Izjava Centralnog komiteta Tudeh partije Irana
(Partije iranskih masa)
Dragi sunarodnjaci,
nakon tjedana otvorenih i tajnih pregovora između iranskog režima i 5+1 grupe država (SAD, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Rusija i Kina), Ženevski nuklearni sporazum napokon je potpisan. Vođe iranskog teokratskog režima pokušavaju ovo potpisivanje prikazati kao veliku pobjedu diplomacije i dokaz „legitimiteta“ politike koja je Iran dovela na sam rub međunarodne intervencije i vojnog sukoba, a donijela je i razarajuće ekonomske sankcije koje su imale grozomoran učinak na desetke milijuna Iranaca. Državni tajnik Sjedinjenih Država objavio je na tiskovnoj konferenciji, nakon potpisa sporazuma, da su zadovoljeni svi zahtjevi koje su postavile države skupine 5+1.
Tudeh partija Irana i ostale napredne iranske snage koje su uvelike zabrinute za mir, nacionalni suverenitet i posljedice nametnutih sankcija u proteklim godinama, vjeruju da bi ovaj sporazum nesumnjivo predstavljao pozitivan korak prema naprijed kad bi mogao maknuti breme razornog pritiska ekonomskih sankcija s ramena radnih ljudi Irana i stvoriti polazište za smirivanje tenzija i okretanje ove regije prema miru.
Naš narod dobro zna da, uz samu intervencionističku politiku imperijalizma, teokratski režim i Hamnei osobno, koji je prihvatio nerazboritu i opasnu politiku, snose glavnu odgovornost za stvaranje situacije koja je bila pogubna za naš narod i regiju. Ostaje činjenica da je Ali Hamnei, kao Vrhovni vođa, najodgovorniji za bacanje desetaka milijardi državnog bogatstva u provođenju ove avanturističke politike. Istina je da iranski nuklearni program ne samo da nema ekonomske isplativosti, već je rezultirao i ogromnim ekonomskim gubicima i rizikom za nacionalnu sigurnost Irana. Dokazana činjenica je i da je režimska delegacija na čelu s ministrom vanjskih poslova ušla u ženevske pregovore s inferiorne i ranjive pozicije. S time na umu treba ocijeniti iz toga nastali sporazum. Treba naglasiti da je postizanje sporazumu sa Zapadom i okončanje pogubnih sankcija, koje su društvo gurale u socijalni i ekonomski kolaps, bilo od najveće važnosti za režimsko vodstvo – što je ustvrdila i Tudeh partija netom nakon izbora Ruhanija. Stoga, bila bi puka tlapnja misliti da je ova „herojska fleksibilnost“ (ili, bolje rečeno, „herojski kompromis“) bila inicirana od ministra vanjskih poslova ili Ruhanijeve vlade, a bez zelenog svijetla režimskog vodstva.
Stoga je, odmah nakon potpisa sporazuma, g. Ruhani pisao Vrhovnom vođi ustvrdivši da „nuklearni sporazum je rezultat Božje milosti, Vođinih smjernica i potpore naroda“. Ironično je da je „predstavnik Boga na Zemlji“ u svojoj poruci čestitanja napisao režimskom predsjedniku da je „Božja milosrdnost i molitve su uzroci nuklearnog uspjeha“.
Ono što je jasno iz oskudnih informacija danih o sporazumu je da objavljeni sadržaj od 24. studenoga pruža neznatnu dobit našoj državi i ni u kom slučaju se ne može opisati kao pobjednički dogovor te ne garantira poštovanje legitimnih prava kao ni nacionalnog suvereniteta Irana. Iskoristivši značajno oslabljenu poziciju iranskog režima, Zapadne zemlje iz grupacije 5+1 uspjele su našu zemlju stjerati u kut i realizirati sve ključne zahtjeve vezane uz nuklearni dosje i vanjsku politiku iranskog režima – u zamjenu pristavši na svega nekoliko iranskih zahtjeva od kojih su neki stupili na snagu odmah, a većina je obećana „u budućnosti“.
Zapadne 5+1 zemlje su već sad, s lakoćom, navele režimske vođe prema željenim političkim i ekonomskim smjernicama manevriravši uokolo sankcija i nastavit će to činiti u još većoj mjeri u budućnosti. Gorka je povijesna zbilja da su vođe teokratskog režima u Iranu dovele slavnu narodnu i antiimperijalističku revoluciju iz 1979. do potpunog neuspjeha kao rezultat svoje reakcionarne politike. U proteklih deset godina, provodili su svoju avanturističku politiku pod krinkom „nepobitnog nuklearnog prava“, ali, u stvarnosti, lišili su Iran njegovih stvarnih i neporecivi prava. Sada, nakon tajnih i neobjavljenih bilateralnih pregovora sa SAD, ti režimski vođe, s prosjačkom posudom u ruci, sudjeluju u neravnopravnim pregovorima i onda si međusobno čestitaju! Ovdje se postavlja temeljno pitanje: zašto teokratski režim nije ranije napravio zaokret u svojoj nepromišljenoj avanturističkoj nuklearnoj politici i zašto ju je čak intenzivirao tijekom nametnute (neizabrane) Ahmadinedžadove vlade i zašto je zabranjivana bilo kakva diskusija ili kritika iste, a sve pod izlikom sigurnosti? Vjerujemo da odgovori leže u povijesnim temeljima ove štetne politike koja je nametnula svojevrsni „hladni rat“ pod sloganom „nepobitnog nuklearnog prava“, a za razliku od prethodne politike kontinuiranog „vrućeg rata“ sa sloganom „rat, rat do pobjede“ nakon oslobađanja okupiranog Horamšara (u proljeće 1982.) i istjerivanja agresorske iračke vojske iz zemlje. U to vrijeme, 1981. – 1982. kad se moglo postići primirje, a Saudijska Arabija bila voljna kompenzirati ratnu štetu nanesenu Iranu, ljudi poput Hamneija i Rafsanđanija, a po naredbama Homeinija, protunarodnu politiku kontinuiranog rata dok Quds (Jeruzalem) ne bude oslobođen. Politika kontinuiranog rata pripremila je tlo za potpuno i monopolizirano etabliranje „političkog Islama“ u svrhu gušenja i slamanja nacionalnih i naprednih snaga, uključujući Tudeh partiju Irana, i istovremeno ušutkavajući svaki glas koji se usprotivio nastavku rata. Šest godina kasnije, suočen s potpunim neuspjehom režimske politike rata i nakon pretrpljene ogromne materijalne štete i izgubljenih ljudskih života, Homeini je prinio ustima „otrovni kalež“ i bio prisiljen prihvatiti UN rezoluciju 598 o prekidu vatre. Činjenica je da su režimski vođe iskoristili obje ove političke opcije da osnaže temelje vladajuće diktature i omoguće njen nastavak. Ako je povijesno kontinuirano ratovanje i ispijanje „otrovnog kaleža primirja“ ovisilo u potpunosti o ulozi i naredbama Homeinija, nakon tri desetljeća, kad je strateška politika režima u potpunosti propala, opet se može vidjeti uloga Vrhovnog vođe u Hamneijevoj „herojskoj fleksibilnosti“. Oni koji poriču postojanje diktature i protunarodnog režima, ne mogu poreći da su, u oba slučaja, vladajući reagirali provodeći ušutkavanja, ubijanja i traćenje nacionalnih resursa, a to nastavljaju i dalje činiti.
Dragi sunarodnjaci,
istina je da je, u trenutnim okolnostima, teokratski režim bio prisiljen odstupiti sa svojih pozicija kako bi se spasio od međunarodne krize koja je prijetila njegovom opstanku. Ženevski sporazum predviđa labavljenje i, u konačnici, potpuno ukidanje nametnutih sankcija i ograničenja Iranu uz detaljan monitoring poduzetih koraka od strane režima i njihovu procjenu nakon šestomjesečnog perioda. Zapravo, najveće imperijalističke sile – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka – mogu nastaviti i intenzivirati sankcije kako bi stekle prednost i mogle to iskoristiti protiv naših nacionalnih interesa. Oni koji podcjenjuju ključno načelo „nacionalnog suvereniteta“ i tvrde da ne postoji fenomen kao što je imperijalizam, odveli bi naš narod u distopiju. Posljedice pokornog potpisivanja sporazuma u Ženevi treba procjenjivati uzevši u obzir monoproduktivnu (nafta) i o uvozu potpuno ovisnu ekonomiju zemlje kao i logične konzekvence prihvaćenog puta za radništvo. Glavna orijentacija vlasti postavljene od teokratskog režima je prema „slobodnotržišnim“ ekonomskim programima – u skladu s modelom koji će donijeti maksimalni utjecaj i profit za domaću i stranu bogatu buržoaziju i krupni kapital. Nedvosmisleno se može ustvrditi da za socijalnu pravdu nema mjesta u dnevnom redu administracije Hasana Ruhanija. Također, budućnost slobode i demokracije bit će neizvjesna u uvjetima u kojima je pravo na nacionalni suverenitet kroz makroekonomske odluke povezano i ovisno o logici tržišta i moći privatnih korporacija i moćnih kapitalističkih država. Tudeh partija Irana vjeruje da tako dugo dok je apsolutističko Vrhovno vodstvo režima u igri, neće biti nikakvih promjena kad su u pitanju demokracija i socijalna pravda i, kao što je naša partija upozoravala tijekom proteklih godina, teokratska diktatura će s vremenom riskirati i nacionalni suverenitet kako bi osigurala vlastitu opstojnost i preživljavanje.
Naša partija, uz iranski narod i ostale napredne snage, uložit će sav mogući napor da pretvore Ženevski sporazum od 24. studenog u bedem prema avanturističkoj vanjskoj politici teokratskog režima i prisile na povlačenje pobješnjele ratnohuškačke snage. Vjerujemo da borba naprednih i narodnih snaga koja ovisi o tri fundamentalna i međusobno isprepletena principa (pravo na nacionalni suverenitet, demokraciju i socijalnu pravdu) i da nadiđe teokratski režim, treba biti što šire organizirana kroz zajedničku akciju svih narodnih i demokratskih snaga i uz uložene sve moguće napore da se organizira narod.
Centralni komitet Tudeh partije Irana
24. studenog 2013.