Posljednjih mjeseci svjedočimo zabrinjavajućim vijestima o ruskoj prijetnji, strateškom premještanju i gomilanju ruske vojske na granici s Ukrajinom, kao i mogućem sukobu koji svaki čas prijeti eskalacijom. Ionako već turbulentnu situaciju dodatno je protresla izjava njemačkog admirala Kai-Achim Schoenbacha, zapovjednika njemačke mornarice, da je tvrdnja da će „Rusija napasti Ukrajinu nonsense“ i da će Krim ostati ruski. Nakon što je u kratkom roku izazvao neviđenu pomutnju radi izjava u potpunosti suprotnih od huškačkih vijesti na koje su navikli u Njemačkoj, a time i dugogodišnje propagande, 56-godišnji admiral Schoenbach na „vlastiti je zahtjev“ smijenjen s dužnosti.

Antiruska histerija trajna je strategija Zapada (fenomen rusofobije seže još u 15. stoljeće kada je stvorena ideološka slika Rusa kao azijata, nevjernika i „prljavih“ – stereotipa koji su sačuvani stoljećima). Izbijanjem Velikog rata 1914., nastaje uzrečica „Jeder Schuss ein Russ’“ (njem. Svaki hitac, jedan Rus) da bi dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj 1933. nacistička propaganda o slavenskom Untermenschu dobila i dodatnu dimenziju. Završetkom 2. svjetskog rata i veličanstvenom pobjedom nad nacifašizmom 1945., u kojoj su Rusi i ostali sovjetski narodi platili visoku cijenu, a Crvena armija odigrala ključnu ulogu u razbijanju fašističkih hordi, sukob mijenja svoj karakter – međutim, cilj ostaje isti. Hladnoratovska retorika SAD i NATO pakta zadržava antikomunistički i antiruski karakter koji se samo neznatno razlikovao od nacističkog. Paradigma neprijateljske slike provlači se kroz medijski prostor i služi stvaranju percepcije Rusije na Zapadu. Zato i ne treba čuditi što se u Americi i Zapadnoj Europi sve više radi na minorizaciji zasluga Crvene armije u borbi protiv fašizma 1941. – 1945. Proizvodnja imidža neprijatelja u „slobodnom zapadnom svijetu“ provodi se plasiranjem vijesti o diktaturi, manjku demokracije, korupciji, agresijama i jednostranom izvještavanju o kriznim područjima.

Tako se, primjerice, piše da je Rusija napala Ukrajinu 2014., okupirala Krim, kontrolira vojne snage u Donbasu i sada je skupila više od 100.000 vojnika na granici s Ukrajinom, dok ruski predsjednik prijeti odmazdom „vojno-tehničkim sredstvima“ ukoliko se njegovi zahtjevi ne ispune. Međutim, prešućuje se da za destabilizaciju situacije u Ukrajini krivicu u potpunosti snose Sjedinjene Američke Države i druge zemlje EU/NATO-a koje su podržale državni udar u veljači 2014., koji je rezultirao svrgavanjem predsjednika Janukoviča, te su na vlast došli nacionalisti s agresivnom antiruskom politikom, ni ne skrivajući zle namjere prema etničkim Rusima u Ukrajini. Uslijedili su daljnji međunacionalni nemiri u kojima je došlo i do žrtava (Paljenje Doma Sindikata u Odesi s preko 40 mrtvih ) te stanovnici Krima i Donbasa, bojeći se za vlastitu sigurnost, opravdano nisu htjeli živjeti pod kontrolom sljedbenika Bandere (fašističkog kolaboratora). Kršenja prava višemilijunskog ruskog govornog stanovništva u Ukrajini dosegla su monstruozne razmjere. Vlasti zemlje donose diskriminirajuće zakone o jeziku, obrazovanju, tzv. “autohtonih naroda”, istiskujući ruski jezik iz svih sfera života. Došlo je do toga da je u kolovozu 2021. predsjednik Ukrajine V. Zelenskij, u ksenofobičnom duhu, javno pozvao etničke Ruse da napuste zemlju. Agresivna fašistička retorika i nasilje, uz prešutno odobravanje EU/NATO, razlog su ustanka i ratnog stanja u oblastima Donjeck i Lugansk.

Iznenađujuće je zašto SAD i EU, koje se inače zalažu za ljudska prava, odbijaju primijetiti otvorenu diskriminaciju građana Ukrajine koji govore ruski. Možda je to zbog činjenice što Ruse ne smatraju ljudima?

Tko god gaji iluzije da NATO štiti interese Ukrajine, u potpunosti griješi. Ukrajina od 1991., kada je još zahvaljujući socijalističkoj izgradnji imala značajnu industriju i druge privredne resurse, od početka rata 2014., bilježi iz dana u dan sve težu ekonomsku situaciju te joj prijeti potpuni kolaps nastavi li biti poprište potencijalnog sukoba.

Ukrajina i Donbas sada su samo „lopta za napucavanje“ u sukobu geopolitičkih interesa, a njihovo stanovništvo po potrebi će se žrtvovati. Morbidni komentar koji kruži virtualnim svijetom da će „NATO protiv Rusije ratovati do zadnjeg Ukrajinca, a ako treba i Poljaka“ nije daleko od istine.

Svaka eskalacija će, naravno, najviše pogoršati situaciju pa će tako Rusija, Ukrajina i Europa pretrpjeti značajnu štetu. Države kojima koristi takav sukob su sa druge strane La Manchea i Atlantika, a razloga za nastavak agresivnog inzistiranja na sukobu u Ukrajini je dugoročno stopiranje izvoza plina iz Rusije u Europu (što bi dovelo do ekonomskog slabljenja Rusije), prodaja oružja svojim saveznicima, kao i daljnje pomicanje šahovskih figura. Okruživanje Rusije vojnim bazama postiglo bi se uvođenje unipolarnog svjetskog poretka, što bi im omogućilo dominaciju i nametanje svoje volje širom svijeta za jedan nedefinirani vremenski period.

NATO – obrambeni savez?

Teorija o NATO-u kao obrambenom savezu plasirana je i prije pristupanja Hrvatske paktu. Od osnutka Socijalističke radničke partije Hrvatske 1997. godine, uvijek smo bili protiv pristupanja i članstva Hrvatske u NATO-u.

2009., u skladu s tadašnjim mogućnostima, skupljali smo potpise protiv ulaska u NATO. No, umjesto referenduma, Hrvatski sabor je izglasao pristupanje savezu.

Hrvatskoj ne treba NATO, ali NATO-u treba geostrateška pozicija Hrvatske, novac od članstva, tržište za prodaju oružja po NATO standardima i, naravno – topovsko meso.

Izjava Predsjednika Milanovića

U tom smislu, izjava Predsjednika Milanovića da će „ako dođe do otvorenog sukoba povući i zadnjeg Hrvatskog vojnika“ svakako budi nadu te bi samo još dodali i da je krajnje vrijeme da Republika Hrvatska napusti NATO, čija je lista agresija na suverene zemlje zarad geostrateških i ekonomskih interesa krupnog kapitala jako duga.

Pošto je Predsjednik Milanović pravilno ocijenio besmislenost djelovanja NATO saveza u Ukrajini, nadamo se da će podržati i daljnje inicijative za izlaz RH iz NATO-a.

SRP će i dalje principijelno kritizirati agresivnu politiku EU/SAD i njene oružane sile krupnog kapitala te će se zalagati za izlaz Hrvatske iz NATO pakta i za mir i suradnju među narodima.

U Rabu, 27. I. 2022.

Kristofor Štokić,
predsjednik SRP-a