Moć i nemoć sindikata u RH

Socijalni rebus u RH praktički se pretvara u pitanje: je li moguće stvaranje socijalne i političke koalicije koja bi bila i većinska i reformska?

Najkraći mogući odgovor je da se, bar na kraći rok, ne može očekivati stvaranje takve koalicije.Ono što je, u najboljem slučaju moguće i vjerojatno, jest sporo, mukotrpno i u velikoj mjeri nesigurno i iznuđeno, polureformsko kretanje.

Sfera politike očito ima svoju autonomnu logiku čiji će se smisao u velikoj mjeri iscrpljivati u interesnim igrama i računicama oko vlasti.

U njezinom žarištu nisu ključna socijalno-ekonomska pitanja i to ne zato što ih stranke ne žele kapitalizirati, nego što postoji čitav niz pitanja koja je prethodno potrebno raščistiti.

Logično bi bilo da sindikati, zato što predstavljaju jednu, istina ne odveć homogenu stranu socijalnog polja -interesne sfere rada, prvi naprave iskorak ka uspostavljanju tolerantnog dijaloga, suradnje i umijeća postizanja konsenzusa.

Zajednički nastup sindikata prijeko je potreban, prije svega u zaštiti materijalnog položaja, radnih uvjeta i osnovnih sindikalnih sloboda.

Demokratizacija radnog zakonodavstva i zahtjev za djelotvornom socijalnom politikom ciljevi su oko kojih je moguća suradnja i programski udaljenih sindikata.

Solidarnost i suradnja u obrani osnovnih interesa jačaju pregovaračku poziciju sindikata, a da pritom ne dovode u pitanje samostalnost svakog od sindikata i pozitivne stimulativne učinke konkurencije za podršku zaposlenih. Time se stvaraju uvjeti da nakon razdoblja polarizacije – praćenog rastućim sukobima i nastojanjem da se kritikom suparničke središnjice dodatno identificira i ojača vlastita pozicija i pridobije članstvo – u odnosima među sindikatima prevladaju metode konzultacije, usaglašavanja i koordinacije djelovanja.

Usvajanje principa reprezentativnosti sindikata i zajedničkog sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju i radu tripartitnih organa, ili bar većinskog sindikata da tijekom pregovora konzultira predstavnike drugih sindikata, pridonijelo bi prevladavanju uzajamnih konzultacija.

Poduzimanjem koraka prema stvaranju unije autonomnih i demokratskih sindikata stvorili bi se preduvjeti za postupnu izmjenu stanja u kojemu sindikati, razjedinjeni i nedovoljno programski profilirani, nisu bili zanemariva, ali ni objektivno pretjerana relevantna snaga.

Uzajamno približavanje i trajnija suradnja mogući su samo u mjeri u kojoj će doći do otklanjanja raznih oblika „nelojalne konkurencije“ između sindikata i izjednačavanja uvjeta za slobodno i ravnopravno sindikalno organiziranje i djelovanje.

U otvorenom unutarsindikalnom i ukupnom društvenom dijalogu, najprije je potrebno odgovoriti na pitanje: može li se (pre)živjeti po starome ili su privatizacija i prateći procesi makroekonomske stabilizacije neka vrsta bolnog, ali i neizbježnog kritičnog reza u oboljelo privredno i društveno tkivo?

Sindikati bi trebali pronaći odgovor na dvojbu kako da u složenoj i interesno uvjetovanoj igri troškova, rizika i (eventualnih) dobiti od privatizacije zaposleni ne plate čitavi ceh – mada nisu daleko od toga.

Mogu li se sindikati (kao socijalni partneri) i kojim sve sredstvima izboriti za djelotvorno jamčenje osnovnih radnih i sindikalnih prava, stvaranje sigurnosne socijalne mreže i politike (re)upošljavanja kao pretpostavke prihvatljive privatizacije?

Istodobno treba raščistiti i s dvojbom-jesu li sindikati dovoljno učinili na širenju znanja i svijesti o nužnosti i izazovima promjena i imaju li oni dovoljno volje, snage i potencijala.

Proces privatizacije, praćen prekomjernim protekcionizmom, otežao je uvjete djelovanja sindikata, lišio ih dijela članstva i ostavio ih bez dobrog dijela organizacijske strukture i veza.

Jedno od pitanja na koje sindikati trebaju imati odgovor: kako u uvjetima egzistencijalne nesigurnosti prevladati raširenu maniru zadovoljavanja mrvicama s kapital-stola i sudioništva u preljevenju kapitala u tekuću potrošnju?

Može li se učiniti djelatnom svijest da se odgađanjem promjena samo uvećava njihova cijena? Kako privoljeti vlastito članstvo da u logičnu međusobnu vezu dovede činjenicu da je preraspodjela već izvršena, da je „njihova“ imovina već tuđe vlasništvo, da je obezvrijeđena i da nije ostalo „bog zna što“ za privatizaciju, uz svijest da su krivci za takvo stanje upravo oni koji pričaju priču o zaštiti nacionalnih interesa?

Ako, dakle, svaka „privatizacija“ nije nužna ni pravedna, ni ekonomski djelotvorna, odnosno sama po sebi nipošto nije svemoćni čarobni štapić – neka vrsta moderne panaceje – postavlja se pitanje mogu li sindikati ostvariti jedinstvo i izvršiti značajan pritisak usmjeren k prihvaćanju javne transparentne normativno uređene obavezne i oročene privatizacije?

Vjeruje li, recimo, itko u sindikatima i izvan njih iskreno u ekonomsku racionalnost radničkog akcionarstva, odnosno u sposobnost radnika da osiguraju tržišni kapital koji nedostaje, modernu tehnologiju i znanja o ekonomskom poslovanju? Trebalo bi razbiti iluziju da oni, poglavito u uvjetima kakvi jesu, a još će dugo potrajati, mogu razvojno produktivno uravnotežiti svoje interese kao zaposleni i kao (većinski) akcionari i upravljači. Čak i u slučaju postizanja unutarsindikalne suglasnosti oko ciljeva i metoda, postavlja se pitanje mogu li sindikati prinuditi svoje socijalne partnere na postizanje pakta o promjenama socijalnog pakta koji ne bi bio kao do sada jednostrani akt kapitulacije i odricanja, moratorij na upotrebu štrajkova i prosvjeda, nego zaista sporazum o uzajamnim jamstvima i podjeli odgovornosti? Imaju li sindikati u tom poslu socijalne i političke saveznike i izvan ograničenog kruga stručne i naučne javnosti, profesionalnih udruženja i civilnih inicijativa?

Mogu li oni prosvjedima i štrajkovima prinuditi državu i poslodavce na odgovorno ponašanje i poštivanje dogovorenoga?

Naravno, moguća su i mnoga druga pitanja.Privatizacija je tako, među ostalim, i značajno moralno pitanje. Opravdan je zahtjev za oduzimanje nezakonito stečene imovine. Time se otvaraju i pitanja izvodljivosti i mjere ekonomske (ne)opravdanosti takvih poteza. U tom kontekstu, neizvjesna je i sudbina zahtjeva da se neisplaćene zakonite zarade zaposlenih pretvore u njihov poduzetnički ulog. Još brojniji i raznovrsniji su odgovori na te dileme i izazove.

Sindikati i drugi politički akteri mogu birati različite strategije i ulazak u različite međusobne aranžmane. Nijedan od njih nije socijalno – razvojno neutralan i svaki od njih ima svoju cijenu. Sindikati mogu, a to i rade, odabrati i zadržati „strategiju noja“, zabadanje glave u pijesak, tj. nečinjenja i iščekivanja da netko „dovede stvari na svoje mjesto“. Unutar sindikata dosta je jaka ona struja koja smatra da prethodna pitanja i nisu pitanja za sindikat, tj. da sindikat samo mora inzistirati na poštivanju radnih i sindikalnih prava u korištenju legalnih sredstava za njihovu obranu. Ne vidi se ili se, iz najčešće prozaičnih razloga, ne želi vidjeti da ograničavanje na promjenu legalističke „mirnodopske“ revindikativne strategije, u uvjetima akutne krize i neravnoteže moći, samo vodi u daljnju marginalizaciju. Višestruko potvrđeno pravilo moći uči da oni koji se ne izbore za (ravnopravno) sudjelovanje u igri neće biti ni pitani, odnosno snosit će posljedice njezina neželjenog ishoda.

Sindikati su pred velikim izazovom iz jednostavnog raloga što su stvorene objektivne pretpostavke za demokratsku transformaciju koja je, istini za volju, praćena sporim i mukotrpnim promjenama u sadržaju svijesti i ponašanja većine zaposlenih i stanovništva. Kao rezultat golemog nezadovoljstva postojećim stanjem, većina zaposlenih (konačno) pokazuje spremnost da neposredno učestvuje u širim socijalnim prosvjedima koji nadilaze štrajkove s klasičnim revindikativnim zahtjevima.

Povijest radničkih štrajkova u Hrvatskoj 1991. – 2011. godine pokazuje da uporni, na kratak rok djelotvorni, prosvjedi završe fijaskom ako ne predstavljaju dio artikuliranog širokog i trajnog pokreta za temeljne društvene promjene.

Opredjeljenje za promjene u svijesti većine praćeno je strahom od:

1. rastuće bijede i nezaposlenosti, siromaštva , otuđenosti, eksploatacije i dramatičnog zaostajanja u procesu tranzicije, obračuna lobija i klanova bliskih vlasti oko raspodjela monopola – rente, konvertiranja političke u ekonomsku moć, politički korumpiranog kriminaliziranoga djelovanja (novih) ekonomskih moćnika, itd.
2. nepostojanje elementarne suglasnosti interesa i volje -odsutnost temeljnoga, socijalnog i političkog konsenzusa oko osnovnih sadržaja neophodnih promjena kao i redoslijed i tempo njihova ostvarivanja
3. činjenica da sindikati nisu igrali aktivniju i samostalniju ulogu, odnosno predstavljali su nemoćnoga, razjedinjenoga i dezorijentiranoga statistu na društvenoj pozornici.

Krajnji cilj promjena, za većinu zaposlenih, jest društvo socijalne sigurnosti, solidarnosti i umjerene (ne)jednakosti, odnosno socijalno-tržišna privreda koja kombinira visoku efikasnost, sigurnost i zaposlenost.

Pitanje je kako će sindikati razriješiti nejedinstvenost zaposlenih koja se kreće od opredjeljenja za suodlučivanje i suupravljanje zaposlenih, vlasnika i menadžera, onih koji prihvaćaju samoupravljanje, odnosno stav da bi bilo bolje da zaposleni biraju direktore, i onih zaposlenih koji su za punu sindikalizaciju moći zaposlenih, odnosno onih koji prihvaćaju stav da upravljanje treba prepustiti vlasnicima i menadžerima, a zastupanje prava i interesa zaposlenih povjeriti sindikatima u procesu kolektivnog pregovaranja. Različita, nedovoljno kristalizirana i nedovoljno stabilizirana, uvjerenja i stavovi o poželjnosti i efikasnosti participacije zaposlenih u upravljanju, ponajprije su plod međudjelovanja realnog položaja i interesa pojedinaca i skupina i njhove šire demokratske i političke orijentacije.

Sindikati su pred velikim ispitom i izazovom. Oni trebaju prijeći Rubikon promjena – pokazati veliku zrelost i umijeće (re)kombiniranja naizgled kontradiktornih neposrednih parcijalnih interesa i dugoročnog općeg interesa.

Po cijeni žestokih unutarnjih rasprava, rascijepa i bolne (samo)evolucije, oni moraju proći kroz svojevrsnu katarzu. U suprotnom, sindikati će izgubiti još jednu, ovaj put, čini se, i konačnu, bitku i (p)ostati samo puki demokratski ornament i dekor.

doc. dr. sc. Pavle Vukčević