Izbjegličko nadanje i stradanje

Imali smo i mi ne tako davno naš rat, naše izbjeglice, naša stradanja i naša nadanja. Prateći informacije o izbjegličkom egzodusu iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije i drugih zemalja ratom zahvaćenih, za primijetiti je da iz „svog“ rata nismo mnogo naučili, a i kako ćemo kad smo robovi namjerno plasiranih krivih informacija.

U „našem ratu“ s bratom i sestrom udomio sam dvije obitelji iz Vukovara u kući pokojnih roditelja i vidio što je to izbjeglica.

Izbjeglice su osobe koje su „jučer“ imale svoj topli dom, obitelj i sve što im treba, sreću i viziju budućnosti u organiziranom društvu u kojem su živjele, a već danas pod prijetnjom bombi i rafala smrti u jednom danu nestaje sve – sa živim ostatkom obitelji uzima u ruke što stane i bijegom spašava goli život. Ostaje mu jedino nada da će se to zlo brzo završiti i da će se vratiti. To su osobe koje vape za pomoći kako bi preživjele, a da bi se vratile treba im osigurati mir na tim područjima i omogućiti obnovu doma i države.

I „naš rat“, pripremljen od drugih, proizveo je i izbjeglice i prognanike i raseljene obitelji i emigrante i rastavljene obitelji, uništene domove, razorenu zemlju i uništenu privredu. Stvoreni su milioni izbjeglih i iseljenih jadnih ljudi. Bježalo se na sve strane, a Evropa i svijet postali su stalni dom sposobnom, školovanom, zdravom i mladom kadru bivše naše države.

Okončavaju se ratovi, sudi se „malima“, a stvarni vinovnici rata u novije vrijeme povijesti nikada ne izlaze pred lice pravde.

Paktovi i ratovi

Po završetku II. svjetskog rata 1945. godine, formirani su Ujedinjeni narodi kao međunarodna organizacija čiji su ciljevi održavanje mira u svijetu, razvijanje prijateljskih odnosa i međunarodne suradnje među svim državama i narodima svijeta.

Dok su u II. svjetskom ratu zemlje različitog društveno političkog uređenja zajedno učestvovale u rušenju fašizma po njegovom završetku formiran je 1949. god. vojnopolitički savez NATO kao tvorevina i instrument blokovske politike zapadnih kapitalističkih sila.

Kontra istom, 1955. g. u Varšavi je formiran Varšavski pakt istočnih zemalja komunističkog režima te tako u svijetu dolazi do blokovske politike.

Godine 1961., Tito, Nehru i Naser formiraju Pokret nesvrstanih zemalja, koje ne pripadaju ni jednom bloku, s ciljem borbe protiv kolonijalizma i neokolonijalizma, zalažući se za mirnu koegzistenciju i razoružanje. Taj pokret je sve do 1990. g. igrao značajnu ulogu u OUN.

SAD, kao čelna zemlja NATO pakta, što sama, što sa NATO-m od 1945. g. do danas, uzimajući si pravo da „dijele pravdu“ u svijetu i utječu na promjene uređenja u pojedinim zemljama, izvršile su  bombardiranja (ratovale):

1. Kine (1945. – 1946. g.),

2. Koreje (1950. – 1953. g.)

3. Kine (1950. – 1953. g.)

4. Guatemale (1954. g.)

5. Indonezije (1958. g.)

6. Kube(1959 – 1961. g.)

7. Guatemale (1960. g.)

8. Konga (1964. g.)

9. Laosa (1964. g.)

10. Perua (1965. g.)

11. Vijetnama (1961. – 1973. g.)

12. Laosa (1973. g.)

13. Kambodže (1969. – 1973. g.)

14. Guatemale (1967. – 1969. g.)

15. El Salvadora (1980.  g.)

16. Nikaragve (1980. g.)

17. Grenade (1983. g.)

18. Libanona (1984. g.)

19. Libije (1986. g.)

20. Irana (1987. g.)

21. Paname (1989. g.)

22. Iraka (1991. g.)

23. Somalije (1993. g.)

24. Sudana (1998. g.)

25. Afganistana (1998. g.)

26. Jugoslavije (1999. g.)

27. Afganistana (2001. g.)

28. Iraka (2003. g.)

29. Libije (2011. g.)

30. Sirije (2011. – do danas)

Ovim je uloga Organizacije ujedinjenih naroda, formiranih s ciljem očuvanja mira u svijetu, gotovo u potpunosti devastirana jer nikakva opasnost po svijet niti njegove dijelove nije prijetila od napadnutih zemalja. Uostalom, za to su formirane OUN i ta organizacija treba vršiti ulogu uspostavljanja mira u svijetu.

Zašto mi

SFR Jugoslavija je sustavno razbijana od njezinog osnutka od strane SAD i drugih kapitalističkih zemalja. Zar nije Jimmy Carter dolaskom na mjesto predsjednika SAD sazvao 20 najmoćnijih kapitalističkih zemalja svijeta i postavio jedino pitanje: „Što da se radi s Jugoslavijom: ona ima jedan od najbržeg rasta bruto produkta na svijetu. Iz nerazvijene zemlje postala je srednje razvijena evropska zemlja (1975. g.), a komunisti su na vlasti. Gradi moćnu industriju.“

Prijedlog je pao da svaka zemlja učesnica toga skupa da po 20 milijardi dolara i da se je oružano stuče. Na to je Brzezinski (još je živ), savjetnik predsjednika za lager komunističkih zemalja, dao „recept“: „Tito ima jedinstven narod i moćnu armiju; gradi moćnu industriju – pobrinite se da mu ni jedna tvornica ne proradi na vrijeme, niti s planiranim kapacitetom. Ući će u nemogućnost vraćanja kredita. Višenacionalna je zemlja. Probudite nacionalnu svijest i napravite razdor.“

Industrijska špijunaža je uspjela usporiti planirani završetak  tvornica. Jugoslavija je morala uzeti novi zajam, izvršiti reprogramiranje dugova, donijeti Zakon o privremenoj zabrani neprivrednih investicija i završiti tvornice. Tada je uspjela – deset godina kasnije nije.

Nije Ameriku i ostale kapitalističke zemlje smetao jugoslavenski socijalizam jer socijalistička je zemlja i Švedska pa je ne diraju; smetao ih je samoupravni socijalizam kao dokaz da je savršeniji oblik društveno političkog uređenja od kapitalističkog – da eliminira izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a k tome tamo su komunisti na vlasti. Zato ga se moralo uništiti, zemlju „rascijepiti na 7 polovina“, sedam „banana“ država. Željele su one samostalnost, a nikad je u povijesti nisu manje imale; pa zar jedna obična komisija EU nema veću moć od Sabora?

Rumunjska je pala kao totalitarna jednopartijska zemlja, a „diktator“ Ceausescu i njegova supruga smaknuti su bez suđenja odlukom vođe „preporoda“ Iliescua samo zato da se ne bi desio otpor naroda (njegova izjava na TV).

Na redu su sekularne neposlušne države

            Jačanjem pokreta nesvrstanosti stvarale su se i države sa sekularnim funkcionirajućim sistemima. Ma kako ti sistemi bili totalitaristički, davali su narodu bitno bolji standard  života, vjeru u budućnost i sve druge oblike slobode i demokracije osim političke. To se posebno ispoljavalo u zemljama bogatim prirodnim sirovinama poput nafte.

Irak

Irak je država koja je bila republičkog ustrojstva na čelu s predsjednikom. Od strane SAD i NATO napadnuta je 1990. godine, a 2003. je razorena i okupirana pod izgovorom da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje. Sadam je obješen, oružja nije bilo. Država koja je išla prema demokratskom društvu i bez „Američkog recepta demokracije“ utonula je u krvoproliće kroz sektaške sukobe, anarhiju i kaos. U njoj su SAD, faktično, proizvele ISIL, na stotine hiljada mrtvih, milione raseljenih i više od tri miliona izbjeglih.

Bio je to uvod u „krvavo“ Arapsko proljeće u kojem su svrgnute vlade Tunisa 2010. godine, Egipta i Libije te otpočelo svrgavanje vlade Sirije, a sve po istom prokušanom scenariju – „pronađi i uključi prosvjednike“.

Kina

Jedino se tom scenariju uspješno suprotstavila NR Kina koja je pekinške studentske demonstracije ugušila u samom začetku. Da su iste inicirane izvana, vidjelo se po tome što su vođe bježali u Ameriku, a ne u niti jednu komunističku ili socijalističku zemlju.

Egipat

U Egiptu je 13. veljače 2011. g. srušena vlada Hosnija Mubaraka, nakon što mu je vojska otkazala poslušnost. Naivno je Mubarak nasjeo prihvaćanju ponude da mu SAD s 1,5 milijardu US dolara godišnje financira vojsku. Pa vojska je od onoga tko je plaća. Stanje u Egiptu je točno takvo kakvo odgovara i SAD i Izraelu.

Libija

Libija, na čelu s Muamerom Gadafijem (vojnim udarom oborio monarhiju 31. 8. 1969. g., postao predsjednik vijeća i šef države, a 1970. g. i premijer),  bila je Američka meta od onog časa kad im je otkazao „gostoprimstvo“ i uveo Jugoslavenske (završio je školu pitomaca u Mostaru) stručnjake da mu završe po Amerikancima započete tvornice. Neuspješno se otpočelo i okončalo Američko bombardiranje Libije 1984. godine. Zato je to vrlo uspješno riješeno „Arapskim proljećem“. Prosvjedi su 17. 2. 2011. g. počeli protiv „diktatora“ Muamera Gadafija koji su pretvoreni u oružane sukobe i intervencije SAD i NATO. Gadafi  je srušen i ubijen 20. listopada 2011.

Libija je bila zemlja bogata najkvalitetnijom naftom. U vremenu vladavine tog diktatora, Libijski narod je imao besplatno i zdravstvo i školstvo; svaki školarac po završetku škole ili fakulteta, ako nije dobio posao, do uposlenja dobivao je plaću početnika; nafta i benzin za vozila su bili badava. Kruh za četveročlanu obitelj je za mjesec dana koštao 70 naših lipa. Danas taj jadni narod „pliva i utapa se u Sredozemnom moru“ u potrazi za mirom i kruhom.

Znao je Gadafi za prijetnje, ali se gadno prevario kad je u dug stavio moćne svjetske banke i zapadne korporacije. Po Zlatku Dizdareviću (ambasador BiH po Bliskom istoku), stavio je on u velike dugove 5 svjetskih banaka – posebno njujorške banke. Došlo je i do nemogućnosti isplate Libiji više desetaka milijardi dolara koncesijskih sporazuma. Ponudio je Gadafi rješenje. Očito se dužnici i pregovarač nisu složili. A zašto i bi kad imaju oružanu moć? Samo nekoliko nedjelja poslije pregovora kreće „Arapsko proljeće“. Gadafi  biva ubijen u ime „demokracije“, bez suđenja – na „demokratski način“!

Nova „demokratski“ izabrana vlada Libije potpisala je sve što su zapadne korporacije htjele (samo dvije najveće američke banke u tom trenutku bile su dužne Libiji mimo nafte cca 60 milijardi dolara). Ti novci su, jednostavno, raznim makinacijama bili potrošeni, kaže Dizdarević.

Danas tamo vladaju dvije vlade koje međusobno ratuju. Čak i oni koji ih stvoriše ih ne priznaju.

Pitamo se kako su ti ljudi do jučer bili sretni a danas su jadni i očajni? Danas su izbjeglice u bijegu od smrti, u bijegu za korom kruha. Tko je za to kriv: čovjek, vuk ili nafta?

Sirija

Sirija je država, za razliku od drugih bliskoistočnih zemalja, s republičkim i predsjedničkim uređenjem. 1946. godine oslobodila se od kolonijalizma Francuske, a 1967. g. u ratu s Izraelom izgubila je Golansku visoravan. Poslije gubitka djela teritorija, iako europeizirana zemlja, okrenula se ka Rusiji i Pokretu nesvrstanih pa je postala „metom“ SAD i njezinih saveznika.

Imala je Sirija visoko izražene socijalne komponente: besplatno obrazovanje i zdravstvo. Jedina je bila zemlja na Bliskom istoku koja je imala dovoljno vode, hrane i energije za sebe i za izvoz. Sirija nije imala niti jedan dolar duga – ni MMF-u, ni Svjetskoj banci. Godine 2012. u Siriji je održan referendum na kojem je narod podržao Asadove reforme i višestranačje, a 2014. održani su parlamentarni izbori koje su međunarodni organi proglasili slobodnim i demokratskim. Stoga je Asad legalni i legitimni predsjednik. Sirija je država koja je u napadu na Irak prihvatila više od 2 miliona iračkih izbjeglica.

Po uzoru na rušenje M. Gadafija, i u Siriji se događa „Arapsko proljeće“. Neredi kreću studentskim uličnim demonstracijama iz džamije u Dori gradu u kojem se Asad tri dana prije sastao s Johnom Kerryjem! Uzalud je Asad zvao studente u parlament na dogovor – nisu se odazvali i „proljeće“ je krenulo. SAD i NATO ulaze u rat i bombardiraju Siriju; pritom pomažu Al-Kaidi. U međuvremenu rađa se i ISIL koji ulazi u rat sa Sirijom radi prostornog proširenja granica samoproglašene države. Već četvrtu godinu bjesni rat u Siriji; gradovi postaju poput našeg Vukovara, samo što su oni bombardirani i tučeni teškom artiljerijom čas s jedne, a čas s druge strane – kako ih tko zauzme. Otuda i priče onih koji su ciljano rat pokrenuli – da Asad ubija vlastiti narod. Istina je da je s područja zauzetih po ISIL-u izbjeglo na područje pod Asadovom kontrolom po jednoj verziji 4, a po drugoj čak 7 miliona ljudi. Da ih Asad ubija, ne bi bježali njemu. Da nije narod uz Asada, ne bi Asad izdržao napade pune 4 godine.

Danas je Sirija razrušena zemlja iz koje se bježi, a ne u koju se bježi. Iz nje je u Tursku, da spasi goli život, izbjeglo više od 2 miliona njezinog stanovništva, a u Libanon i Jordan više od milion. Zašto je to tako? Zašto se to događa? Odgovor je jedan. Nafta i globalni interes „velikih“.

U Sirijskim teritorijalnim vodama 2009. godine otkrivene su enormne količine nafte i plina. Asad nije dao barel nafte po 5 dolara kad ga onaj tko mu ga otima prodaje po 70 do 110 dolara . Zato gine i zato bježi taj jadni narod;  pa zar samo zato jer je živio i radio na tom području, na području gdje je pronađena nafta?

A tko kreira tu globalnu politiku? Očito neki novi korporativni, vojni i bankarski imperijalisti sa svojim slugama – medijima i političarima.

Tko provodi tu politiku? U pravilu ista sila: NATO, koju predvodi velesila SAD. Jučer je to bilo zbog opasnosti od komunističkih i socijalističkih sustava, danas radi totalitarnosti i sekularnosti u ime „demokracije“.

Smeta im Sirija i Asad. Ne smetaju im sistemi naklonjeni zapadu u sirijskom susjedstvu u Kuvajtu, Kataru i Saudijskoj Arabiji, gdje se maloljetnika osuđuje na smrt razapinjanjem na križ pod motom da je organizirao prosvjede i nelegalno posjedovao oružje. Nije mu dozvoljen ni kontakt s odvjetnikom, a u Tunisu zbog samozapaljenja uličnog prodavača kreće „Arapsko proljeće“ i svrgava se dugogodišnji „diktator“.

Gdje je tu Republika Hrvatska

Hrvatska i vlada i oporba smatraju velikim uspjehom što smo od nekadašnje nesvrstane zemlje postali članica blokovske velesile NATO pakta. U pokušaju stalnog dodvoravanja, RH je bila sabirni centar za oružje iz EU za opoziciju. S aerodroma Pleso otišlo je nekoliko 1 000 tona preko Jordana, kaže Z. Dizdarević. Taj čin i nas i EU svrstava u zemlje koje su proizvele izbjeglički egzodus.

Naivno je i neodgovorno prema vlastitom narodu baviti se politikom, povlačiti određene poteze, a ne vidjeti posljedice.

Ne treba biti pametan pa vidjeti da je ovo „skuhala“ Amerika, a kusat će Evropa. Uvukla je ona Evropu u svoju globalnu politiku u kojoj dominiraju banke i multinacionalne kompanije. Prihvatimo li teoriju zavjere o „Novom svjetskom poretku“ (seobi naroda) o čemu je pisao lider engleske Laburističke stranke Jeremy Corbin, vidjet ćemo da ga je započeo G. Bush, mlađi u Perzijskom zaljevu, a ne u Zaljevu svinja (posljedice neka trpi Evropa).

Naša i vlast i oporba i predsjednica „seobu Arapa“ dočekali su nespremni, a i da su se spremili, ne bi ništa drugačije bilo. Mi smo u ovom času zemlja u tranzitu (evidentiramo – uzimamo podatke i dostavljamo „velikoj majci i velikom bratu“). Treba se spremiti za skoro vrijeme kada se Njemačka i SAD popune s probranim kadrom.

Krajnje je vrijeme da glasno kažemo da se ova seoba naroda može i mora zaustaviti okončanjem rata na tom području, uspostavom mira i pomoći tim narodima u obnovi razrušenog.

Kako? Da li je to rušenje samozvanog Kalifa uz uspostavljanje nekog novog Kurdistana ili je to moljenje boga da Rusija napravi reda, jer i ona ima svoje interese – ako ništa da ne dozvoli SAD-u daljnje približavanje i gradnju baza iz kojih raketa putuje 3 minute do Moskve.

Gojko Maričić,

predsjednik SRP-a grada Zagreba