Poštovani prijatelji, dragi uzvanici ovog našeg mini skupa uoči Nove godine, drugarice i
drugovi,
zahvaljujemo što ste došli i tako dali važnost činjenici, da u ovom sumornom vremenu u
kome još zaglušujuće odjekuju pobjednički bubnjevi građanske kontrarevolucije, kojima se
istjeruju filozofija i znanost iz društva, a uvodi metafizika i misticizam za mase, obrazovanje
samo za povlaštene, čupa i posljednji element socijalizacije u ekonomiji, zapošljavanje i
stanovanje prepušta individualnoj sreći i tržištu, a gruba sebičnost i utilitirizam dovodi na
pijedestal pokretačke energije društvenoga napretka i ljudske dobrobiti i koja najpogrdnijim
pojmovima oslikava najvredniji i najsvetliji dio naše povijesti, koju mi znakovito nazivljemo
NOB i socijalistička revolucija, svojim konzervativnim fiksacijama ogadila duhovni
prostor, zbunila i isprepadala, pa i prestrašila ljude, a u prvi plan dovela poluobrazovane
i sebične prostake, prevarante, kriminalce i licemjere, malograđane, organizirane u razne
udruge i stranke i koji čine koštanu srž centralizirane i monopolne države, dakle da u
takvom političkom i duhovnom ozračju postoji Socijalistička radnička partija, koja upućuje
na nekakve druge vrijednosti, da postoje ljudi koji za sebe i dalje tvrde da su socijalisti,
komunisti i humanisti i da su opstali ispod te prljave kontrarevolucionarne naplavine. Ne
samo opstali, dapače, iz blata podižu barjak davno otpočete i samo na trenutak zaustavljene
socijalističke revolucije, posve svijesni tih dijalektičkih historijskih zakonitosti, ma koliko
one za nas trenutno bile nepovoljne, pa čak i pogibeljne. Mi naprosto ne pripadamo onoj
opskurnoj svijesti koju sve duboke društvene promjene, koje filozofski karakteriziramo
kao revolucionarne, pripisuju pakosti šačica agitatora, mada je u povijesti bilo i takvih
naivnih likova, umišljenih popravljača svijeta i mesija. Mi dobro znamo da iza svakog
revolucionarnog procesa, ma gdje se on zbio, stoji neka društvena potreba čije zadovoljenje
sprečavaju preživjele društvene ustanove. Kada se ta potreba još ne osjeća tako jako, niti
je možda u toj mjeri opća da bi to obezbijedilo neposredan uspjeh, svaki pokušaj njenoga
nasilnoga gušenja samo je osnaženje sve dokle ona ne raskine svoje okove. Naravno teško to
ide u glave, u svojim foteljama uvaljenih novih despota, ali mi smo toga posve svjesni kao
što smo i svjesni da kontrarevolucija, upakirana kao tranzicija, svojim retrogradnim učincima
na ovim prostorima vodi u novo predrevolucionarno stanje, kada će to opće stanje, sa nama
ili bez nas, ne pitajući ni Kaptol ni Banske dvore, staviti stvari pod svoje. Mi znamo i to da u
temelju tih procesa stoji ona socijalna snaga, koja jedino osigurava razvoj proizvodnih snaga
društva, a to je klasa rada, a ne kapitala i sve ideje koje se ne poklapaju sa tim interesom,
povijest će ismijati.
Eto vidite, iz tih znanstvenih razloga, mi nipošto nismo stvar prošlosti, gdje nas hoće
strpati, nego naprotiv budućnost, jer i naša socijalistička prošlost nije ništa drugo nego tek
anticipacija budućnosti. U prošlost se ne vraćamo mi, nego oni koji restauriraju kapitalizam
i pod demokracijom prodaju liberalizam. Pred nama, dakle ne treba da strahuju demokrati,
jer tek smo mi za istinsku i punu demokraciju u koju vodi emancipacija svih društvenih
slojeva u slobodne ljude, a nikako despotizam kapitala, radnička, a ne kapitalistuička klasa.
Demokracije ne može biti bez socijalizma i zato socijalizam i ne može biti ništa drugo dopuna demokracja.
Naša definitivna poruka i na predstojećim izborima ostaje Ni HDZ, ni SDP, već vlast
radničke klase!
I na kraju iz ovih pomalo metaforičkih, ali namjerno i podsticajnih misli vraćam vas u
opuštajuću blagdansku atmosferu.
Svima želim puno sreće i sve najbolje u idućoj godini!
Ivan Plješa, predsjenik SRP-a (Zagreb, 28.12.2010.)