Novinar Gordan Duhaček priveden je zato što se, navodno, nije odazvao na zahtjev policije da dođe na obavijesni razgovor u vezi s dvije objave na Twitteru od kojih je jedna stara godinu dana i u njoj kritizira brutalno postupanje zadarske policije i ruga im se supkulturnim akronimom A.C.A.B. Druga objava je stara nekoliko tjedana i u njoj kroz parodiju pjesme „Vila Velebita“ upozorava na problem ispuštanja fekalija u Plitvička jezera.
Ovaj je slučaj još jedan u nizu primjera pretjeranog postupanja policije koja bez opravdanja ograničava pravo na slobodu izražavanja u slučajevima kritiziranja režima (slučaj Zorana Ercega, Filipa Drače, dočeka ćaće Plenkovića na Korčuli…).
No, u svim se ovim slučajevima ne radi o policijskoj, nego o političkoj represiji. Radi se o političkom nasilju kojemu je društvo izloženo u svim sferama i sve vrijeme od osamostaljenja.
Nasilje se sustavno provodi u jeziku, „čisti“ ga se i prekraja ne bi li postao što hrvatskiji. Na silu se prekraja i povijest ne bi li gubitnici postali pobjednici. Zatire se sjećanje na NOB, od fizičkog uništavanja partizanskih spomenika i mijenjanja naziva ulica i trgova do pisanja novih kurikuluma među kojima je najsporniji onaj iz povijesti. Da se ne bismo sjećali onoga što je bilo, da bi se konstruiralo ono čega nije bilo. Ta želja da se prekroji povijest, da se zatre jedno (nepodobno) sjećanje i nametne neko iskonstruirano ali podobno, toliko je žarka da se ne preže ni od totalne gluposti pa se tvrdi da se do devedesetih nije smjela pjevati pjesma napisana 1999.
U takvim okolnostima ni policija ni sud više ne razumiju svoju ulogu u društvu jer se cijelo društvo našlo u raljama političke represije, a institucije su svedene na pse čuvare represivnog režima.
Politička represija na hrvatski način podrazumijeva dvostruka pravila ponašanja, policija i sud to samo nekad teže shvate. Partizanski spomenici se smiju minirati, Tuđmanov spomenik se ne smije ni zašarati. Za Tita se smije reći da je zločinac, za Tuđmana ne. Talijanski neofašizam se osuđuje, domaći je OK. Postoje primjerene izjave „za van“ – Hrvatska je utemeljena na antifašizmu – i primjerene izjave za „po doma“ u kojima se relativiziraju zločini i rehabilitiraju zločinci i zločinački ustaški režim. ZDS je u nekim prigodama dozvoljen, a u nekima je (barem) deklarativno zabranjen. Srbima se svašta može reći i napisati, a kad Srbi progovore, bolje im je da paze što će reći. Pjesme se smiju parodirati, osim kad se radi o himni i o „Vili Velebita“(?), premijera se ne smije nazivati ćaćom(?)…
Policijsko postupanje prema Gordanu Duhačeku ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao zastrašivanje jer dotični novinar ne poštuje nametnuta dvostruka pravila. A njih nije izmislila policija, nego politika – ovakvo hapšenje novinara moguće je samo u represivnom režimu.
Socijalistička radnička partija sa srodnim strankama i udrugama poziva na otpor rastućoj političkoj represiji. Prosvjedovali smo kod Tuđmanovog spomenika, skupljali novac za obranu Filipa Drače – i nastavljamo! Spremaju se nove akcije, pratite nas i pridružite nam se. Protiv političke represije!
Vesna Konigsknecht