U Zagrebu je u 84. godini života preminuo arhitekt Boris Magaš. Magaš je bio član JAZU i HAZU, a u Hrvatskoj i svijetu poznat je po projektu splitskog stadiona Poljud koji je „utjecao na arhitektonske vizure brojnih svjetskih stadiona“. Osim Poljuda (1979.), gospodin Magaš je projektirao hotelske komplekse Solaris pokraj Šibenika (1967.) i Haludovo na Krku (1968.), dječji vrtić Vjeverica u Zagrebu (1975.). Poznat je i po projektima crkve Sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1986.) i dominikanske crkve blaženog Augustina Kažotića u Zagrebu (1998.) koja je, također, utjecala na vizure crkava izgrađenih u Hrvatskoj zadnjih desetljeće i pol. Režimski mediji prešućuju Magaševo koautorstvo s Radovanom Horvatom za Muzej revolucije, danas Istorijski muzej, u Sarajevu (1963.) za koji je dobio prestižnu nagradu Viktor Kovačić. Stvaralački put od Muzeja revolucije do dominikanske crkve blaženog Augustina Kažotića ujedno ukazuje i na moralni put gospodina Magaša. Putovi su to koje je prošlo naše cjelokupno društvo.
O mrtvima se treba govoriti sve najbolje, što će u slučaju gospodina Magaša još dugo govoriti njegova arhitektonska djela ostvarena u vrijeme SFRJ. No, slučaj gospodina Magaša zorno pokazuje utemeljenost poznate komunističke kovanice: pošten intelektualac. Primjeri ogromne većine pripadnika tzv. humanističke inteligencije na prostoru bivše države kako do – tako i nakon promjena, pokazuju da izraz sam po sebi predstavlja oksimoron jer poštenje i pripadnost intelektualnom sloju stanovništva vrlo rijetko idu skupa. Problem tehničke inteligencije nije bio toliko zaoštren, no i taj je sloj pokazao veliku želju za suradnjom s neprijateljima poretka koji su im omogućili da se iz pastira i zemljoradnika prometnu u inženjere i znanstvenike te da se iz seoskih izbi presele u komforne stanove. Taj je profil tehničke inteligencije, smatrajući se diskriminiranim u socijalističkom sistemu, zdušno podupro stvaranje tzv. neovisne Hrvatske, tvorevine u kojoj se arhitekti danas mogu zadovoljiti poslovima legalizacije bespravno sagrađenih izbi i štala ili, u najboljem slučaju, projektiranjem čudovišnih arhitektonskih nakaza za potrebe novopečenih bogataša.
Inteligencija je odigrala odlučujuću ulogu u društvenim transformacijama na ovim prostorima kako četrdesetih tako i devedesetih gdje je tu ulogu odigrao poseban soj intelektualaca – socijalistički intelektualci. Priroda nas postupno oslobađa žalosnih likova socijalističkih intelektualaca, otvarajući time prostor za novu, istinsku i poštenu inteligenciju. Pošten dio inteligencije se stavio na čelo narodnooslobodilačkog pokreta 40-ih nesebično se žrtvujući za ideale humanijeg društva. Pred današnjim mladim predstavnicima inteligencije stoji ista dilema koju je imala inteligencija četrdesetih: surađivati sa zločinačkim sustavom koji ih je marginalizirao i ponizio ili se boriti protiv njega. Preduvjet za bilo kakvu promjenu je stupanje mlade inteligencije u iskreno savezništvo s radništvom – zaposlenim i nezaposlenim. Oni si više ne mogu dozvoliti komfor aristokratske uzvišenosti te odbacivati bilo koji vid političke borbe. Vrijeme je da se odreknu podmetnutog kukavičjeg jajeta apolitičnosti. Vrijeme je da se aktivno uključe u rad političkih stranaka te da kroz rad u njima, istovremeno se koristeći svim drugim vidovima političkog djelovanja, započnu beskompromisnu borbu za bolje i humanije društvo. Društvo u kome bi oni, a ne okupatori i petokolonaši, predstavljali istinsku političku, gospodarsku, humanističku, tehničku i znanstvenu elitu.
Azur Sejdić,
potpredsjednik SRP-a