja i dr.
Sve ovo je postignuto velikim odricanjem radnih ljudi, vođenih komunistima, koji za sreću i sigurnost svojih građana nisu prodali ni jedan privredni objekt niti dio nacionalnog teritorija, niti jednu banku ili druge kapitalne resurse. Tek će događaji koji slijede krajem 20. stoljeća pokazati da je kod nas socijalizam bio čvrsta brana i zaštita vitalnih interese svojih građana.
1. 8. 2024.
Socijalistička radnička partija Hrvatske