|
SUVREMENA SOCIJALDEMOKRACIJA U PUČIŠĆIMA POKAZALA SVOJE
NESOCIJALNO LICE
Pomno pratimo zbivanja oko JADRANKAMENA i borbu njegovih radnika koje bezrezervno podržavamo. Jer Jadrankamen nisu samo patnje njegovih radnika ni kriminal čuvenog sparing partnera Franje Tuđmana. Jadrankamen je naprosto sudbina i svih nas. On je samo jedno malo ogledalce u kome se zrcali izopačenost poretka u kome živimo.
U zadnjem našem javljanju, rekli smo, da su radnici Jadrankamena pokazali svoj radnički i ljudski karakter, zauzimanjem pogona u namjeri da se nastavi proizvodnja i raščisti s kriminalom koji ih je životno ugrozio, a red je i na Vladi da i ona pokaže svoj karakter, očekujući pri tome da u toj dramatičnoj situaciji ona politički nastupi i stvori pravne okvire za nastavak proizvodnje i time uvaži interese radnika.
Na žalost država je i nastupila i pokazala da njen karakter nije u dovoljnoj mjeri radnički. Policijski spektakl, koji je u Pučišćima ovih dana izveden hapšenjem radnika i njihovim zatočenjem u domovima, je perverzan. Mogli bismo ga prihvatiti samo ako bi bio uperen protiv Orešara i njemu sličnih, jer bi time i karakter toga nastupa imao drugu dimenziju.
Kažu u Vladi, zakon treba štititi i time opravdavaju brutalnost nastupa. Da, zvuči veoma civilizirano. Ali u ovom slučaju se radi o tome da zakon treba mijenjati jer je nepravedan, jer štiti interes kapitala, a zanemaruje interes rada. Osim toga i takav zakon kakav je pogažen je od strane onih koje štiti u njihovoj bezgraničnoj pohlepi i neljudskosti. Radnici samo ukazuju i na jedno i na drugo, a samo ih muka tjera da u tome budu tvrdi. Upravo ta muka radnika trebala je proizvesti mekoću Vlade.
Istina, zakon se mijenja u Saboru, ali na prijedlog Vlade, a u međuvremenu, kad sam život pretekne nužnu proceduru, mora se djelovati politički. U Jadrankamenu je dakle trebalo djelovati politički (i još uvijek to traje) i to Vlada sigurno može. Ali za političko djelovanje potrebna je politička volja, a problem je u tome što je ona od strane Vlade izostala. Inzistiranjem na zaštiti zakonitosti ona je ustvari stala na stranu poretka, koji je, kako znamo, u osnovi kapitalistički i koji ne odražava interese većine građana i radnika. I tu je suština problema.
Premijer Milanović, kome za sada ne treba poricati čestitost, pa i dobre namjere, da učini nešto za ovaj narod, nažalost vjeruje da se to može u okviru jednog, u osnovi nepravednog sustava i da se taj sustav (kapitalizam) može uljuditi. Prvi njegov potpredsjednik je djelatni kapitalist i omašćen svim mastima takozvanog hrvatskog tranzicijskog kapitalizma. Linić, kao Milanovićeva lijeva ruka, nekada gorljivi komunist, sada je regenat i gorljivi interpret imperijalističke podvale zvane slobodno tržište, pakovane u „washingtonskom konzensusu“. I dok je to tako Vlada teško da će riješiti problem Jadrankamena, čak što više istu sudbinu će doživjeti i svi ostali koji će se naći u sličnoj situaciji. Jer takozvane suvremene socijaldemokratske vlade, kad su i najdarežljivije prema radnicima, uvijek su to samo u okvirima prvenstvenog interesa kapitalističke reprodukcije. Pokazuje se da sve vlade centra, bilo one desnog ili lijevog, imaju istu političku paradigmu.
Socijalizam za radnike i većinu građana nema alternative. Pitanje je samo kada će to shvatiti sami radnici i ne samo oni.
Zagreb 08.05.2012. godine Ivan Plješa, dipl. oec