­­­­­­­­­­­­­­­­­­Socijalistička je revolucija na ovim našim prostorima morala rješavati i neka pitanja koja je trebala riješiti jedna građanska revolucija i točno je da ona tu ulogu nije do kraja izvršila. No, ne zato što bi komunizam po definiciji bio negacija građanskog moderniteta. Komunizma, naime, ne može ni biti ako bi se odbacile sve one pozitivne tekovine koje je proklamiralo građansko društvo u trenutcima svog poleta, a te pozitivne tekovine, u smislu parole “Sloboda, jednakost, bratstvo”, sežu mnogo dalje od onog što je ikoje građansko ili pak “socijalističko” društvo do danas ostvarilo. Ona bi imala i nadalje biti putokaz za ostvarenje ničim posredovanog humanizma u praksi, što pak nije ništa drugo nego realiziran socijalizam, odnosno komunizam.

Marxove filozofije ne bi ni bilo bez klasične njemačke filozofije, koja je upravo izraz tog građanskog moderniteta. Negirati da je Marx par excellence i građanski filozof znači ne razumjeti Marxa. U tom smislu “…odbacivanje Marxa (u bilo kojem smislu i s bilo koje i kakve strane) nije i ne može ostati samo pitanje nekog ideološkog razračunavanja (koje bi se katkada moglo srozati čak i na nivo pukog politikantstva, kao što se to na žalost i zbiva), nego odbacivanje europske duhovne, kulturne i demokratske tradicije!… Zato valja naglasiti: Komunizam je svojim podrijetlom bitno europska ideja, a Marx je njezin najbolji i najprimjereniji europski glasnogovornik.” (M. Kangrga: Filozofija i društveni život – rasprave, kritike i polemike, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 1988.).

Nakon oslobođenja od njemačkih i domaćih fašista, stvorena je država bez klasičnog građanskog višestranačkog parlamentarizma. Umjesto toga, ubrzo nakon prekida sa Staljinovom doktrinom, Tito i suradnici su vrlo rano krenuli putem odumiranja države, uvođenjem radničkog i društvenog samoupravljanja – epohalne ideje odlučivanja svih koji rade i žive od svog rada u proizvodnim i drugim kolektivima o uvjetima i plodovima svog rada. Bio je to revolucionaran akt bez premca u povijesti klasne borbe. To je trebao biti način afirmacije pluralizma različitih interesa građana u sistemu bez klasičnog građanskog parlamentarizma (koji i na Zapadu mnogi smatraju pro-forma demokracijom). Bila je to još jedna revolucija jer je, uvođenjem radničkog i društvenog samoupravljanja, stvoren početni preduvjet za stvaranje totalnog čovjeka.

Stvaralo se je socijalističko društvo u sredini kulturno zaostaloj i s primitivnim ljudima, koji često nisu znali što hoće, ali su znali da onako kako su živjeli prije ne žele i ne mogu više živjeti. Ne treba ni spomenuti da je cijela zemlja bila porušena, a značajnije privrede nije bilo ni prije II. svjetskog rata. Silnim entuzijazmom nakon oslobođenja, cijela zemlja je dignuta iz pepela. Bilo je to herojsko doba naših radnih ljudi, koji su se mnogo čega i odricali kako bi postavili temelje za bolju budućnost. Veliki rezultati socijalističke izgradnje su dobro poznati.

Projekt samoupravnog socijalizma nije uspio, premda je iskreno pokušavan eksperiment samoupravljanja i tako stvarana tendencija samoukinuća države. Čini se da za to nije bilo dovoljno snage i ljudskog potencijala. Bolje rečeno, taj je projekt zatrt. Kao jedan od ključnih momenata takvog razvoja svakako treba navesti kritički neosmišljenu parolu: „Tvornice radnicima!“, koja je zapravo morala glasiti: „Sva vlast proleterima!“ Upravo ta razlika jest raskršće na kojem je skrenuto s autentičnog Marxovog puta.

Zatiranje samoupravnog socijalizma je osobito intenzivirano nakon Titove smrti. Krenulo je to i ranije, usprkos Titovih upozorenja. Bitni uzrok treba tražiti u posvemašnjem odricanju od principa radikalne kritičke misli, što je dovelo do procesa ideologiziranja već postignutog. Taj proces ideologiziranja, vrlo brzo nakon političko-socijalne revolucije provedene u NOB-u, proširio se je poput kanceroznih metastaza jugoslavenskim političkim miljeom i na kraju postao grobarom revolucije same. Radilo se o staljinističkom konceptu (koji se je kao stanje duha, usprkos prekida sa Staljinovom doktrinom, uspio ušančiti i u uvjetima samoupravnog društva) kojim je oportunistička partijsko-državna politokracija ograničavala i zabranjivala kritiku pa se je znalo što i tko se smije krititirati, a bogami se je isto tako znalo što i koga se ne smije ni pomisliti kritizirati. Kritičare, koji se ne bi držali nepisanih pravila, nerijetko se je neargumentirano optuživalo i difamiralo. Tako se je, na primjer, mnogim iskrenim i kvalificiranim kritičarima predbacivalo, da ne razumiju “aktualni društveno-politički trenutak”, da su “antisocijalistički elementi”, da pretjeruju i “srljaju pred rudo”, da blate “naše najprovjerenije kadrove”, da kritizerstvom “objektivno potpomažu klasnog neprijatelja”.

Nizom reformističko-evolutivnih, umjesto radikalno-revolucionarnih zahvata, revolucija je svedena na ideološku dogmu, koja je kao takva (uz pomoć vanjskih i domaćih faktora) prerasla u svoju suprotnost, to jest u kontrarevoluciju. Nizom reformskih, često oportunističkih nastojanja, nije se bitno mijenjala slika društva u smislu oslobođenja čovjeka u Marxovom smislu, već se je u praksi stalno ostajalo u horizontu već postignutog. Revolucija je prešla u evoluciju, a revolucionari su postali političarima. Političarima pak je svojstveno kretanje isključivo u horizontu bitka, što će reći u granicama stvarnosti kakva ona već jest, pa se prodrijeti u domenu van bitka nije ni moglo, a ni htjelo. Dok se na opisani način zatirala revolucija, takozvana srednja klasa (građanska, odnosno malograđanska klasa) je zauzimala pozicije i poput kanceroznih metastaza razdirala i ono malo revolucionarnog što se još održavalo na marginama društva kojemu se htjelo biti socijalističkim, ali koje to još nipošto nije bilo (To, dakako, ne znači da elemenata socijalističkog nije bilo i da nije postojala tendencija budućnosti u suvremenom. Radi se samo o tome, da je strah od radikalne kritike i njeno gušenje dovelo revoluciju do samodokinuća i samonegacije). Iskren (što danas mnogi zlonamjerno negiraju) pokušaj uvođenja samoupravljanja, tog revolucionarnog akta bez premca u povijesti klasne borbe, je zatrt voluntarističko-pragmatičkim divljanjem tadašnje oportunističke partijsko-državne politokracije u sprezi s novostvorenim buržoasko-malograđanskim i tehnomenadžerskim slojevima.

Naravno da se u takvim sistemima, koji su se odrekli samostvaralačke (odnosno samodjelatne) moći, radikalne i bespoštedne kritike svega postojećeg, socijalizam/komunizam, kao humanizam u praksi, nije mogao ni misliti, a kamoli ozbiljiti, pak je na kraju sve i završilo u vrtlogu kontrarevolucije. Glavni motivi tog zatiranja bili su vrlo konkretne zgrtačke prirode, što je bilo vidljivo već prije 1990. godine, a dolaskom Tuđmanove “demokracije” gurnuto je u prvi plan. Nacional-šovinizam je tu bio samo sredstvo za manipulaciju masama.

Jugoslavija se 1990., uslijed sukoba oživjelih nacionalističkih i separatističkih pokreta za koje se mislilo da su u jedinstvenoj antifašističkoj borbi 1941.-1945. godine konačno historijski poraženi, raspala. Raspad je bio praćen ratnim sukobima, koji su odnijeli mnogo ljudskih života i izazvali nebrojena ljudska stradanja i materijalne i duhovne gubitke i čije će se posljedice desetljećima osjećati. Izvršeno je “veliko čišćenje”: srušeni su svi temelji društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice. Ti su pokušaji u bivšem socijalističkom sistemu (koji je bio takav kakav je bio, ali je u njemu bilo „nekaj ljudskog“, kako je govorio Milan Kangrga) bili vrlo opipljive prirode provjerljivi u praksi. Još uvijek se dio građana Hrvatske sjeća nekadašnje socijalne sigurnosti u vidu sigurnih radnih mjesta, organiziranog zdravstva, obrazovanja, mirovinskog osiguranja itd. Dovoljno je tadašnje stanje usporediti sa stanjem kakvo imamo danas i sa stanjem kakvo nam “gospoda” na vlasti pripremaju za budućnost, pa da se odmah vidi jesu li te socijalne sigurnosti, kojih više nema, bile fatamorgana ili pak opipljiv realitet. Za to je dostatan i puki zdrav razum. Svrha rata, koji je Tuđman nazvao domovinskim, bila je gušenje baš te mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice.

Danas je u Hrvatskoj na djelu tinjajući spontani revolt izazvan svakidašnjom borbom neosviještenog proletarijata za goli opstanak. To je revolt proletarijata, koji još nije dokučio pravu suštinu restauracije kapitalizma (od koje još uvijek mnogo očekuje), a pogotovu nije dokučio mjesto koje je u svemu tome njemu namijenjeno. Dođe li do eksplozije tog tinjajućeg revolta, koji bi mogao biti izazvan neispunjenim obećanjima od strane desne i kvazi-lijeve i liberalne oligarhije, imat ćemo eruptivno, katarzično oslobađanje najmračnijih poriva patrijarhalno-totalitarne svijesti u vidu ekstremno desne, fašističko-ustaške opcije. Scenografija za opisanu katastrofičnu viziju se neprestano priprema, a nemalu krivnju za takav razvoj događaja imat će i svi oni koji nikako da shvate da neprestanom hajkom na, takozvane, ostatke komunizma (kojeg to komunizma?) i stalnim anatemiziranjem Marxove misli, utiru put fašističko-ustaškom puču.

Kako bi se takav razvoj događaja spriječio, nije dovoljno perpetuirati dijagnosticiranje i opisivanje opredmećenog i otuđenog čovjeka i isto takvog njemu pripadnog svijeta (mada je i sam proces dijagnosticiranja putokaz ka razotuđenju), nego je potrebno aktivno i uporno djelovati (dakle i samodjelovati) kako bi se izvršilo samoosvješćenje ljevice, kao nužan uvjet povratku principima radikalne kritike, a time i ozbiljavanju mogućnosti drugačijeg, to jest boljeg, svijeta nego što on već jest.

Historijski trenutak nužno zahtijeva djelovanje inspirirano duhom marksizma, jer je taj duh, kao nasljednik prosvjetiteljskog duha, ugrađen u same temelje svijeta. A ono najvrijednije u tom duhu jest emancipatorsko-utopijska afirmacija na principima radikalne i bespoštedne kritike svega postojećeg, kao i spremnost na vlastitu samokritiku. Time se osigurava odagnanje svake dogmatike i mesijanske eshatologije, a osigurava “proizvođenje događaja” i novih oblika djelovanja. Svaka lijeva politička partija kojoj bi se htjelo ponijeti breme borbe za slobodu i emancipaciju imala bi se bazirati upravo na radikalnoj i bespoštednoj kritici i stvaralačkoj destrukciji svega postojećeg. To je povijesno nezaobilazni preduvjet i aktivni nosilac ozbiljenja socijalističke/komunističke zajednice slobodnih ljudi, a marksizam je revolucionarna, radikalno-kritička misao današnjice.

Marxova filozofijska misao jest misao epohe. Ona je utopijska (ne utopistička, jer to nije isto) i dolazi iz budućnosti. To je misao nade u mogućnost za izlazak čovjeka iz pretpovijesti, odnosno iz dihotomije egzistencije i esencije. Tu nema determinizma. Determinizam je područje staljinizma.

Marx je bio veoma jasan u pogledu uloge radikalne kritike kad je rekao: “Oružje kritike svakako ne može zamijeniti kritiku oružja, materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom, ali i sama teorija postaje materijalna sila kad zahvati mase. Teorija je sposobna da zahvati mase čim ukazuje ad hominem (na čovjeka), a ona ukazuje ad hominem čim postane radikalna. Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen svega jest čovjek sam” (K. Marx, Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Rani radovi, Filozofska biblioteka, Naprijed , Zagreb 1989).

Kritika bi prema Marxu imala završiti učenjem da je “…čovjek najviše biće za čovjeka, dakle, kategoričkim imperativom: da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće, odnosi, koji se ne mogu bolje opisati nego uzvikom jednog Francuza prilikom projektiranja poreza na pse: jadni psi! S vama žele postupati kao s ljudima! ” (ibid). I još: “svaka je emancipacija svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa, na samog čovjeka” (ibid). U svijetlu rečenog, Marxov “Kapital” ne nosi podnaslov „Kritika političke ekonomije“ tek iz nekakvog Marxova hira, već je u tom podnaslovu sadržan cjelokupan zahtjev dokidanja jednog posve ne-ljudskog stanja.

Radikalnost je sama bit kritičkog mišljenja: konfrontiranje ideje postojećoj zbilji. A, “Kritika postojeće zbilje moguća je… samo pod pretpostavkom njezina transcendiranja, dakle prekoračivanja u onaj horizont misaonosti i djelatnosti, u kojem sama zbilja ima da se legitimira ne po onome što ona jest, nego istovremeno ili prije svega po onome što ona treba da bude, da bi bila moguća.” (M. Kangrga, Kritika – stanovište mogućeg, u “Misao i zbilja”, Zagreb, 1989.).

Radikalna kritika je specifičan, upravo bitan i jedino mogući oblik ljudskog opstanka; bez nje nema općeljudske emancipacije; ona je potvrđenje ljudskog subjektiviteta, i leži u temelju čovjekova svijeta, a izmjena svijeta u svakom ljudskom činu i djelu jest najradikalnija kritika tog istog postojećeg svijeta. Nema alternative radikalnoj kritici svega postojećeg, jer je ona najsnažnije sredstvo borbe kojim proletarijat raspolaže za vlastito ukinuće. Razvijanje socijalizma, kao slobodne zajednice slobodnih ličnosti, najefikasnija je kritika kapitalizma. Socijalizam, pak, u svojoj cjelini i nije ništa drugo nego upravo totalna kritika i to, dakako, radikalna, bespoštedna kritika i revalorizacija čitave dosadašnje historije, koju Marx naziva prethistorijom.

Radikalnost nikako ne znači brisanje razlike između trenutačno mogućih ciljeva i krajnjih ciljeva, odnosno razliku između taktike i strategije. Tu, međutim, moramo biti krajnje oprezni, jer se danas prečesto događa da se pod apsolutiziranjem trenutačno mogućeg, zaboravljaju – povijesni ciljevi. No, onda se, u ime odricanja od tobožnje donkihoterije ili pak od takozvanih avanturističkih skretanja, dospijeva u kunktatorsko-reformističko poštivanje “pravila igre” i zapadanja u nepotrebno robovanje lažnom parlamentarizmu, koji postaje samom sebi cilj. To, dakako, nipošto ne znači da revolucionarne snage smiju i pomisliti o odbacivanju sudjelovanja u parlamentarnom životu zemlje. Naime, sudjelovanje u radu parlamenta može u danim okolnostima biti – revolucionarna metoda. Međutim, treba se čuvati parlamentarizma kao samosvrhe, što obično završava u pukom politikanstvu.

Često ponavljana misao, odnosno parola, “Budimo realni tražimo moguće!” je samoograničavajuća. Njome se borba svodi na domenu otrcanih zdravorazumsko-znanstvenih, instrumentalno-predmetnih, životno realističkih, utilitarno-uspješnih „mogućnosti“, kao danostima koje stoje nasuprot bitnoj mogućnosti (“…bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti u danom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna mogućnost sasvim je različitog reda. Njena realizacija uključuje prevrat postojećeg, jer mišljenje u skladu s istinom obavezuje i egzistiranje u skladu s istinom…”, Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo 1968, str. 130–131). Pa se onda “apelira”: nemojte biti pretjerani i ostanite u okviru realnih mogućnosti, ne zahtijevajte nemoguće, budite realni, treba živjeti u skladu s onime što se u danom trenutku može, ostavite vi svoje utopije, život je drugačiji… Upravo je u toj “otrežnjenosti i pragmatičnosti” sadržana sva tragedija odricanja, odnosno bijega od utopije, jer je tu sadržana svjesna odluka, odnosno svjestan pristanak na neistinu, odnosno lažnu egzistenciju u svijetu bez budućnosti.

Za razliku od samoograničavajuće parole: “budimo realni, tražimo moguće!” uzvikujmo: „budimo realni, tražimo nemoguće!“, čime je realizam nemogućeg suprotstavljen realizmu postojećeg, s naglaskom na onom nemoguće. No, to nemoguće je nemoguće samo u odnosu na ono što već jest. Tu je sadržan cjelokupni eros težnje za transcendiranjem postojećeg kao takvog, koja nas ima prenijeti u dimenziju novog i nepoznatog, ali prije svega suprotnog onome što jest. “U svakom slučaju: ništa se u bliskom periodu ne može dogoditi bez nekog dalekog cilja, kako u subjektivnom faktoru – u kojem mora biti nečeg što zadire u fantaziju, tako da se čovek napreže i poseduje neku moralnu osnovu koja mu to naprezanje čak pretvara u postulat – tako i u teoriji. Pri tom, daleki cilj sprečava da svaki neuspeh u takozvanoj sadašnjosti ponovo ne izazove novu rezignaciju, da uopšte nema ničeg što vredi, da sa očajanjem i s dubokim, nepopravivim, prezrelim, već na samrti sličnim pesimizmom gleda u budućnost. ” (Ernt Bloch, Oproštaj od utopije?, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986, str. 59.)

Možda svi pojedinci to i ne znaju, ali velik dio obespravljenih ipak osjeća da je postojeća zbilja egzistencijalno nepodnošljiva i besmislena. Tom bi se samospoznajom, uz nužnu pretpostavku masovnosti, mogla otvoriti povijesna dimenzija bitne mogućnosti, čija bi realizacija uključila ono što se neće: egzistiranje i mišljenje u skladu s postojećim (ideologiju) koje je bitno neistinito, i ono što hoće: egzistiranje i mišljenje (kritičko i utopijsko) u skladu s istinom (makar toga mnogi još nisu u cijelosti svjesni). Kako bi ta istina trebala izgledati – to oni ne znaju, ali, uostalom, to precizno znaju samo totalitarni umovi (Leszek Kolakowski je u jednom svom kratkom napisu od prije mnogo godina, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pritom je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje: “A što onda socijalizam jest?”, odgovorio: ”Socijalizam je nešto dobro”).

Izlaz može biti samo radikalan u smislu Marxovog kategoričkog imperativa: „preobratiti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, ostavljeno, prezreno biće, što pak znači: revolucionarnim dokidanjem otuđenja i socijalnog deklasiranja uspostaviti solidarne, zajedničke životne uvjete. To je pak moguće samo ukidanjem kapitalističkih društvenih odnosa izrabljivanja i stvaranjem slobodne zajednice ljudi u kojoj bi »slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjetom slobodnog razvoja sviju“ (K. Marx, Komunistički manifest). Upravo takav cilj, na tragu radikalnog Marxovog mišljenja revolucije, imao bi biti ona esencija kojoj svaka borba za ljudska prava i slobodu ima težiti. Sve drugo je lutanje u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku (i životinjama, i šumama, i planetu, i prirodi uopće).

Danas, je nažalost, čovjek postao biće “koje se kreće i živi jedino u horizontu ‘upotrebne vrijednosti’, pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu “potrebu” preživljavanja, jer je to ona ‘linija manjeg otpora’ koja ga ‘udaljava’ od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti – slobodi! A upravo je tako – startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život! ” (Milan Kangrga: “Spekulacija i filozofija – Od Fichtea do Marxa”, Službeni glasnik, Beograd, 2010., str. 398). U tom je smislu čovjek postao metafizičko biće, biće prilagodbe, pak je za njegovo današnje stanje primjeren Khevenhiller iz Krležinih “Balada Petrice Kerempuha”.

Nadajmo se da to nije zadnja riječ čovjeka i da ipak zajedno s Blochom možemo spomenuti pjesmu “…koju su pevali poraženi nemački seljaci posle bitke kod Frankenhauzena, kad je stara beda postala još veća, a nova ih snašla. Oni koji su preživeli, čije oči nisu iskopane, ni jezici iščupani, pevali su: ‘Poraz svoj priznajemo preko volje. Unuci naši izboriće se bolje’. To je smisao filozofije povesti, a i smisao povesti;…” (E. Bloch, Oproštaj od utopije?, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

A Njegoš će u “Gorskom vijencu” reći:

“Neka bude borba neprestana!
Neka bude što biti ne može;
nek’ ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!”

U tim mislima jednog filozofa i jednog pjesnika-filozofa sadržan je TITO sam, te smisao i doseg naslova:

TITO – SJEĆANJE NA BUDUĆNOST

Saša Blagus

Zagreb, 1. lipnja 2020.