U Zagrebu je 24. studenog u prepunoj konferencijskoj dvorani SABA održana Tribina ambicioznog naziva „Aktualna pitanja stanja demokracije u Hrvatskoj – Antifašizam i fašizam danas“. Tribinu su organizirali ZUABA Zagreb i MO SDP-a Maksimir. Kao uvodničari su najavljeni Orsat Miljenić, jedan od desetak kandidata za predsjednika SDP-a, i Franjo Habulin, predsjednik SABA RH.

Dileme nema, radilo se o promotivnom predizbornom nastupu jednog od SDP-ovih kandidata za predsjednika stranke na predstojećim unutarstranačkim izborima. Tok rasprave na tribini i prevladavajući ton potvrdili su tu pretpostavku. Iako je Orsat Miljanić vješto koristio priliku i vrijeme koje je imao na raspolaganju, ključne riječi njegovog naastupa glasile bi „antifašizam=SDP – SDP=antifašizam“. Za antifašizam će biti dobro ako SDP ojača, što je znanstveni nonsens, jer je fašizam čedo kapitalizma, on je njegov proizvod, devijantan i nakazan, ali njegov i ne može biti antifašista tko podržava kapitalizam. To što su se u jednom određenom povijesnom trenutku i kapitalističke zemlje uključile u borbu protiv fašizma dogodilo se kad je on iskoristio krizne pojave i izašao izvan okvira njihove kontrole i ugrozio njih same.

Publika, koju su sačinjavali pretežno članovi SDP-a uz desetak članova SRP-a, bila je dosta kritična prema SDP-ovom napuštanju socijaldemokratske linije i skretanje prema desnom centru. Orsat Miljanić, naravno, nije prihvatio tu kritiku, već ju je otklonio, ali ne argumentirano, već samo deklarativno.

Zanimljiv je bio dijalog između jedne SDP-ove članice iz publike koja je Miljanića pitala: „Da li znate ispod čije slike sjedite“ i pokazala na zid. Miljanić se okrenuo, pogledao i promrmljao: „Pa znam“. „Pa recite kad znate, tko je na slici“, bila je uporna drugarica. Nakon kraćeg zastoja Miljanić prozbori: „Pa Josip Broz“. „A da li znate da je predsjednik SDP-ovog podmlatka tražio da se ta slika tu skine iz te prostorije“. Naravno, Miljanić je negirao da išta zna o tome, što je vjerojatno točno. Međutim, indikativno je nešto drugo. Miljanić je na tribini o antifašizmu izgovorio, i to dosta nevoljko, samo ime i prezime, kao da govori o bilo kojoj fizičkoj osobi, izostavljajući nadimak Tito, zahvaljujući kome je još dan danas poznat u čitavom svijetu i bez kojega Josip Broz ne bi bio to što jeste, institucija. Ovaj mali segment dodatno oslikava oportunost SDP-a.

Predstavnici ZUABA očekivano su naveli zabrinutost zbog opasnosti koje za sobom donosi rastuće pojave klerofašističkog izražaja u hrvatskom društvu i to stoji, ali stoji da ne primjećuju i vlastito oportuno ponašanje, jer kako protumačiti neprincipijelnost samih antifašista koji su se solidarizirali sa službenom politikom nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih godina prošlog stoljeća koja ih je učinila građanima drugog reda. Prihvatili su njenu retoriku i napustili mnoga dotadašnja uvjerenja.

U tom kontekstu, postavljena su dva vrlo konkretna pitanja.

Prvo: mogu li objasniti prisutnima kakva se borba dogodila 22. lipnja 1941. godine kojeg se datuma, kako su iznijeli, organizirano obilježava kao „Dan antifašističke borbe“. Tko je na koga pucao tog dana? I kako gledaju na to u kontekstu da se radi o događaju koji se dogodio prije 4. jula, kada je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije donio povijesnu odluku o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih slugu? Znači li to da hrvatski antifašisti nisu bili dio organiziranog pokreta svih jugoslavenskih naroda, nego su solirali?

Drugo konkretno pitanje bilo je, s obzirom da su prihvatili termin tzv. Domovinski rat, mogu li objasnit kako rat uopće može biti domovinski, s obzirom da domovina ostaje tamo gdje je i ona ne može biti odnesena nikamo koliko god se u njoj ratovalo i ne vode li se možda ratovi za poredak, za društveno političko uređenje. Kako gledaju na to u kontekstu svoje borbe, znači li to da oni prije secesije nisu imali domovinu i znači li to da smo bili apatridi?

Na ta dva konkretna pitanja uslijedio je gromoglasni muk, da je u prostoriji bila muha čula bi se, usta nisu otvorili. Jedino što su uspjeli promrmljati, na ponovni upit, bilo je da će biti još tribina.

Oni nisu odgovorili zbog toga što ne znaju odgovor, nego što znaju da bi ih odgovor kompromitirao.

Postavlja se pitanje: koji su razlozi naveli antifašiste da krenu tim putem? Najjednostavniji, ali i najbliže istini, je argument „korita“. Antifašisti su od kraja II. svjetskog rata, pa do secesije 90-ih u Jugoslaviji billi ravnopravni dio sistema da bi se preko noći našli u neprijateljskom okruženju. U toj neočekivanoj situaciji, za koju nisu bili pripremljeni, došlo je do krize identiteta, napuštanje dotadašnjeg vrijednosnog modela promišljanja i prihvaćanja pragmatičkog rješenja koje omogućava kakvo-takvo vegetiranje nauštrb principa.

Vladimir Kapuralin,

predsjednik SRP-a