Stipe Šuvar, jugoslavenski i hrvatski sociolog, profesor i političar, rođen je 17. veljače 1936. godine u Zagvozdu, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Imotskom. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1960. godine i 1965. godine na tom fakultetu stekao doktorat znanosti iz oblasti sociologije. Biran je za sveučilišnog asistenta 1960. godine. Ubrzo je prešao u novoosnovani Agrarni institut (kasnije preimenovan u Institut za društvena istraživanja) u Zagrebu, gdje je radio kao sociolog-istraživač, rukovodilac Sociološkog odjela i direktor.

Od 1967. godine, docent je Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za izvanrednog profesora izabran je 1974. godine, a za redovitog 1982. Predavao je sociologiju jugoslavenskog društva (sve do 1990. godine kada je ukinut navedeni kolegij), sociologiju naselja i urbanu sociologiju, sociologiju obrazovanja, sociologiju prava i demografiju. Predavao je na poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Rijeci, Novom Sadu i Titogradu (današnja Podgorica). Provodio je brojna empirijska istraživanja i vodio istraživačke timove (npr: anketa seoskog stanovništva 1967., sociološka istraživanja u svrhu izrade urbanističkog plana zagrebačke regije 1968.-1974. godine te u svrhu izgradnje novih dijelova gradova Novog Sada i Osijeka, ispitivanje kulturnih potreba radnika u Zagrebu 1984.-1987.

Bio je glavni i odgovorni urednik „Studentskog lista“ (1958.-1960.), časopisa „Naše teme“ (1963.-1972.), pokretač i prvi glavni i odgovorni urednik časopisa „Sociologija sela“ (1960.-1965.), jedan od glavnih i odgovornih urednika časopisa „Marksističke sveske“ u Sarajevu (1970.-1973.), glavni i odgovorni urednik časopisa „Socijalizam“ u Beogradu (1983.-1987.) te pokretač i odgovorni urednik „Hrvatske ljevice“ (1994.-2004.). Objavio je 21 knjigu, među kojima su „Sociološki presjek jugoslavenskog društva“, (1970.), „Nacije i međunacionalni odnosi“, (1970.), „Nacionalno pitanje u Sovjetskom Savezu“, (1971.), „Samoupravljanje i alternative“, pet izdanja, (1972.-1982.), „Između zaseoka i megalopolisa“, (1973.), „Lijevo i desno, ili desno i lijevo“, (1975.), „Škola i tvornica“, (1977.), „Politika i kultura“, (1980.), „Pitanje kontinuiteta“, (1985.), „Svi naši nacionalizmi“, objavljeno na makedonskom i na albanskom jeziku, (1986.), „Svijet obmana, sociološki eseji“, (1986.), „Socijalizam i nacija“, dva toma, (1986.), „Vrijeme iskušenja – jugoslavenski socijalizam između vizije i posrtanja“, (1987.), „Sociologija sela“, dva toma, sveučilišni udžbenik, (1988.), „Hrvatski karusel“, prilozi političkoj sociologiji hrvatskog društva, prvo izdanje 2003. i drugo (prošireno) 2004. godine.

2013. godine, njegova supruga Mira uredila je knjigu o njemu pod naslovom „Historia tragicomica“, u kojoj se nalazi izbor njegovih intervjua iz razdoblja od 1999. do 2004. Pored toga, u knjigu je uvrstila i različite tekstove koje je Stipe ispisivao, a većinu njih je i objavljivao u tom vremenu. Napisao je, samostalno ili u koautorstvu, a na osnovu empirijskih istraživanja, osamnaest studija iz urbane i ruralne sociologije i sociologije kulture. U domaćoj i stranoj periodici objavljene su mu brojne rasprave, članci i recenzije.

Od 1974. do 1982. godine, bio je član Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske i republički sekretar (ministar) za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu. Za njegovo se ime veže reforma obrazovanja u to vrijeme, ali i pothvati u kulturi i sportu, kao što je otvaranje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzeja „Mimara“ i Muzejskog centra „Julije Klović“ u Zagrebu, izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, odnosno spomenika kulture u Dubrovniku, organizacije Mediteranskih igara u Splitu (1979.), podizanje Sportskog rekreacionog centra „Bjelasica“.

Za člana užeg vodstva Saveza komunista Hrvatske biran je (po prvi put) 1982. godine, a na 13. kongresu SKJ 1986. godine izabran je (po prvi put) za člana CK SKJ i člana njegovog Predsjedništva. Od lipnja 1988. do 1989. godine bio je član Predsjedništva SFRJ, kada ga je hrvatski Sabor, na zahtjev Franje Tuđmana, opozvao.

U ožujku 1991., u Zagrebu je kao pješak doživio tešku prometnu nesreću i sedam mjeseci proveo u gipsu. U narednim je godinama pretrpio više fizičkih napada (s ozljedama) na javnim mjestima.

Godine 1994., pokrenuo je „Hrvatsku ljevicu“ (list za demokraciju i socijalnu pravdu), koju je izdavao i uređivao deset godina.

U listopadu 1997. godine, osnovao je, s grupom istomišljenika i simpatizera, Socijalističku radničku partiju Hrvatske – SRP za koju je rekao da će njeno vrijeme tek doći kada se „izživi nacionalizam i na dnevni red dođu razvojna i socijalna pitanja“.

Zanimljiv je Stipin prilog apsolutne prednosti socijalizma pred svim “varijantama” kapitalizma, 1994. dao je neke usporedbe u brojkama: od 1948. do 1991., broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle, za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477.000 zaposlenih, a 1988.  1.624.000, da bi ih danas bilo samo milijun. 1952., suvremenih je putova bilo 965 km, a 1988. 23.080 km. 1952., bilo je 2.010 liječnika, a 19.300 bolničkih kreveta. 1988., bilo je 9.955 liječnika i 35.400 bolničkih kreveta.. 1952./53., bilo je 13.000 studenata, a 1988./89. više od 65.000. 1953., višu i visoku školu imalo je 0,7 % stanovnika, a 1981., 6,4%. 1957,. bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica s 13.600 djece. 1988., bilo je 1.066 vrtića i jaslica u koje je dolazilo 86.400 djece. U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi – trećina stanovništva.

Predviđajući ulazak Hrvatske u Europsku uniju, znao je reći: „Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih netko pokuša staviti veto na nešto“.

Iznenada je preminuo 29. lipnja 2004. godine.