Na početku, nekoliko izjava o Titu:

Jean-Paule Sartre, filozof i književnik: “Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije.”

Neal Armstrong, američki astronaut: “Predsjednik Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir.”

Dwight Eisenhower, američki predsjednik i general: “Maršal Tito je najveći heroj Drugog svjetskog rata.”

Branko Ćopić: “Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovno se vratio u bajku.”

Nostalgija je sjećanje na nešto što je bilo ugodno, prošlo je i više ga nepovratno nema. No, nije moguće osjetiti nostalgiju prema nečem proživljenom što je bilo neugodno. Takozvani optimizam memorije svakako ima utjecaja na formiranje osjećaja nostalgije, posebno onda ako je sadašnjost brutalna (a ova naša je svakako takva). Ipak, bilo bi prilično trivijalno nostalgiju o kojoj ovdje govorimo svesti samo na samozavaravajući sindrom ružičastih naočala.

Kritičari nostalgije zaboravljaju da je njen uzrok u tridesetak godina dugom i, za većinu, po egzistenciju opasnom besperspektivnom životarenju u uvjetima vladavine lumpenburžoazije i ološi. Kontrarevolucija 90-tih je, naime, polučila državu baziranu na zločinu, besprizornoj pljački i par excellence izdaji interesa čovjeka kao čovjeka, građanina, pa i nacije u koju se hrvatski vlastodršci (tkz. vlasnička i politička elita) i dan-danas kunu. Čovjek je sveden na robu. Postao je „tegleća marva“ na tkz. „tržištu rada“. Tragično je što se taj čovjek, premda nezadovoljan, u ime pukog preživljavanja zadovoljava životarenjem u sasvim neljudskim uvjetima jer, navodno, ima „svoju” državu i slobodu. Nastala država je, međutim bolesna od kronične insuficijencije: i politička, i socijalna, i ekonomska demokracija su prazno slovo na papiru. Posebno je vladavina prava pervertirala do karikature. Nije tu riječ samo o pravu bez legitimiteta u pravdi, nego je na djelu princip da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Zato je sasvim legitimno misliti drugačije od doktrine nametnute sredstvima moći ili naprosto osjećati drugačije. Ljudi, koji pokušavaju nekako preživjeti u uvjetima krajnje pauperizacije i gušenja elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak najbolje znaju kada im je bilo bolje i zašto im je bilo bolje. Nije uopće bitno što većina ljudi nije u mogućnosti jasno artikulirati tu nostalgiju. Bitan je taj duboko usađen osjećaj, to sjećanje i budno sanjanje o nečemu što je poželjno da bude – to sjećanje na utopiju kao svojevrsno sjećanje na budućnost, na mogućnost budućnosti u kojoj ne bi bilo gospodara i slugu i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. Riječ je o već doživljenom i duboko usađenom u podsvijest ljudi ovih prostora, što se prenosi i na one koji se osobno ne mogu sjećati nečega što je bilo, a više nije. To je neka vrsta kolektivne memorije koju bi se moglo nazvati sjećanjem na utopiju, odnosno svojevrsnim sjećanjem na budućnost. Upravo je taj moment važan: pojavljivanje fragmenata, koji su u prošlosti predstavljali dinamičku tendenciju, odnosno mogućnost budućnosti. To bi imalo biti sjećanje na mogući čovjekov svijet u kojem ne bi bilo gospodara i slugu, sjećanje na mogućnost i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. No, to sjećanje na utopiju svakako jest svjedočenje i garancija da nema i ne može biti stvarnog oproštaja od utopije. To možda nekom nalikuje na slamčicu spasa, no odražava upravo ono što se uvijek nastoji previdjeti i sakriti: čovjek upravo zato što je biće nedostatka jest biće mogućnosti, pa time i re-evolutivno, dakle revolucionarno, odnosno slobodno biće prakse (premda se za tu slobodu uvijek iznova treba izboriti).

Nedopustivo je ulogu bilo koje povijesne ličnosti tumačiti van društveno-historijskog konteksta, a pogotovo ne na temelju trenutne društvene klime i momentalne mode. Međutim, danas si mnogi uzimaju to pravo kada se radi o ličnostima iz razdoblja antifašističke borbe i kasnije socijalističke izgradnje. Zanimljivo je kako i dio današnjih uvjerenih antifašista (pogotovo mladi) Tita nekritički doživljava kao autoritarnu ličnost opterećenu vlastitim kultom. Preporučam čitaocima da u vezi te pojave pročitaju izvrstan članak Srećka Puliga: “S Krležom o Titu”, Novosti, 09. svibnja 2020. (https://www.portalnovosti.com/s-krlezom-o-titu)

Krležin tekst, koji Srećko Pulig citira u tom članku, može se naći u Miroslav Krleža: “Moj život s Titom”, (Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949.) (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/07/21/miroslav-krleza-moj-zivot-s-titom/)

Današnji mladi antifašisti imaju hendikep što nisu imali prilike živjeti u ovoj zemlji u Titovo doba. Međutim, kod dijela starije antifašističke “garde” radi se o tome da je ponekad korisno biti pragmatičan i „umovati” u maniri zakašnjele pameti generala nakon bitke. Drugačije je, međutim, s dijelom liberala i lažnom ljevicom (o desničarima neću ni govoriti). Oni to rade zbog ideološke uskogrudnosti; Tito je bio komunist, a danas predominantna vizija o komunizmu je totalitarizam, kult ličnosti, GULAG i slično. Međutim, Tito je, prije tridesetak godina, za hrvatski i ostale narode SFRJ bio simbol pobjede nad fašizmom, simbol socijalističke revolucije, odnosno borbe za blagostanje i slobodu, simbol otpora Staljinu i vođa svjetskog pokreta nesvrstanih zemalja protiv kolonijalizma i imperijalizma.

Citirajmo ovdje riječi Miroslava Krleže o Titu također iz Miroslav Krleža: “Moj život s Titom”, (Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949.) (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/07/21/miroslav-krleza-moj-zivot-s-titom/).

„Tito je odredio suštinu našeg puta u socijalizam, kao praktičnu primjenu marksističke nauke na danoj etapi, u najtješnjem skladu sa specifičnim uslovima koji postoje u našoj zemlji. “Za nas ta nauka” – kaže Tito – “nije dogma, već sredstvo za orijentaciju u svakoj kon­kretnoj situaciji, pa ma kako ona bila zamršena.” Teo­retski uopćavajući jugoslavensku praksu, Tito je poka­zao put u rješavanju problema koji već dugo muče soci­jalističke pokrete u svijetu i temeljito pobio nemarksistička shvaćanja u pitanju odnosa medu socijalističkim zemljama; u pitanju uloge države u prelaznom periodu i u pitanju njenog odumiranja; u pitanju uloge partije i njenog odnosa prema državi; u pitanju niže faze komu­nizma ili socijalizma; u pitanju državne i socijalističke svojine. Tito je razradio pitanje uloge sindikata pod no­vim uslovima učešća trudbenika u upravljanju i pod us­lovima samoupravljanja privredom. Posebnu pažnju posvetio je Tito idejnopolitičkoj izgradnji građana naše zemlje u Narodnom frontu, koji je na njegovu inicijati­vu pretvoren u Socijalistički savez radnog naroda kao masovnoj školi socijalizma. On je odredio još odgovor­niju ulogu Partije u razvijanju socijalističke svijesti s obzirom na sadašnju etapu i perspektivu daljnjeg raz­vitka, obilježavajući to i samom promjenom naziva KP u Savez komunista.” (objavljeno i u Miroslav Krleža: “Kratka biografija Josipa Broza”, Enciklopedija leksikografskog zavoda Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1955.

(https://www.xxzmagazin.com/kratka-biografija-josipa-broza)

Ličnost i djelo Josipa Broza Tita nije moguće ne povezivati s antifašističkom borbom iz NOB-a, emancipatorskim momentom te borbe, odnosno socijalističkom revolucijom i poslijeratnom izgradnjom. Svaki takav pokušaj je revizionistički pokušaj. Titove djela su naša prošlost i naša budućnost. Zato je promašeno opetovano, obranaško opravdavanje dijela Titovih poštovaoca da ne diviniziraju Tita, da ne gaje Titov kult ličnosti i da manifestacije u Kumrovcu ne propagiraju nikakvu ideologiju nego europske i civilizacijske vrijednosti. Nedopustiva je tendencija pokušavanja svođenja manifestacije u Kumrovcu na “brend” i, kako je netko rekao, “dostojanstvenu, tradicionalnu miroljubivu manifestaciju u čast antifašizma i vrijednosti suvremene Europe, bez patetike i veličanja Titove ličnosti i djela”.

Europski liberali i lažna ljevica proturaju floskulu da je današnja Europa utemeljena na civilizacijskim vrijednostima antifašizma. Međutim, kraj II. svjetskog rata u Europi bio je samo vojna pobjeda antihitlerovske koalicije nad vojnim snagama naci-fašizma, ali kao stanje duha, ideologija i politička metoda, on nije pobijeđen i sad se vraća u cijeloj Europi, a pogotovo u takozvanim tranzicijskim državama. Današnja Europa, dakle, nije utemeljena na antifašizmu, nego na vojnoj pobjedi antihitlerovske koalicije (koje već odavno nema), antikomunizmu i imperijalizmu te antisovjetskoj, a danas antiruskoj državnoj politici. O tome rječito govore tri dobro poznate, tendenciozne Rezolucije proizašle iz “kuhinje” Europske unije čiji je zajednički nazivnik teza o dva neprihvatljiva totalitarizma: nacizmu i komunizmu.

Ni „moderna“ Hrvatska faktički nije utemeljena na antifašizmu (usprkos Preambuli Ustava RH) nego na antikomunizmu, blokovskom svrstavanju, revizionizmu, revanšizmu, negiranju i raskidu sa svim socio-ekonomskim i emancipacijskim tekovinama NOB-a, odnosno socijalističke revolucije. Ovdašnja inačica naci-fašizma, ustaštvo, danas se regenerira izravno na podlozi II. svjetskog rata.

Zato bi po pitanju odnosa prema Titu istinska ljevica i istinski antifašisti imali činiti upravo suprotno: isticati Titovu ličnost, graditi sjećanje na njega, njegova djela i njegove ideje. Posebno je važno naglašavati utopijski moment NOB tokom koje je provedena i socijalistička revolucija. To je ono što je potrebno sačuvati i spasiti. Tito je znao da iza svake revolucionarne i praktične borbe mora stajati neka filozofija, odnosno teorija, bez koje je borba nemoguća te da se oblici te borbe imaju tražiti i nalaziti u samom društvenom životu svake zemlje, posebno iz njezinih historijski postojećih uvjeta. Oni ne mogu biti dogmatski propisani. Tako se i danas inspiracija za našu borbu ima tražiti u Marxovoj filozofijskoj misli, a oblici te borbe moraju biti adekvatni danom trenutku koji je danas obilježen totalitarizmom liberalne demokracije na globalnom planu te kontrarevolucionarnom restauracijom, povijesnim revizionizmom, galopirajućim klerofašizmom i tendencijom rehabilitacije NDH na lokalnom planu.

Titova ličnost nisu samo njegova djela već i snaga i spremnost da podmetne leđa i preuzme odgovornost, ne samo za sve što je učinio ili pak nije, a mogao je, nego i za sve ono što se je učinilo ili pak nije, a moglo se. Tita ne možemo odvojiti od ideja koje je zastupao i provodio. Zato nije održivo tvrditi da ne slavimo, odnosno izražavamo snažno poštovanje njegovog lika i djela. Tito jest podmetnuo leđa i preuzeo odgovornost. U tome je njegova veličina i primjer. Zato je ultimativni zadatak nas komunista: ponoviti Titovu gestu, no taj akt nije diviniziranje Titove ličnosti i robovanje autoritetu. To nije gajenje kulta ličnosti. Kako u već spomenutom članku kaže Srećko Pulig: „Ako je i postojao kult druga Tita, on je postojao u dekadentnom razdoblju Jugoslavije, uoči i nakon njegove smrti, kada se od socijalizma, postepeno, ali nažalost na kraju uspješno, odustajalo“.

Također je promašeno isticati da nismo jugonostalgičari, da ne gajimo žal za bivšim. Strah od nostalgije ide na ruku onima koji zatiru sjećanje na sve ono što je postojalo prije kontrarevolucionarne restauracije 90-ih. Takvi već punih trideset godina rade na eliminaciji svakog pozitivnog sjećanja, jer bi ono moglo postati pokretački moment opasan po vladajući režim. Baš zato što stremimo u budućnost ne smijemo zazirati od nostalgije. Ona je, kažimo još jednom, duboko usađena emocija, sjećanje i budno sanjanje o mogućoj budućnosti u kojoj ne bi bilo gospodara i slugu, već bi čovjek bivstvovao u carstvu slobode u kojem bi čovjek bio gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. Zato treba uporno nastojati na ponovnom unošenju emancipatorsko-revolucionarnog momenta i to ne samo u pojam antifašizma, nego i u životnu filozofiju uopće. Recimo još i to da, premda je um taj koji nas ima upućivati na ovakvo ili pak onakvo djelovanje (ili nedjelovanje), nema ozbiljenja uma, dakle samosvjesnog, odnosno slobodnog čovjeka, ukoliko tu nije prisutan i pozitivan element emocije. U tome je sadržan i jedan od temelja moralnog djelovanja – jer čovjek bez emocije, bez empatije, nije čovjek.

Socijalistička Jugoslavija je stvorena tokom tokom NOB u II. svjetskom ratu u kojoj su učestvovali svi narodi Jugoslavije. Nastala je kao rezultat težnje naroda Jugoslavije da žive u jednoj državi organiziranoj na federativnoj osnovi, na principima bratstva i jedinstva, oslobođeni od represije nacionalnih buržoazija. Osim borbe protiv nacističkog i fašističkog okupatora, vođena je i borba protiv domaćih slugu okupatora: ustaša, četnika, balista, belogardejaca i sličnih. Borba je bila krvava i u njoj je stradao ogroman broj antifašističkih boraca i nevinih civila, koji su stradavali u krvavim zločinima stranih okupatora i njihovih domaćih sluga.

NOB je uspješno organizirala i vodila Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita. Ostale političke opcije (čast izuzecima) su se srozale ili na „spavaće pod perinama“ ili na, više-manje, otvorene kolaborante s okupatorom. Da se toj borbi nije priključila velika većina hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije (dakle ljudi svih svjetonazora, a ne samo komunisti) od te borbe ne bi bilo ništa. Socijalistička/komunistička ljevica je bila svjesna da se antifašistička borba može organizirati i odvijati samo kao široki antifašistički front ljudi svih svjetonazora i klasnih pripadnosti. U skladu s time, i ljudi konzervativnog nazora mogu biti i bili su u prošlosti dio antifašističkog fronta. Nitko se ne mora slagati s komunističkom idejom, ali ako se netko deklarira kao antikomunist, onda je vrlo blizu fašizmu. Antikomunizam je zapravo – fašizam. U borbi su, dakle, sudjelovali i ne-komunisti. Dapače, većina učesnika nisu bili komunisti, ali je ona ipak imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku viziju, dakle klasni cilj, artikuliran komunističkim pokretom.

NOB ne bi bila uspješna bez izrazite emancipatorske komponente koja je, nakon oslobođenja, prerasla u općenarodni zanos u obnovi i uspješnoj izgradnji zemlje. Tokom antifašističke borbe odvijala se je i socijalistička revolucija, jer naši ljudi nakon silnih patnji tokom antifašističke borbe više nisu ni mogli ni htjeli živjeti onako kako su živjeli prije II. svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. Druge političke opcije nudile su samo povratak na staro, a to je za sve narode Jugoslavije bilo neprihvatljivo. Titu i komunistima „liberalni demokrati“ danas ne mogu oprostiti što su voljom naroda spriječili „spavaće pod perinama“ da ponovno postanu „gazde“. Zato se prešućuju, ili čak i negiraju, pozitivne političko-socijalno-ekonomske tekovine jugoslavenske NOB, koje, osim uvođenja općeg prava glasa, početka rješavanja ženskog pitanja, uvođenja novih oblika vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora, programa opismenjavanja, uključuje i pokušaj raskidanja sa sistemom klasne eksploatacije. Zato se i na dijelu takozvane građanske ljevice pozitivna uloga komunista nastoji zanijekati tvrdnjama da su komunisti nakon oslobođenja od okupatora uzurpirali vlast, a antifašistička borba se pokušava ”dezinficirati” od komunista koji su je pokrenuli i organizirali. Zar su očekivali da će oni koji su izvojevali slobodu vlast prepustiti onima koji su im prije rata pili krv? Drugo je sad pitanje da li je neposredno nakon rata sve išlo onako kako je u duhu Marxa trebalo.

Premda je nakon Rezolucije Informbiroa 1948. jugoslavensko rukovodstvo prekinulo sve veze sa Staljinovom doktrinom, ipak se je staljinizam uspio, čak i u uvjetima jugoslavenskog društva, implantirati kao određeno stanje duha. Zbog toga inicijatori i izvršioci okrutnog obračuna s pristalicama Staljina (a često i onima koji to nisu bili) na Golom otoku, tom sramotnom epizodom nisu odagnali Staljinovu sablast, već su je na stravičan način materijalizirali ciničnim kredom: „Staljinom protiv Staljina“. Nije sporno da je u ondašnjim uvjetima borbe za opstanak protiv Staljinovih prijetnji neke ljude trebalo na neko vrijeme izolirati, ali – bez nasilja. Opravdanja za nasilje nema. To je bilo dezavuiranje revolucije. Da budemo jasni: kod staljinističkih i srodnih režima i ideologija nije se radilo ni o kakvim deformacijama koje bi imale korijene u Marxovoj filozofiji, već je tu riječ o eklatantnoj negaciji same biti Marxove filozofije. Zato staljinizam i Staljin imaju izdajničko-negatorsku, termidorsku ulogu u odnosu na Marxovu filozofiju i istinski komunizam kao humanizam u praksi. S obzirom na sve što je rečeno, neke tvrdnje da je Tito bio „ponajbolji Staljinov učenik“ su u najmanju ruku deplasirane i neukusne.

Premda se Preambulom Ustava Republike Hrvatske nedvosmisleno uspostavlja kontinuitet hrvatske državnosti i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH, to se ne poštuje u državnoj političkoj i pravosudnoj praksi. Nastavlja se „veliko čišćenje“ započeto 90-ih, uz toleriranje sve agresivnijih revanšističkih i prostačkih napada na antifašističku NOB, pokrete i ljude koji su tu borbu vodili i pobijedili radikalno zlo materijalizirano u nacifašizmu ustaške NDH. Stvorena je društvena klima u kojoj je ustaški naci-fašizam dobio status prihvatljive društveno-političke opcije. Faza revizionizma je već prešla u pokušaj rehabilitacije NDH.

Postupci policije tokom priprema i održavanja manifestacije „Dan mladosti – radosti“ 2019. u Kumrovcu ukazuju na novi moment odnosa vladajuće političke opcije u Hrvatskoj prema ljevici, posebno komunističkoj. Došli smo do prijelomne točke: početka državnog progona ljevice. Nije slučajno da je policija nezakonito postupala u Kumrovcu i da se istovremeno, i tada i danas, u Jurišićevoj ulici u Zagrebu vije ustaška zastava, a da država tvrdi da je sve po zakonu. Nije to slučajno, nego se Hrvatska država aktivno uključuje u akcije crne internacionale, odnosno aktiviranje triju spomenutih rezolucija Europske Unije.

Inženjeri povijesti, razni kriptoustaše, filoustaše i antikomunistički kvaziliberali nesmetano izlaze sa svojim konstrukcijama „istine“ o Jasenovcu, Bleiburgu i tobožnjim genocidom komunista nad „Domovinskom vojskom“ i cjelokupnim „hrvatskim korpusom“. U tome sudjeluje i država. Pobjednike nad nacifašizmom optužuje se za zločine jer su s naci-fašističko-ustaškim zločincima postupili prema “receptu” generala De Gaullea: „Kakav opus, takva kazna“. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić je po tom pitanju vrlo direktan i iskren: „Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći“. I to je to – bez ostatka.

Antifašistička borba hrvatskog i svih ostalih naroda bivše Jugoslavije 1941. – 1945. godine, socijalistička revolucija i posebno uloga Josipa Broza Tita kao predvodnika te borbe i čovjeka, koji je dugo stajao na čelu SFRJ i bio priznati svjetski državnik, ne mogu se obezvrijediti, usprkos svim nastojanima snaga kontrarevolucionarne restauracije.

Saša Blagus

Zagreb, 24. svibnja 2020.