Ima li nade u XXI stoljeću za ljevicu, marksističku, istinsku ljevicu, koja se kao politički sistem tako sramno srušila početkom posljednje decenije XX stoljeća? Već je i samo pitanje, koje postavljaju mnogi i na koje postoje mnogi odgovori, neprecizno.

Politički sistemi koji su se pozivali na ljevicu uspjeli su ostvariti jako malo od onog što je bila sama suština ljevičarskih ideja, a još je manje u tim političkim sistemima ostvareno od duha ljudi, koji su bili inspirirani u političkoj borbi idejama ljevice. Konformizam i malograđanština postali su masovna pojava i u tako zvanom ‘istočnom bloku’, žednom roba i sloboda, dok je rast proizvodnje i količine roba neprekidno bujao i prelivalo se na sve strane na tobože blaženom Zapadu, koji je decenijama vrebao priliku da uništi ‘imperij zla i nesloboda,’ kavim je smatrao Istok.

Istok je na Zapadu bio shvaćan kao veliki logor pod nebeskim svodom, logor u kojem su građani imali mnoge povlastice, da uče i rade, da boluju i staruju bez straha od gladi i crne neimaštine, ali isto tolika ograničenja – od kretanja do mišljenja odnosno izražavanja mišljenja.

Još ni danas ne postoji mehanizam, koji bi prodro u skrovite misli u ljudskoj glavi, iako je tehnika ‘pranja mozgova’ i ‘nametanja stavova’ postala virtuozna i sve se više usavršava, kako vrijeme napreduje. Tako isto jača se, širi i sofisticira i tehnika neprstanog praćenja i špijuniranja ljudi, ali i mnogo primitivnije i brutalnije metode nisu ništa mogle protiv najsmjelijih mislilaca, pa je i danas tehnika i svemoć velesila ipak nemoćna pred nezavisnim mišljenjem. No one se vjerojatno tješe time, što je mišljenja sve manje – naročito onog nezavisnog.

Ukoliko je Istok nalikovao velikom logoru, gdje je odozgo, iz državnog odnosno političkog vrha, ljudima propisivano i određivano kako da žive i kuda da se kreću, njih su, kao i svakom zatvoru ili omeđenom prostoru, ipak hranili i brinuli o njihovim potrebama, ne samo biološkim, nego i ljudskim, te su nauka i kultura (vjerojatno cenzurirane), ipak bile na dohvat svih istinski zaintereseranih, a stvaralaštvo nadarenih uspijevalo je prijeći željezne zavjese.

Na blaženom Zapadu istinski ljevičari zamišljali su društvo slobode i sreće, ne znajući ili namjerno prenebegavajući očigledne istine o istočnom bloku. Za koje je postojalo i niz suštinskih, neizmišljenih, historijskih opravdanja.

Jugoslavija je bila ‘nešto između’. Sa svojim herojskim pokretom otpora, koji je u vrijeme II svjetskog rata zahvatio cijelu zemlju, sa historijskim ‘ne’ Staljinu te procesima (više ili manje realiziranim) samoupravljanja, odudarala je od istočnog bloka, pored privrednog zamaha, i velikom slobodama na intelektualnom planu, značajnim dometima u oblasti stvaralaštva, umjetničkog izražavanja, zabava za mase i odabrane. Na kraju krajeva, bila je to otvorena zemlja u koju je svatko mogao doći, i iz koje je svakom bilo moguće otići, kamo je htio i uspio, ukoliko mu se nije dopadala. Što u usporedbi čak sa današnjom tobože sasvim slobodnom situacijom, predstavlja prilično veliki stupanj slobode. Zato je njena nesreća – zbog vlastitih ludosti i manjkavosti, koliko i tuđeg uplitanja – bila gora od drugih i kažnjena je teže od ostalih zemalja istočnog bloka.

Danas je to svršen čin i kako se tragedija odigrala na međunarodnom planu, jedino na tom planu može biti i riješena. Uostalom, ponovljena katastrofa zajedništva, banalnošću i masovnošću zla, koje nije bilo isključivo autohtono, najviše je nalikovala krvavoj grotesci.

Klanjanje zlatnom teletu

Sve rečeno o zemljama istočnog bloka, o nesvijesti radničke klase kao i ponašanju partijske i državne birokracije, koja je djelovala i funkcionirala u njeno ime, odavna je poznato i analizirano. Sve je već rečeno, kako u unutarnjim uzrocima tako i o stvarnoj situaciji u zemaljama, u kojima se teoretizirana ‘diktatura proletarijata’ pretvorila u diktaturu lumpenburžoazije. Nije to nikakvo otkrovenje – već odavna je to napisao Lav Trocki u knjizi ‘Izdana revolucija’, a uz ostale, ponovio i Karel Kosik u mnogim svojim napisima.

O perverznom mehanizmu kapitalizma – neprirodnom i nadprirodnom – (kako ga naziva Kosik), koji u nezaustavljivoj potrebi za širenjem i metamorfozama, ne samo da ne poznaje granice, nego se odrekao čak i privida pristojnosti buržoaskog morala – te je sve pretvorio u robu iz koje se mora izvući profit, dok potražnja odnosno tržišta određuju ne samo vrijednosti, već i društveno prihvaćena ponašanja u svim domenama ljudskog života, unoseći pometnju u život i tradicije ljudskih zajednica od porodice do država – ponovo u kapitalizam ušle države i narodi uče sve iznova ‘in corpore vili’. Ta se društva mogu proklamirati ovako ili onako, a sve se od reda klanjaju zlatnom teletu.

Površna šminka – make up – više nije važna te predstavlja smokvin list, što pokriva najnepriličnija mjesta gole pohlepe i izrabljivanja bez granica. Koliko je taj smokvin list uspio pokriti, a reklamna mašina prikriti, srž i bestidnost mehanizma-svežderača u permanentnoj potrazi za dobiti i novim područjima aktivnosti u fizičkom smislu (teritorij) i nematerijalnom, virtualnom smislu – zarađivanja na neopipljivim, apstraktnim stvarima (telekomunikacija i interneta) – sve do takozvanih kognitivnih usluga (na polju znanosti i intelektualnog stvaraalštva)? Po reakcijama, koje su svima pred očima, moglo bi se zaključiti da je učinak bio zadovoljavajući.

Odavno je rascarinjen nacizam i fašizam, a objavljeno opće pomirenje potomaka, dok su stvarni učesnici antifašisitičkog sukoba uglavnom već pomrli. Žrtve nacifašizma izjednačene su sa žrtvama ‘komunizma,’ kojeg nikada i nigdje nije bilo… Najviši državnic’ sudjelovali su u mučnim ceremonijama pomirenja na mjestima zločina ili navodnih zločina i izgovorili riječi pokajanja, budno prateći migove i želje svojih novih gospodara, jer su im ovi obećali mjesto (doduše u dnu stola, ili čak ispod stola) na obilnim svjetskim trpezama kavijara i šampanjca ili pak guščje jetre, tartufa i biranih vina. To je trpeza za koju je ljevica – bar ona reformska – odavna željela biti pripuštena, makar i u vidu podrživača sistema ili pomirljivog oponenta, koji vlastitim postojanjem dozvoljava njegovo navodno demokratsko funkcioniranje.

Prodaja indulgencija – oprosta grijeha

Kad se o pomirenju radi i ‘opraštanju krivica’ treba se zapitati tko treba da oprosti što i kome? Žrtve, kojih više nema ili njihovi navodni zastupnici i nasljednici? Oni nisu pozvani niti imaju ikakav legitimitet da bilo što i bilo kome oproste, jer se o njima ne radi i u proteklim sukobima nisu sudjelovali. U tom poslu oni su potpuni samozvanci. A kad se već o toliko rastrubljivanom oprostu i pomirenju radi, treba se sjetiti poznate pričice poljskih Jevreja. Dva su jevrejska mladića putovala u Žitomor vlakom i drsko se rugala starcu, koji je s njima dijelio isti vagonski odjeljak. Došavši u grad nekoliko dana su obavljali poslove potom otišli u sinagogu. Tada su shvatili da je njihov suputnik iz vlaka uvaženi i poštovani rabin. Pohitali su da ga zamole za oproštenje. Rabin im je odgovorio: ‘Rado vam ja opraštam danas, ali neznam da li će to učiniti onaj, kojeg ste vrijeđali u vlaku prije nekoliko dana!’

Ovo je pitanje, vrlo umjesno, jer žrtava više nema, a organizatori ovakvih propagandnih pomirenja ne samo da ga ne postavljaju, nego vjerojatno nisu u stanju ni da razumiju istinski cilj takvih hodočašća i mirenja. Giogio Bocca, talijanski partizan, novinar i pisac, na te je pojave odgovorio, da su se kao ljudi svi učesnici II svjetskog rata pomirili njegovim završetkom, a sa nakaznim, retrogradnim i nakaradnim idejama protivnika, on se ne miri i ne misli se miriti nikad – od sada do vječnosti.

Naravno, u tim pričicama s istočne i zapadne strane, koje nisu nimalo benigne, u prvi su red stali ambiciozni tipovi ( i nitkovi),koji su i u prijašnjem sistemu imali značajna mjesta, kako im ista ne bi izmakla u velikoj promjeni. Oni isti što su bili glasni i opasni kao nositelji i čuvari bivšeg, kao apostati, pristaše i adepti novog poretka i njegove ideologije, postali su još opasniji i još glasniji.

Nema bestidnijih i grlatijih ocrnjivači propalih društvenih tvorevina (ni ideologije i prakse zemalja u kojima se ‘izgrađivao socijalizam’) i svega što se u njima zbivalo, od liberalnih neofita – onih koji su se od večeri do jutra preobrazili u najzadrtije pobornike tranzicije, neograničene slobode (kapitala) i navodne demokracije po uzoru na najmoćnije zemlje Zapada. Zagovornici puta u kapitalizam bez zadrške u svojim su sredinama (negdje i nakon krvavih kupelji) uspjeli ostvariti samo bijedne karikature razvijenih kapitalističkih društava, jer su njegove osnovne značajke ispale defektne, a protagonisti pretvorbe se pokazali kao moralno nakazne figure.

Kao skorašnji preobraćenici u istinsku vjeru, oni je slijede dušom i tijelom, a sve što su radili u prijašnjem životu iznenadna amnezija i afazija potpuno je izbrisala. Nimalo ih nije smetalo (a izgleda ni širu javnost), što su time sami sebi skočili u usta: na nemoralnost i neetičnost takvih postupaka malo tko je upozorio javnost, koja se uostalom i sama trudila oponašati ove metamorfoze. Zato su protagonistima i uzorima ‘preobrazbe svijesti’ podastirane univerzitetske katedre i mediji velikodušno osiguravali izvanredno mjesto i priliku za samopotvrđivanje isticanje i sticanje nagrada, u vidu materijalne dobiti, društvenih privilegija do nezaslužene slave u vlastitoj duhovno zahirenoj sredini. U onoj mjeri u kojoj se sredina pokazivala skučenija i zatrovanija, povećavao se njihov ugled i društvena moć.

Nije to bio slučaj samo na Istoku, već su i na Zapadu: nakon pada Berlinskog zida, ljevičari bili natjerani na javno pokajanje, u čemu su katkad neukusno pretjerali te su se vidjela ponašanja i čule izjave, kojih bi se svatko, tko imalo drži do sebe, zastidio. Isto tako rascarinjeni su svi privatni poroci i javni moral doživio je u samo par godina nevjerojatne transformacije kako na Zapadu tako i na Istoku. Zaista su imaginacija i fantazija došle na vlast. U doba globalizacije one su svemoćno zavladale svijetom u svim mogućim makinacijama i akrobatskom umijeću dovijanja, kako da se, skačući globusom s jednog kraja na drugi, stekne financijska korist.

Tako je nevidljiva ruka Adama Smitha doprinijela da se izgrade novi gradovi nebodera i čudesa usred pustinje, da avioni polete u sve zemaljske rajeve sa netaknutim plažama ili primamljivim vodoskocima i bazenima ispod raskošnih palmi, uz koje goste poslužuju golišave djevojke pićima i omamljujućim sredstvima. Kome ne odgovara vrućina može obići polove i spavati u hotelima od leda, diviti se irvasima ili pratiti pingvine. Svačiji ukus bit će zadovoljen. Novac i moć omogućili su obilje novih, još neiskušanih užitaka, raznovrsnu i bogatu ponudu za na svim krajevima svijeta.

Sve je dozvoljeno
A trgovalo i trži se sve brže i sve intenzivnije čak i onim što se nekad mislilo da je nemoguće unovčiti – ljudskom nesrećom! Velebne filantropske kampanje sakupljanja novaca za pomoć unesrećenima ratovima i prirodnim katastrofama, glađu ili bolestima, u suštini pomažu prometovanje novca, čiji je ulaz nemjerljiv. Trži se i ostvaruje dobit na svemu i svačemu: od vojne avijacije i oružja, do pomaganja žrtava i izgradnje bolnica za najsiromašnije i leprozne od strane karitativnih ustanova, na čelu kojih se nalaze vjerska lica. (U posljednjem milanskom skandalu u tom smislu, u kojem je otkriven gubitak poznate privatne bolnice od milijardu i pol eura, koja je imala filijale po cijelom svijetu, upleteno je i izvjesno vjersko lice u visokim godinama i na visokom položaju, koje se stalno pozivalo na ‘božju providnost’).

Katkad u toj grozničavoj djelatnosti poneko završi iza rešetki zbog finacijskih malverzacija, basnoslovne krađe javnog novca i nanošenja štete državi neplaćanjem poreza, no to je samo ‘incident na putu’ ili ‘kolateralna šteta’, koja se tu i tamo ne može izbjeći. Uhvaćeni na djelu predstavljaju samo zanemarivu manjinu, a javnosti poznate malverzacije samo su vrh goleme ledene sante, čije je kolosalne razmjere teško ustanoviti.

Zašto da se libe financijskih mahinacija pojedinci, kad cijeli sistem iscijeđivanja novca ne više od pojedinaca, već od niza zaduženih zemalja, počiva na financijskim operacijama, koje predstavljaju smicalicu najbogatijih na štetu siromašnih i zaduženih? Radi se o hazardnoj igri banaka obveznicama državnih zajmova prezaduženih zemalja, koja prazni, isušuje i cijedi novac tih zemalja, jer su iste prisiljene varirati cijene vlastitih obveznica državnog zajma u mjeri u kojoj im pada kredibilitet.

Cijene obveznica, kad tržišta postanu nervozna, strmoglavljuju se u slobodnom padu, a države dolaze na rub bankrota, dok banke zaduženih ostaju bez tekućeg novca, neophodnog za pozajmice industriji. U toj situaciji poduzeća propadaju, a radnici masovno gube posao. Čak i kad Središnja Evropska Banka uštrca novac u ‘osušene’ banke, ove ga upotrijebe za popravljanje vlastitog novčanog stanja, a samo mali postotak dopre do razorene i unesrećene privrede zemalja-dužnika. Tako je nagib onih, u čije se banke i privredu novac sliva kao voda u jarak sa strmine, sve više ukošen: oni postaju sve bogatiji i financijski jači. U njihovo se krilo ulijeva kao bujica sve više finanncijskih sredstava, dok su oni drugi, od kojih se novac odlijeva, sve više isušeni i lišeni sredstava, koja pokreću privredu i život znače. Ulica se buni, ali nitko ne zna ili ne želi ispraviti ovu pogubnu neuravnoteženost tezulja vage, što se opasno nakrivila.

Sve je dozvoljeno, a o efektima nek misle za to zaduženi političari, koji na historijskim mjestima, kao što su to Brandemburška vrata, ne štede lijepe riječi i od srca žele i obećavaju bolju budućnost. Kako će se ona ostvariti – ostaje i pored jarkog ljetnjeg sunca – i dalje u magli. No nije rascarinjeno samo pljačkaško ponašanje u sticanju profita, jer nabijeljen i našminkan ili ne, kapitalizam je uvijek imao razbojničku i neljudsku suštinu.

Ista ta nevidljiva ruka spomenutog Adama Smitha oduvijek je jedne uvodila u raj obilja, dok su istovremeno vojske siromašnih živjele u najgorim uvjetima. Oni koji su radili za nadnicu po 12 sati na dan od svoje desete godine u nezdravoj sredini odlazili su, kao i dan danas, s jednog kontinenta na drugi, u borbi za preživljavanje. U današnje vrijeme ti su procesi dobili ne samo neizmjerno veću akceleraciju, već i kolosalnu kvantitetu. Samo što je tada bio još nepoznat pojam globalizacija, iako se to zbivalo manje više na svim krajevima planete.

Ono što se zaista danas izmijenilo jest rascarinjenje javnog morala, koji privatne poroke sve brže pretvara u novac. Kantov postulat o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama danas je ne samo staromodan, već je odbačen u ropotarncu historije. Sve je dozvoljeno, što koristi stjecanju kapitala, osim njegovo osporavnje!

Naočite mlade djevojke i mladići, pošto su prethodno izložili u medijima svoje (fizičke) prednosti, bačeni su na tržište, da ih unovče bez ikakve zadrške: mlada tijela reklamiraju sve moguće proizvode na najizazovnije načine, kao i sama sebe. Rascarinjena je i prostitucija u svim vidovima i na svim razinama. Trženje i sticanje dobiti vlastitim tijelom ne podliježe više moralnom žigosanju nego se smatra pogodnom prilikom, koju treba što prije iskoristiti – dok traje mladost. Pa i prostitutke se ne nazivaju više tako, već escort, pratilje, te se njihovo zanimanje ne doživljava kao skandalozno (bar je spala jedna od buržoaskih dvoličnosti!), a mladima se sugerira da putem fizičkih prednosti pokušaju doprijeti do najviših društvenih sfera odnosno do svijeta bogatih i moćnih, koji upravljaju planetom.

Takva ponašanja rijetko daju povoda skandalima, ukoliko se radi o maloljetnim osobama, a to su uvijek skandali ‘s tezom’. Skandal se ne događa zbog dobi maloljetnice/maloljetnika ili radi njihove zaštite, već zbog sukoba, koji se vodi s nekim od moćnika, pa je to odlična prilika za nasrtanje na njega, dok je ‘maloljetna žrtva’ samo oružje, kojim ga se obara. I pedofilija se podstiče na sve moguće (tobože) ilegalne načine, iako je ustvari prešutno omogućena i tolerirana, ne samo zahvaljujući tehničkim sredstvima (koja praktički izmiču kontroli), već i podvođenjem i trgovanjem djecom iz najsiromašnijih i ratom ili diktaturom poharanih krajeva, a istu prati u stopu skandalozna trgovina u medicinske svrhe ljudskim organima. Te užasne prakse opravdane su plemenitim porivima za spašavanje života (imućnih i moćnih).

Mnogobrojna udruženja pozivaju na zaštitu prava najnemoćnijih – žena, djece čak i životinja – no njihova djelatnost ostaje marginalna, a efekti zanemarivi ili one služe izbijanju koristi čak iz empatije ljudi prema žrtvama. Stara priča o koristoljublju koje kao rđa nagriza ništa mlađu filantropiju.

Rascarinjenje užasa i pirovanje sa zločincima
Ratovi ne staju više ni jednog jedinog časka, ali im se daje licemjeran humanitaran naziv, iako oni dovode do neviđenih razaranja, a zainteresirani pratioci krvavih događaja mogli su promatrati ‘uživo’ prizore kao što je kaspaljenje Gadafija ili kako pripadnici sirijske opozicije, pred kamerama jedu srce ubijenog neprijatelja. Nove tehnike omogućuju uzbudljive horor sekvence bez lažnih efekata – jer je klanje istinsko! Obnovljeni srednjevjekovni način ubijanja skidanjem glave ne treba ni spominjati, jer ma koliko on bio odvratan i strašan, ne može se smatrati gorim nego zasipati stanovništva bombama, paliti naplmom ili iskušavati na njemu nova sredstva razornog djelovanja fosfora, koja rastale ljudsko tijelo, a sačuvaju odjeću.

A to su samo neke od ‘grožđica’ iz arsenala novih, ubitačnih oružja. Također se o porastu malignih oboljenja, koja izazivaju ratovi i kod vojnika u armijama velesila, izbjegava govoriti. Točni podaci o broju oboljelih, smrtnosti kao i broju defektnih poroda zbog upotrebe ‘osiromašenog urana’ i drugih radioaktivnih tvari ostaju u dalekoj sjeni i budno se pazi da ne dopru do ‘svjetla pozornice’. To su poznate, ali nepriznate činjenice, koje je bolje prešutjeti ili nazvati nekim eufimizmom, poput ‘uzgredne neželjene posljedice’ odnosno ‘kolateralne štete’ u ratu za slobodu i demokraciju.

Donesana bombama i bornim kolima, ona to zaista nije i ne može da bude niti da postane i, kako su sa superiornom distancom izjavili švicarski politički promatrači: ‘Sve zemlje ne koje je NATO savez ili njemu slična sila bacala bombe, postaju potpuno nemoguće da se njima upravlja i u njih uvede red’, uostalom, to i nije bio cilj. Cilj je bilo širenje imperija moći i trošenje oružja, da bi se proizvodilo novo. Lijepe namjere i uljepšani izrazi prikrivaju gnusnu stvarnost, jer pored sve raspojasanosti morala i ogromne ponude užitaka i slobode bez ograničenja u buržoaskom društvu javno izrečena gola istina ne može se nekažnjeno kazati, ni prikazati. Nije dozvoljeno javno razobličavanje uvriježenih laži: biju se i ratuju iz pohlepe, a ne za plemenite namjere, ali se to nikada ne smije priznati.

Ništa se nije promijenilo od onog davnog vremena kad je uhvaćeni gusar izveden pred Aleksandra Makedonskog na pitanje: ‘S kojim pravom pljačkaš po morima nasrče na lađe i mirne mornare?’ ovome smjelo odgovorio: ‘S onim istim pravom s kojim ti napadaš i pljačkaš zemlje, koje osvajaš!’

Za ružne i tužne stvari postoje ljepša imena, tako se invalidi, fizički ili umno zaostala lica, nazivaju ‘down’ ili osobe ‘drugačije sposobne’ i u godinama debelih krava predstavljaju predmet brige i pažnje javnih ustanova i financijske pomoći njihovim porodicama, a u godinama krize na njih se posve zaboravi i morali bi nestati pa i nestaju sa stranica čak i stručnih časopisa.

Isto vrijedi za stare i bolesne, čije zbrinjavanje i njega više košta no što su u životu privrijedili. To su istine koje civilizirano društvo nikada neće priznati, iako su pred očima sviju. Uostalom, nisu one ni najgore mane današnjice, izjedene krizom, masovnom nezaposlenošću, financijskom labilnošću, političkom nestabilnošću van Evrope i stalnim pobunama i ratovima u zemljama Trećeg svijeta planete – ugožene vremenskim katastrofama, što ih izazivaju klimatski poremećaji, neprekidno pustošenje energenata i uništavanje tradicionalnih načina života i privređivanja u pojedinim njenim dijelovima.

Stare ideje i mlada garda
A ipak, proizvodnost raste, tehnika napreduju, sve je više proizvoda, sve više ‘suvremenih’ komfornih načina života, sa sve savršenijim pogodnostima, čak i u najudaljenijim i najzabitijim krajevima planete. Bogatstvo planete se povećava, ali se povećava i broj iz njega isključenih. Neki su toliko oguglali u neimaštini i zaostalosti ili malograđanskoj rezigniranosti da odbacuju svaki vid i mogućnost borbe i osporavanja. Neki nedovoljno poznaju političke, društvene i ekonomske mehanizme, koji upravljaju planetom i ograničavaju se na pristajanje i egzistenciju, kakva im se nudi, bez većih aspiracija, osim zadovoljavanja vlastitih potreba.

Reformistička ljevica, koja shvaća što se dešava, pristaje na sitne prilagodbe i poboljšanja, na politiku ‘malih koraka’ u boljitak. Ona rijetko protestira protiv ratova i drastičnih kršenja ljudskih prava na koja se poziva. Pristala je na kapitalizam.

Istovremeno radikalna ljevica, ljevica koja razumije opisane mehanizme i ne prihvaća ih, sve je nemoćnija. Razbijena na male partijice, koje sebe najrazličitije imenuju, pozivajući se na ideale i idole minulog stoljeća (revolucionarne, marksističke, komunističke, lenjinističke, trockističke, maostičke, staljinističke itd.) troši vlastite nevelike snage na međusobna ideološka sukobljavanja. Male se partijice i skupine cijepaju na još manje, mnogo se ogovaraju i sve više se međusobno ne podnose i javno se prepiru, gubeći se u jalovim svađama ili napisima, koji na mreži ili na papiru, ostaju nedostupni široj javnosti. Na kraju i ona završava u gorkoj rezignaciji ili odustajanju.

Jedan za drugim izumiru stari trockistički, posljednji komunistički, pa i socijalistički lideri. Profesori sveučilišta – na katedrama koje su predstavljale još izvjesne duhovne pašnjake i zabrane, što priječe poplavu banalizacije ili nadolazak razorne revizionističke bujice – postaju sve stariji, a njih zamjenjuju nadobudni mladci, koje sve jako privlači paricidium – oceubojstvo – jer se moraju osvetiti za toliko vremena poslušnosti i života u sjeni duhovnog velikana, kojemu su godinama nosili torbu, pa se danas ne slažu ni s njim ni sa njegovim idejama te su posvađeni sa svima, pa i sa samim sobom i sa gledištima, koje javno ispovijedaju.

S druge strane razbijena i razbucana radnička klasa nema više ni vodstva ni ideologije u koju bi vjerovala, ni partije u koju bi se nadala. Ona se hrabro bori za preživljavanja, ali u dnu očiju tih radnika, koje sindikati nisu više u stanju obraniti, može se pročitati jedino očaj. Tek sada se pokazalo da je čak i ozloglašeni Dijamat imao nekog smisla, kad tobožnji intelektualci, odnosno fakultetski obrazovani ljudi, nemaju pojma o abecedi marksizma, strani su im i najosnovniji pojmovi, jer ih nitko, naročito ukoliko su daleko od humanističkih nauka, nije ni pokušao to naučiti, a ono što su imali prilike da čuju od zaglušne medijske buke i velike količine propagandističke literature (od koje je najveći dio antiljevičarski) uzrokovalo je da se u njihovoj glavi u najmanju ruku nalazi nekakav gulaš različitih, međusobno proturječnih pojmova ili kako Francuzi nazivaju jelo od najraznoraznijeg izmiješanog povrća – ratatouille.

Uostalom, dok kulinarstvo i poznavanje pića u medijima postaje sve ozbiljnija tema, o condition humaine – o istinskom položaju i životu ljudi, o smislu i slobodi čovjeka ne treba ni razmišljati ni pisati. Ta tematika je jednostavno skinuta s repertoara. Ukoliko nema radničke klase ili ona postoji samo u razbucanim i polusvjesnim oblicima, nema ni buržoazije u onom obliku i poimanju, poznatom u minulom mileniju, pa su i sadržaji, koji su se odnosili na egzistenciju i jedne i druge, danas odbačeni.

Ipak, sve nije tako crno. Mase su oduvijek bile, kako reče Njegoš ‘stoka jedna grdna’, a misao nije tako lako ubiti, kao što je lako uništiti čovjeka. Pristižu mlade vrle generacije, neke i dobro ili prilično dobro obrazovane, izdaju se i ljevičarske knjige, a istina, kad se i pokuša zatajiti, izbija na vidjelo, kao u priči o Trnoružici, kojoj je bilo namjerno sakriveno vreteno, a ona se na njega ubola prvom prilikom. Ne bi se moglo kazati da je radikalna ljevica zaspala poput Trnoružice i da očekuje kraljevića na bijelom konju da je izbavi iz sna, jer omanje grupe ovakve ili onakve ljevice, na ovaj ili onaj način, progonjene ili tolerirane, praćene od policije ili čak i od nje prezrene, postoje u svim zemljama i na svim krajevima svijeta. Svaki dan im pridolaze novi mladi ljudi neiscrpnih duhovnih mogućnosti i još neistrošene snage.

Istina je, da će se mnogi od njih, nakon burnih mladenačkih godina, prema ljevičarenju iz mladosti odnositi kao i prema prvim seksualnim iskustvima: to je nešto što se u zrelom dobu zaboravi, čega se pomalo stidi ili se čak negira…No to ipak ne osiromašuje bujni raznoliki svijet vanparlamentarne ljevice, njenih proroka, protagonista i simpatizera, kojih ima u svim dobnim uzrastima: od osamnaest do osamdeset. Čak i ranije i kasnije. Oni riju poput krtice, pletu mreže krhkije i tanje od paukovih mreža, razilaze se i ponovo sklapaju kao stakalca kaleidoskopa. Oni tvore, kao i ta staklaca, vrlo zanimljive šarene figure, vidljive samo kroz kaleidoskopski tuljac okrenut prema svjetlosti. Zato ostaju udaljeni od realnosti, njihove ideje se čine neostvarive, a u uličnim borbama sve češćim na svim kontinentima, koje planu iznebuha, neočekivanom žestinom, iz najrazličitijih povoda, gotovo uvijek ostaju poraženi.

Pobjeđuju ih i kad se tvrdoglavo opiru i kad se njihove borbe ponavljaju i ne smiruju, između ostalog, jer moćnici i policija, kad brutalnost ne pomaže, pribjegava drugim, rafiniranijim prokušanim metodama. Tada nastupaju tajne službe i njihovi specijalisti s velikim sredstvima stavljenim na raspoloženje, kao i bogata i plodonosna iskustva iz prošlog stoljeća na tlu Afrike, južne Amerike ili Balkana, te se okreću zatucanim primitivnim masama, vjerski ili nacionalno zatrovanim malograđanskim slojevima, po prirodi konzervativnim, i u njima nalaze najbolje oružje za suzbijanje ljevice na vlastitom tlu i u vlastitoj sredini.

Nedovoljno (politički) pismene mase i ogromne malograđanske baruštine, zadojene medijskom propagandom, oduvijek su najpodesnije sredstvo za suzbijanje radikalne ljevice. Nekad se ‘vruće glave’ skidalo ili stavljalo u tamnice. To više nije potrebno – dovoljno je u mase ubaciti nacionalističke ili religijski ostrašćene parole i pozvati na izbore. U najvećem broju slučajeva ljevica će biti potučena do nogu. Španjolski slučaj iz tridesetih godina minulog stoljeća neće se više ponoviti. Ukoliko do toga dođe, kao ponegdje u Africi, postoji još uvijek taktika političkih ubojstava.

‘Čekaj me’!
No ipak, iz pepela se ponovo rađa žar ptica i izdevetana ljevica, puna čvoruga i mutne glave, osovljuje se na noge i počinje ponovo da misli i promišlja. Svi znaju (ili misle da znaju) sve, ali nitko ne može s nikim, ne podnosi nikog i stvoriti bilo kakvo jedinstvo ili pozivati na bilo kakav oblik demokratskog centralizma, pokazuje se kao posve nemoguće.

Krivica je za to krajnji individualizam suvremenog kapitalizma, koji je postao društveni modus vivendi, i pretvorio svakog pojedinca u usamljeni otok, kao i surevnjivost i kompetitivnost među društvenim jedinkama, postulat i ujedno efekt današnje faze razvijenog kapitalizma, koji djeluje tako što uništava zdrave kolektivne odnose i zajednički rad te forsira protagonizam u ljudima do gotovo bolesnih razmjera.

Ponavljati stare recepte i pozive na jedinstvo nemoguće je i ne rađa nikakvim plodom. Grupe i partije na ljevici i dalje se dijele i raspadaju na dva ili više dijelova, kao bakcili, ali se nažalost ne množe poput bakcila, već su sklone nestajanju ili životarenju u sjeni, prebivanju u undergroundu.

Možda se danas čini nerealnim nadati se uskrsnuću poražene i razbijene ljevice u času kad kapitalizam, preobučen u demokratske tralje, pleše trijumfalni ples na ruševinama Kartage i izgleda da se sprema da zaore brazdu na tlu zauvjek poraženog ‘grada budućnosti’! Današnja ljevica – taj patuljak na plećima diva – vlastite prošlosti – za odgovorima treba posegnuti u svoju kulturnu riznicu. U najtežim časovima bitke za Staljingrad ruski pjesnik Konstantin M. Simonov napisao je pjesmu u vidu pisma vojnika voljenoj: ‘Čekaj me! Čekaj me i kad propadnu sve nade! Čekaj me i kad me svi zaborave. Čekaj me i kad me više ne budu čekali ni sin ni vlastita mati! Čekaj me i kad za mene drugovi kraj vatre ispiju gorko vino. Preko svakog razumnog roka – čekaj me! Doći ću!’

Tih riječi napisanih pod Staljingradom treba da se sjete svi posustali, koji više ne vjeruju ne samo u pobjedu nego ni u preživljavanje i opstanak ideja koji su nekad nadahnjivale borbu ljevićara i antifašista. Poraženima od historije, razbijenima i razjedinjenima usudom vječne nesloge staljingradski stihovi Simonova govore o upornosti i nadi.

E pa ne treba više ni pozivati na jedinstvo. Beskorisno je i pogrešno! Treba im prepustiti punu slobodu djelovanja, formiranja i razvijanja vlastite misli i vlastitog viđenja svijeta.
Neka sami misle o društvenim formacijama i lijekovima od javnih boljki, neka ih razvijaju i domišljaju u punoj slobodi i samostalnosti mišljenja i organizacionih oblika – kako se god kome dopada! Efekat toga može biti samo bujnost i bogatstvo organizacionih oblika. Neophodnu vlagu za razvoj i bujanje biljki osporavanja kasni kapitalizam u svim svojim vidovima daje na pretek. Povoda za želju za drugačijim svijetom ima koliko i lišća u šumi. Neka se zeleni gora i neka cvate hiljadu cvjetova!

Treba se podsjetiti na strop na primjer u Palazzo Vecchio ili Palazzo della Signoria u Firenci, pozornici i mjestu prvih borbi u historiji za demokratsku (gradsku) samoupravu, protiv samovolje bogatih autokrata. Taj strop, kao i mnogi renesansni i barokni stropovi, ima toliko ukrasa i šarenih scena, da im je nemoguće naći kraj i početak i sve ih popamtiti i razumjeti. A ipak kao cjelina oni čine savršen sklad. Taj sklad, u ničim ograničenoj slobodi izraza, treba da pronađe ljevica sutrašnjice i samo kad ga pronađe i ukoliko uspije i umije uskladiti sve svoje oblike, boje i izraze u veličajnu sliku, moći će ponovo dobijati bitke i postati i ostati pobjednička. Samo u slobodi i skladu. U protivnom živjet ćemo na ruševinama, što se dime, još jednog od vidova kapitalističkih sistema (Matko Meštrović: Živi Marx).

No, iako izostaju rezultati i razmišljanja dopiru samo do malog broja odabranih, koji se tim poslom bave po dužnosti – iako je nada još uvijek skutrena na dnu Pandorine posude – to ipak ne znači da ne treba nastaviti vlastiti posao. Treba se sjetiti ljepote oblika visokih kupola renesansnih katedrala, djela Giiotta, Bruneleschija, Michelangela i tolikih drugih, koji su stvarali na izuzetnoj visini – ljepota detalja i njihov savršeni sklad tada je bila vidljiva samo graditeljima. U to vrijeme nije bilo ni aviona, ni helikoptera, ni zračnih balona, ni kamere, ni fotografskog aparata, da bi se mase mogle diviti ljepoti gradnje, čiju je raskoš u potpunosti moguće sagledati jedino iz ptičje perspektive. Kupole su bile vidljive sa zemlje, a njihovi detalji ostajali su neprimjetni i neprimijećeni. Stvaroci su težili svom cilju, koji će gomili postati vidljiv tek u nadolazećem vremenu. Današnji mislioci na ljevici treba da idu ka svom cilju, usprkos sljepila masa za njihov rad. Metafora o uskim vratima vrijedi u svim vremenima.

Kao i skladbe, simfonije nastaju kad muzički instrumenti, što stvaraju razne glasove i buku (kao poznatom Fellinijevom filmu ‘Orkestarska proba’ u kojem se događa sve i svašta, pa je nasilno najuren i kruti germanski dirigent), usklađeno sliju sve glasove u simfoniju neiskazive ljepote te se pretvore u oživotvorenja najviših dometa ljudskog stvaralaštva. Na isti taj način usklađena ljevica moći će prevladati današnju razjedinjenost i sliti svoje napore u sliku općeg sklada. Razlika, koja se čini neznatnom, a sudbinska je, leži u čitanju i razumijevanju rečenice: ‘Vlast muzici!’ – izmijenjene parole iz 1917: ‘Vlast sovjetima!’ ili 1968 ‘Vlast fantaziji!’ i apodiktičke tvrdnje: ‘Muzika na vlasti!’

Velike barokne ukrasne slike, kao i muzičke simfonije, skladbe, sve svoje komponente slijevaju u savršenu cjelinu. Istina, simfonije, kad se izvode, imaju dirigenta, ali on ne smije biti netko tko ih onemogućava, već , kontrolom vremena i ritma, pojačava umjetničke efekte harmonije, u čijem stvaranju sudjeluje masa pojedinačnih izvođača. Zar se očita i nužna potreba obaranja kapitalizma ne može preobraziti u dirigentsku palicu, koja će upravljati – ‘ravnati’ sve mnogobrojne, raznooblične i raznozvučne instrumente ljevice? Pored dirigenta važan je orkestar, važan je glas svakog pojedinog instrumenta, rad svakog izvoođača-muzičara. Kao što je na stropu Palazza Vecchia važan svaki ukras u mnoštvu šara zasebnih ukrasa i slika, koje se slijevaju u jedinstvenu cjelinu.

Umjetnost traži slobodu, kao i društveno mišljenje i političko promišljanje svijeta. Tek kad bude naučila stvarati i usklađivati vlastito razmišljanje, a djelovanje pretvarati u skladbu odnosno u simfoniju u kojoj svaki instrument i svaki umjetnik dolazi do izražaja i važnosti, u kojoj je svaki pojedinačni glas dio općeg sklada, tek tada će ljevica dobiti šansu za izvođenje još jedne himne slobodi i radosti. Treba se nadati i poželjeti joj uspjeh. U protivnom ostaje i dalje davno postavljena dilema, formulirana od Rose Luxemburg: društveni preobražaj ili barbarstvo!

Jasna Tkalec