UMJESTO ČESTITKE ZA 100 GODINA HAJDUKA
Hajduk- fenomen Splita i Dalmacije, njihov dugogodišnji simbol i dika, glasnik ovih prostora širom cijele kugle zemaljske, odbrojao je prvih stotinu godina u svojoj dugoj i burnoj povijesti.
Nastao studentskim kapricom malobrojnih entuzijasta i zaljubljenika u “mijur” početkom 20. stoljeća, točnije 13.02.1911. godine, izrastao je u legendu koja je zasjenila mnoge važne i značajne ličnosti i događaje našeg grada.
Stasao na porivima zdravog duha u zdravom tijelu, s jasnim humanim i naprednim opredjeljenjem brojnih uprava i igrača, Hajduk je odgojio mnoge mlade naraštaje pravednosti, sportskom viteštvu i poštovanju, ali uvik, uz mrvicu onog našeg, dalmatinskog, dišpeta što je davalo špirita da zapali sebe i sve oko sebe. To mu je i pomoglo da, uprkos mnogih bura i oluja, iz jednog malomišćanskog kluba izraste, zajedno sa svojim gradom, u pravog sportskog velikana, «majstora s mora».
U svojoj bogatoj sportskoj povijesti prepune ladice Hajdukovih vitrina podsijećeju na mnoge uspjehe: osvojena prva mjesta državnih prvenstava, osvojeni pokali nacionalnih kupova, mnogi pokali, plakete i pohvale s domaćih i međunarodnih takmičenja i turnira, a nakon II svjetskog rata, igrao je značajnu društvenu ulogu nastupajući u ime državnog dresa, čime je bio i ambasador naše zemlje u svijetu.
I baš danas, na dan stotog rođendana Hajduka i velike fešte u Splitu, kada je cijeli grad svećano okićen, prepun zastava i slavljeničkih parola i poruka, sav u bijelom, kada se sprema, uz gromoglasnu galamu i vatrometom obasjano nebo, za svećani sportsko-muzički program pun boja, pjesme, bombica i petardi -baš danas treba reći ono što već dugi niz godina mnogi naši sugrađani i prijatelji kažu: «Nije ovo više onaj naš Hajduk!»
Uz nesporne uspjehe izgleda da idu i mnoge ružne stvari. Naročito zadnja dva desetljeća, od tzv. demokratskih promjena, nastupaju teški dani za rekreativni, amaterski, ali isto tako i profesionalni sport. Teški nemoral, kriminal i poslovna zagađenost uvukla se u naš sport, napose u nogomet (korupcija, namještanje rezultata, crni fondovi, trgovanje ljudima, neplačanje poreza i dr.), u kome se vrte veliki novci bez kontrole države, čak im se i golemi dugovi otpisuju- dok se tvornice i radionice zatvaraju! Privatni interesi prevladavaju sportske pa se tako i Hajduk pretvara u igračku nemoralnih političara i poduzetnika koji ga politikantski koriste za osobnu promociju, ostaje bez nekadašnjih vizija, gubi dah. Hajduk ulazi u sporni i nemoralni ugovor kojim pljačka svoj Grad 30-togodišnjom koncesijom korištenja Gradskog stadiona na Poljudu, dok istovremeno ne plaća zajednici ni struju, ni vodu, a poslovne prostore i cijeli stadion iznajmljuje za razne zabavno- kulturne priredbe od kojih uzima cjeokupni utržak, a održavanje cijelog stadionskog kompleksa ide na teret Grada- poreznih obveznika. Lošu sliku Hajduka upotpunjuje i kriminalna prodaja njegovih dionica u čiju vrijednost je ušla i vrijednost nekretnine, dakle stadiona, iako to nije Hajdukovo već vlasništvo Grada Splita. Jednako tako iritantni su i neredi na stadionu od razularenih i najčešće alkoholiziranih «navijača» Torcide koja se otvoreno identificira sa krajnjom desnicom što je za Hajduk povjesno gledano apsurd, ali od čijih se postupaka Hajduk najčešće ne ograđuje. Oni otvoreno iskazuju ksenofobne, rasne, nacionalističke, faši-nacističke i anticivilizacijeske poruke, a prije i nakon utakmica svojim vulgarnim ponašanjem nesmatano, do kasno u noć, remete gradki javni red i mir «pjevanjem» koje prije sliči životinjskom zavijanju, nepoštuju prometnu signalizaciju, uništavaju društvenu i privatnu imovinu najčešće bez sankcija, uz izniman angažman brojnih policijskih snaga koje plaćamo mi svi-porezni obveznici. Hajduk je navukao gnjev mnogih sugrađana koji jedva čekaju da što prije ispadne iz nekog takmičenja kako bi teror «navijača» prestao i gradom zavladao mir. Što oni misle o «svom» Hajduku najbolje ilustrira davno ispisani grafit, kojeg nisu prekrile ni zastave, ni magla bengalki: «Da je kriminal mjerilo uspjeha, Hajduk bi bio prvak Evrope!» I napose, sve lošijom igrom i rezultatima, Hajduk sve više gubi ozbiljnu i vjernu publiku olako rasprodajući godinama mukotrpno stvarani ugled.
Možda je baš danas uništeni i devastirani Hajduk, u sportskom i moralnom smislu, pravi simbol Splita grada, devasdtiranog i uništenog privrednog giganta regije, pa i šire. I dok ovih dana njegovi mladi navijači frenetično i bučno proslavljaju godišnjicu Hajduka, s pravom se pitaju mnogi: «Što se to krije iza dimnih zavjesa kojima je obavijen zadnjih dana ovaj grad?», uz žamor onih starijih koji se suznih očiju i sa sjetom sjećaju baluna koji se igrao « srcem za pupliku», a ne za milijune! I ne može ih prevariti blještavilo i ludulo, toga nikad nije falilo, pa brontulaju: «Vridija je dok je nosija zvizdu, sad je čista šteta!».
Nogometna mafija kod nas još nije ni dotaknuta kao što se to, barem stidljivo, događa u sferi visoke politike. U zemlji izokrenutih vrijednosti, mladi streme postati nogometašem slijedeći onu da Hakdukov «profesionalac» ( A. Šarbini) ima plaću 348 hiljada kn., a glasoviti operni prvak splitskog HNK (T. Mužek) svega 8 i pol !
No, bilo kako bilo, Hajduk i dalje ostaje splitski brend, roba koja će se još neko vrijeme prodavati.
S očekivanjem da će se tek korijenitim društvenim promjenama kod nas steći uvijeti i za reforme u sportu kao i kvalitetniji rad na sasvim drugim osnovama, pa tako i u Hajduku, želim mu da doživi to vrijeme.
Mnogo uspjeha u godinama koje dolaze.
Split, 13.02.2011. god. Ranko Adorić