“Tvoja je tvornica – radniče!”

“Radnici mogu bez kapitalista – kapitalisti ne mogu bez radnika!”

Povodom 73. godišnjice osnivanja PRVOG RADNIČKOG SAVJETA u Jugoslaviji, u utorak, 27. 12. 2022., delegacije SRP-a Split i Društva “Josip Broz Tito” Split tradicionalno su posjetile tvornicu cementa, nekadašnje tvornice “Prvoborac” (danas „Sv. Juraj“) i “10 kolovoz” (danas „Majdan“) u Solinu te položili cvijeće na mjestu spomen ploča.

Povijesna spomen ploča prvom Radničkom savjetu je uklonjena, stoji nova u iznimno zapuštenom okolišu koji zorno ukazuje na odnos novih vlasnika prema povijesnoj baštini tvornice.

Nakon Drugog svjetskog rata, u porušenoj i opustošenoj zemlji, iz obnovljenih cementara, udarničkim radom potekle su tone cementa koje odlaze na sve strane gdje se obnavlja, gdje se gradi.

U ljeto 1946. godine, Josip Broz Tito po prvi put posjećuje kolektive solinskih cementaša. Kroz tvornicu Prvoborac ga prate direktor inž. Ante Turko i stolar Ante Gabelić, stolar koji će ući u povijest jugoslavenske samoupravne prakse.

Stojimo nijemo pred zamijenjenom pločom koja nas vraća u daleku 1949. godinu, a vidimo nekadašnju ploču – spomenik velikih nada u oslobođenje čovjeka od krvavih okova, poniženja, diskriminacije, tlake. Pred nama se nižu slike ponosnih ljudi, radnika koji gordo provode u život ono o čemu su milijuni njihovih kolega uzduž cijelog svijeta bezuspješno sanjali. Toga dana 1949., zbila milenijska svečanost, jer radnik do tada nikada nije bio stvarni vlasnik koji upravlja sredstvima za proizvodnju, ali i rezultatima svoga rada!

Ovdje, u malom mjestu Solinu, zbio se gigantski korak radničkog pokreta: izabran je Prvi radnički savjet u Jugoslaviji s prvim predsjednikom Antom Gabelićem, stolarom koji je izgovorio ono poznato: “TVOJA JE TVORNICA – RADNIČE!”

Tih dana, Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici Prvoborac u Solinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase.“

Radničkim savjetima je provedeno uvođenje radnika u neposredno upravljanje čime su se stvorile pretpostavke za provedbu Marxove ideje o odumiranju države dolaskom proletarijata na vlast.

Koncept radničkog samoupravljanja osmišljen je kao alternativa sovjetskom modelu državnog socijalizma nakon sukoba sa Staljinom i raskidom sa Sovjetskom Savezom 1948. godine.

Titova Jugoslavija, vođena Marxovom idejom “tvornice radnicima”, odlukom Narodne skupštine uvodi radničko samoupravljanje u Jugoslaviji kao privredni, a kasnije i kao društveni model. Osnovna ideja se svodila na prepuštanje upravljanja poduzećima u ruke radnika i odvajanje države od privrede.

Radnički savjeti se prvi puta spominju u govoru Edvarda Kardelja u maju 1949., nepunih godinu dana nakon raskida, i označava početak prakse da radnici koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju, pored radnih zadataka, preuzimaju odgovornost za ukupno funkcioniranje i razvoj u tvornici. To je bio novi historijski vid neprekidne revolucionarne aktivnosti koji je označen skupnim nazivom — samoupravljanje.

Nakon pola godine, 27. 6. 1950., u Narodnoj skupštini FNRJ donesen je “Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“. Koncipiran samo na proizvodnoj razini, ubrzo je slijedilo i na društvenoj. Dakle, nakon samoupravljanja u privredi, uslijedilo je i reformiranje lokalne samouprave pod nazivom DRUŠTVENO SAMOUPRAVLJANJE pa se od tada cjelokupni društveno-ekonomski i politički razvoj u Jugoslaviji zasnivao na samoupravnoj koncepciji, čime je u potpunosti ostvaren otklon od politike i prakse Istočnog bloka.

Bio je to jedan od najznačajnijih događaja u povijesti ne samo radničkog pokreta, već cjelokupnog čovječanstva, grandiozni i humani projekt jugoslavenskih komunista u svijetu do tada u oslobađanju čovjeka, reklo bi se, jednako pobjedonosnoj narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, događaj koji je nakon kontrarevolucije i tzv. tranzicije 90-ih potpuno eliminiran iz kolektivne memorije društva kao i iz povijesnog proučavanja Jugoslavije koja se na njemu zasnivala.

Sistem radničkog i društvenog samoupravljanja izazvao je veliki interes širom svijeta, neke su ga zemlje trećeg svijeta bile zainteresirane provesti, dok je na tzv. Zapadu doživljavan kao rastuća opasnost za temelje „Zapadne demokracije“.

Sve češće kritike i osporavanja pozitivne biti ovog modela samoupravljanja, nekada jako hvaljenog, dolazi upravo od onih krugova politologa, sociologa ili ekonomista koji u njemu vide osnovnu opasnost za bit kapitalizma – radi prevelike društvene moći radnika, jer se samoupravljanjem pokazalo, uz sve nedostatke i mane, da konačno RADNICI MOGU BEZ KAPITALISTA – KAPITALISTI NE MOGU BEZ RADNIKA. Kao što smo svjedoci od 90-ih užarene revizije nedavne povijesti, jednako takvu prljavu i štetnu rabotu trpi i samoupravljanje od zlonamjernih interpretacija, dokazujući da je to za njih prvenstveno političko pitanje.

Nakon društveno-političkih promjena 90-ih, dolazi do totalne destrukcije gotovo svih privrednih kapaciteta pa i onih kapitalnih. Postaju mete mešetarskog pretvaranja općedruštvenog u privatno vlasništvo podobnih pojedinaca, uništavanjem, jeftinim prodavanjem i poklanjanjem, a često postaju i strano vlasništvo tzv. strateških partnera koji ih „saniraju i postavljaju na zdrave noge“.

U socijalizmu, tvornica Dalmacijacement, drugi kapitalni potencijal uz Jugovinil, u kaštelanskoj industrijskoj zoni, je nastala 1957. godine, kad su se sve tvornice cementa i tvornica salonita u bazenu udružile u jedno poduzeće. Do te godine, pet tvornica cementa poslovalo je samostalno: Prvoborac – Kaštel Sućurac (sada sv. Juraj), Partizan – Solin (sada sv. Kajo), 10. kolovoz (Solin-Majdan), Renko Šperac – Omiš i tvornica salonita Antiša Vučičić – Vranjic.

Zla sudbina sustigla je i Dalmacijacement na samom početku „tranzicije“. Postao je žrtvom jedne od prvih u nizu kriminalnih privatizacijsko-pretvorbenih afera kojom je već 1993. godine prodan Talijanima u pola cijene, za 25 milijuna USD, za što nitko nije odgovarao. Od tada su radnici, kao stvarni vlasnici, razvlašteni nemoralnim zakonima te su postali najamnici u vlastitoj firmi. Mnogi su prisilno umirovljeni, neki jednostavno bačeni na ulicu, a tvornica je, s preko 100 godina kontinuirane proizvodnje, postala strano vlasništvo – trenutno tvrtke Cemex iz Meksika. Dok je dana 31. 12. 1991. poduzeće imalo 2.198 radnika, trenutno ih je u Cemex-u 454.

Stoga se definitivno može reći: uz potrebne korekcije u koraku s vremenom, samoupravljanje i dalje ostaje trajni putokaz društvenog progresa u oslobađanju čovjeka od dominacije čovjeka.