https://www.tacno.net/nasigradovi/labinska-republika/

1. III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašisti su već bili otišli, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.

Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasilnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk, koji je počeo 2. III.  1921. godine u 13 sati.

Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, ugušen je vojnom intervencijom a u njemu je učestvovalo više od 2000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.

Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donijela sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.

Za sljedeći dan 3. III., sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu, na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa, došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista, kojom prilikom je bilo i povrijeđenih.

„Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata“ iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:

„RUDARI !

Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran sa sjedištem u Firenci Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.

Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.

Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj  Konzorcija je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!

Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala, koje razvija  radnički svijet…“

Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i s velikom dozom vjerojatnosti možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.

Osim napada fašista na Pipana, na poziv konzorcija iz Firence na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.

Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno imao je za posljedicu gubitak cijele zarade. Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.

Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.

Formiran je Centralni komitet koji je rukovodio svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su „crvene straže“ koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.

Zadatak komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.

Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno revolucionarnog pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj, da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. IV., isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije, koji međutim nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom ishitrenom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost domicilnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno kombiniranim konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.

Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati, zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30,  zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dvojica: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla uslijed zlostavljanja.

Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. godine pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.

Iz optužnice je vidljivo da  su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje „Sovjetskog režima“. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti, koja se još učvršćivala, nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.

Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.

Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. godine ponovno izbio

štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

30. X. 1922. godine, na vlast dolazi Musolini, „Squadre d’azione“ krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.

27. IV. 1923. godine, dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre.

Novonastala Komunistička partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U „crvenu federaciju“, koju vodi Komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.

U izvještaju fašističke milicije od 9. VII. 1925. godine se navodi: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri“.

Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. godine rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25%  povećanje plaće.

6. XI. donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan SPECIJALNI SUD ZA ZAŠTITU DRŽAVE, koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Kad je riječ socijalnim prilikama Labinštine s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, valja spomenuti i specifični odnos između rudara i jedne od prvih žena socijalistkinja, spisateljice, pjesnikinje, novinarke i, iznad svega, učiteljice siromašnih i potlačenih, Giuseppine Martinuzzi, koju su od milja zvali „naša učiteljica“. Bila im je velika moralna podrška. Težak i mukotrpan život rudara i njihovih porodica opisala je u pjesničkom dijelu „L’Ingiustizia“.

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, danas, nakon jednog stoljeća, nameće se pitanje  što je bila LABINSKA REPUBLIKA i je li imala u sebi elemente državnosti. Iz analiza svjedoka i dokumentacije, nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U štampi ovaj se pokret nazivao: „LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA“  ili „COMUNE PARIGINA ISTRIANA“.

Drugo pitanje koje se nameće: je li ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, ne bi se to moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Treba imati na umu da se događaj o kojemu je riječ zbio za manje od četiri godine nakon uspjele Oktobarske revolucije u Rusiji i svega dvije godine nakon neuspjele Berlinske revolucije u Njemačkoj. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i „Nacionalni zadružni konzorcij“ iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu, oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.

Ustvari, bila je to istinska prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije zamisli „tvornice radnicima“, drugim riječima – samoupravljanje.

To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije, kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti, a epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz i korisno iskustvo u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse nadolazećoj generaciji, koja je ideju uspješno sprovela.

Vladimir Kapuralin