Poziv Sindikatima, strankama i udrugama
U bivšem socijalističkom poretku svaki radnik u društvenom poduzeću zasnivanjem radnog odnosa stjecao je pravo vlasništva i upravljanja poduzećem; pravo na osobni dohodak u skladu s radnim mjestom i propisanom stručnom spremom za to radno mjesto.
Bilo je to u periodu komunističke vladavine u kojem su se dogodile u stvari dvije revolucije. Prva je bila oružana, kojom KPJ kao vođa u borbi protiv fašističkih osvajača i njegovih pomagača po završetku Drugog svjetskog rata dolazi na vlast 1945. godine. Već 1948. godine, po cijenu rata, uvidjevši kuda ga vodi “Staljinov komunizam”, raskida sve veze s tim savezom i priprema zemlju za novi društveni poredak te, 1952. godine, mirnim putem vrši predaju vlasti pod parolom: “Tvornice radnicima, zemlja seljacima”, ulazeći u novi društveni poredak – samoupravni socijalizam. To s pravom možemo nazvati drugom, ali “mirnom revolucijom”, gdje je izvršena predaja vlasti narodu, a partija ostala kao kontrolna i usmjeravajuća snaga u tom društvu.
Raspadom toga društveno-političkog sistema 1990. godine, Republika Hrvatska napušta taj poredak uvodeći kapital-odnos. Treba napomenuti da su države republičkog oblika koje su bile u sastavu SFR Jugoslavije preskočile u svom razvoju jedan društveni poredak, a to je kapitalizam; te iz feudalnog doba ušle u samoupravni socijalizam. To nepoznavanje kapital-odnosa narod ovih krajeva je skupo platio i plaća. U R. Hrvatskoj date su dionice u pretvorbi društvenog vlasništva u privatno, potom smanjene plaće na 100 do 200 njemačkih maraka te su radnici bili prisiljeni prodavati iste, a kupovalo ih je 200 odabranih obitelji. U Hrvatskoj su na taj način stvoreni novi kapitalisti, a radnici izvlašteni i stavljeni u najamni odnos. Tako je društveni kapital izvlašten (dobivši nove titulare) i stavljen na tržište kapitala u Evropi i u svijetu s točno određenim titularom. Konfiskacijom društvenog vlasništva pod izgovorom da su Hrvatskoj dovoljne dvije grane privrede, turizam i Slavonija (poljoprivreda), izvršena je deindustrijalizacija zemlje. Tvornice su prodavane tržišnim konkurentima – primjer: Nikola Tesla prodan Ericssonu koji ga je sveo na ”filijalu“ preuzevši tržište Kine i zemalja bivšeg SSSR-a, smanjivši radnu snagu u Tesli sa 7500 radnika na 750; INA je prodana MOL-u, a MOL se dokopao većinskog vlasništva kupnjom 7% dionica od boraca koji su ih dobili od države (umjesto da im je dato samo pravo na dividendu). Jer tko prodaje dionice? Pa najsiromašniji sloj društva – radnici. Kome prodaje? Pa onom tko najviše plati. Danas je industrija svedena na 6% industrije iz 1989. godine.
Uz tržište kapitala morali su se stvoriti i uvjeti za tržište rada pa se 1995. godine donosi Zakon o radu uz niz podzakonskih akata i propisa koji čine cjelovit sustav radnog zakonodavstva, a koji je kroz ovo vrijeme doživio niz izmjena i promjena.
Pred nama je donošenje novog Zakona o radu.
Za napomenuti je da bez jedinstvenog stava svih sindikata, stranaka i udruga, koji žele zaustaviti ovo daljnje propadanje države i društva, te njihovog ultimativnog prihvaćanja izdefiniranih primjedbi na prijedlog Zakona o radu vladajućoj kasti, neće biti po radnike i društvo u cjelini pozitivnih pomaka.
U ovom času, moramo shvatiti da se Zakonom o radu i podzakonskim aktima koji će iz njega proizaći ne štiti samo radnika, već rad, vrijednost rada, novostvorenu vrijednost, obitelj i društvo u cjelini. Ustav nam je to i do sada omogućavao (čl. 55/3 “Zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojan život”), a stvarnost je pokazala da to nije tako pa u posljednjih 30 godina imamo kroz poznatu povijest s ovih prostora daleko najveće iseljavanje i pečalbarstvo. Pa nama je oko 25% stanovništva što privremeno, što za stalno napustilo ove prostore. Jedan od osnovnih razloga je to što rad na ovim prostorima nema “pravu” cijenu. Stoga je prvi zadatak svih onih koji žive od svoga rada i svih institucija koje su ”instalirane” da štite dostojanstvo rada da izbore pravičnu cijenu rada ne osvrćući se na “kukanje” poslodavaca.
U novom Zakonu o radu, uz napomenuto, treba obratiti pažnju na točno definiranje radnog mjesta. Prisjetimo se zatvaranja proizvodnje Tvornice duhana Zagreb. Zbog nedefiniranosti udaljenosti radnog mjesta od sjedišta poduzeća i zakonske nedefiniranosti promjene sjedišta poduzeća, “novi gazda” preselio je tvornicu iz Zagreba u Kanfanar, radnike (žitelje Zagreba) dao državi (na burzu) i potom tvornicu zatvorio, jer ju je sa tim ciljem i kupio. Uz mjesto rada, poslodavac treba (mora) u odnosu na registraciju imati opis stalnih radnih mjesta i njihovu kvalifikacijsku strukturu i određenu plaću za ista pa će se smanjiti broj radnih odnosa na određeno vrijeme i isplate dijela zarade na ruke, čime se izbjegava plaćanje doprinosa državi, a radnika ostavlja bez zarađene visine uplate u mirovinski fond.
Probni rok potrebno je smanjiti na jedan mjesec, jer je to dovoljan vremenski period da poslodavac u tom vremenu spozna radne sposobnosti i druge osobnosti radnika. Dosadašnja dužina probnog roka bila je zlorabljena od strane poslodavaca, koristeći je za uzimanje kratkotrajnih poslova, neiznalaženje drugih, pa otpuštanje radnika bez obzira na njegove sposobnosti (nesposobnost poslodavca ispašta radnik).
Radni odnos na određeno vrijeme potrebno je vezati uz proizvodni proces iznimno točno određenog proizvoda i staviti pod kontrolu državnog organa. U suštini, on treba da služi kao zamjena radnika iz stalnog radnog odnosa.
I sadašnje temeljne obaveze i prava iz radnog odnosa nalažu poslodavcu da radniku za obavljeni posao isplati plaću, ali se poslodavci u velikom broju toga ne pridržavaju. Stoga je potrebno, kao što je to u nekim nerazvijenijim zemljama od nas, ugraditi u Zakon da sindikat u slučaju neisplate plaće radnicima odmah zaustavlja rad do isplate plaće toga poslodavca. Neisplatu plaća podvesti pod krivično djelo, jer se time ugrožava životna egzistencija radnika i njihovih obitelji.
Prekovremeni rad potrebno je riješiti cijenom sata prekovremenog rada tako da ga poslodavac uvodi u krajnjoj nuždi, a da cijena sata podstiče radnika za istim. To isto vrijedi za rad nedjeljom i praznicima.
Sudjelovanje zaposlenika u odlučivanju potrebno je riješiti, tj. staviti u odnos s cijenom proizvoda.
MiG