Sustav koji ubija

Volim vas kao svoju braću i sestre, rekao je radnik Gredelja na odlasku sa sindikalnog sastanka i potom sebi oduzeo život, usred glavnoga grada svoje tobože suverene države. Jednostavno nije se mogao suočiti sa problemima koji će proizaći, za njega i njegovu porodicu, iz činjenice da ostaje bez posla a u tome mu naprosto nitko ne može pomoći. Tim oduzetim životom restauracija kapitalizma u Hrvatskoj došla je do svoga krova. I do sada je bilo pljačke, obespravljenja, osiromašenja i gubitka posla, a sada eto i samoubojstva.
Sistem koji je nastao na kritici onoga samoupravnoga i socijalističkog, jer da je suviše koketirao sa čovjekom radnikom, da je paternalistički i zato neefikasan, u svojoj inauguraciji, eto, pokazuje lice svoje ubilačke efikasnosti. On čovjeka kao slobodnog i stvaralačkog bića, njegov um, talente i životne strasti pretvara u jeftinu robu, a kada ta roba ne biva korištena od kapitala čini je bezvrijednom , a ljudsko biće koje je u nju pretvoreno baca u očaj. Kapitalistički sustav u Hrvatskoj ubija dakle najprije dostojanstvo a onda i fizički život.
Humanističko antropološko i političko je pitanje, kako ovaj tragičan slučaj koji simbolizira položaj radničke klase ali i drugih slojeva danas u Hrvatskoj, barem valorizirati da se očajni radnici ne ubijaju već politički organiziraju i sa svojih leđa skinu ubilački sustav. A za to je naprotiv potrebna hladna glava i puno života, jer iza tog sustava stoji dobro obrazovana, sebeljubiva i moćna klasa, kojoj naravno nije ni u primisli da je ubilačka, već sebi i drugima tepa, da je bogom dana prosvjetiteljska i nosilac svekolikog napretka, a radnike koji pate, pa čak sebi oduzimaju život, smatra glupim očajnicima koji se u slobodi i demokraciji naprosto nisu snašli. U toj maniri ovaj tragičan slučaj popratili su i mediji koji su u funkciji toga sustava. Umjesto u funkciju cijeloga društva i dobrobiti svih ljudi ona je sve dosadašnje čovjekove tekovine upregla u svoj bitak. Ona se služi najsofisticiranijim proizvodima radničkih ruku a ne radnici koji ih stvaraju. Njeni predstavnici šepure se među mnoštvom kao pijetlovi. Tog svog položaja ona se, naravno, neće lako odreći i mirno će nastaviti proizvoditi očaj.
Radnik očajnik mora konačno shvatiti da je on naprosto druga klasa, radnička, da je njegov klasni položaj određen njegovim inferiornim položajem u raspodjeli dohotka koga stvara, ali koga moćna vlasnička klasa prisvaja, a time i politički inferioran, da je time i sudbina svih radnika ista bez obzira gdje rade, pa je time i njihov politički interes isti.
Od tog robovskog položaja radnici se moraju sami osloboditi kao klasa. Za njih to neće učiniti sadašnja država ma koliko ona sebi tepala da je pravna i svih građana, jer ona u stvari nije ništa drugo nego ta moćna klasa organizirana kao država da bi štitila svoje interese. I radnička klasa dakle, ako želi ostvariti svoje interese, mora se organizirati kao država, a to je socijalna revolucija koja se ne mora nužno dogoditi na ulici nego na izborima.Tlačiteljsku klasu treba eliminirati njenim sredstvima – demokracijom, i njenu formalnu demokraciju pretvoriti u punu ekonomsku, socijalnu i političku demokraciju, a to je socijalizam.
Radnicima se mora upaliti klasna lampica ( da su klasa“ za sebe a ne samo po sebi „) da iznad sebe imaju drugu klasu koja je i politički organizirana, a to su sve stranke u Saboru, bez obzira što se neke prikazuju da su lijeve, jer sve one stoje iza sadašnjeg kapitalističkog poretka, te da se i radnici trebaju organizirati u svoju stranku i pobijediti na izborima. To što ujedinjeni i osviješteni radnici mogu učiniti na izborima ne može niti jedna druga društvena sila. Bez radničkih glasova, koje po ničem ne zaslužuju, sadašnje parlamentarne stranke, pa i one tobože velike, bile bi čista minijatura.
Taj politički program već je napisan. To je program Socijalističke radničke partije.
Ako bi očajničko samoubojstvo radnika Gredelja upalilo tu lampicu, ono ne bi bilo uzaludno. On bi postao lice iz povijesti, a radnička klasa bi krenula putem svog oslobođenja.

U Zagrebu 27. rujna 2012. godine
Predsjednik
Ivan Plješa