https://www.redplanetablog.com/copia-de-septiembre

Zovem se Vladimir Kapuralin, po zanimanju sam diplomirani inženjer strojarstva, u penziji. Bio sam član Saveza komunista Jugoslavije SKJ od 1967. godine do njegove transformacije u oportunističku socijaldemokraciju. U to vrijeme, prije dezintegracije Jugoslavije, pristupio sam novoosnovanom Savezu komunista – pokretu za Jugoslaviju SK-PJ, nastavljajući političko djelovanje u poluilegalnom formatu. S obzirom da toj partiji realno nije bilo moguće legalno djelovanje u Hrvatskoj nakon kontrarevolucije i secesije, tražili smo mogućnost osnivanja nove partije na marksističkoj osnovi. Na tom putu 1996. godine, bio sam jedan od 12-orice inicijatora za osnivanje nove partije u Hrvatskoj, koja bi bila legalna i u kojoj bi svoj politički identitet našli komunisti. Partija je osnovana 1997. godine i bio sam jedan od njenih osnivača. Paralelno radio sam i na osnivanju Društva Josip Broz Tito.

PITANJA

Kada i zašto ste osnovali Socijalističku radničku partiju Hrvatske SRP?

Socijalistička radnička partija osnovana je 25. oktobra 1997. godine. Njen prvi predsjednik bio je prof. dr. Stipe Šuvar, visoko pozicionirani kadar iz socijalističkog razdoblja, koji nije promijenio svoje stavove i ideje. Osnovali smo je, kako sam naveo u uvodu, da bi mogli legalno djelovati s pozicije autentične antikapitalističke ljevice.

Kakvo je stanje komunističkog pokreta u Hrvatskoj?

Stanje komunističke ideje i pokreta u Hrvatskoj je ekstremno nepovoljno. Stigmatizacija ideje socijalizma je poprimila takve razmjere da je aktivno javno djelovanje na našem programu postalo čak opasno za ekonomsku egzistenciju. Paradoksalno je da su i pojedine antifašističke organizacije postale paravan za antikomunizam. O socijaldemokraciji reformiranog dijela nekadašnjih članova Saveza komunista nije vrijedno trošiti riječi. Zaključit ću da je SRP sa svojim programom i idejama remetilački faktor na političkoj sceni Hrvatske. Sportskim rječnikom rečeno: mi igramo utakmicu na tuđem terenu po pravilima protivničke strane i u takvim uvjetima bez materijalnih sredstava uspjeli smo opstati četvrt stoljeća.

Kakva je vaša analiza Jugoslavije, koji su bili njeni uspjesi i pogreške?

Ako pod Jugoslavijom mislimo na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, onda bi njene uspjehe mogli kronološki predstavit na sljedeći način: Početna faza odnosila se na ispunjavanje obaveza koje je partija preuzela na sebe kako bi motivirala narod za pristupanje Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945. godine, za vrijeme nacističke okupacije u II. svjetskom ratu. Podijeljena je zemlja seljacima bezzemljašima, s determiniranim zemljišnim maksimumom. Vlasništvo nad proizvodnim sredstvima u industriji, rudarstvu, prometu, energetici, poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji preuzela je država, da bi, već u prvoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća, upravljanje bilo preneseno na zaposlene po modelu samoupravljanja. Bio je to prvi takav primjer u svijetu. Jugoslavija je od prijeratne ruralne, industrijski nerazvijene zemlje, krenula krupnim koracima modernosti, sistemski se ostvaruju osnovni ciljevi Komunističke partije na svim razinama te dolazi do dubokih strukturnih promjena u društvu. Ubrzano se iskorjenjuje nepismenost, rastu higijenski, prehrambeni i zdravstveni standardi, zemlja se industrijalizira. Višak vrijednosti nije više profit koji ide u džepove kapitalista, nego dohodak iz kojega se alimentira, po osnovi solidarnosti, školstvo, zdravstvo, znanost, stanogradnja, kultura… U 60-im godinama prošlog stoljeća, Jugoslavija je jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta. U brodogradnji je bila druga ili treća zemlja na svijetu. U 10 godina, od 1960. do 1970., kupovna moć povećana je 100%. To je postignuto dijelom konzumacijom inozemnih kredita, ali uz punu suverenost, bez ustupanja nekretnina i infrastrukture stranom vlasništvu, što je omogućilo i da na međunarodnim tenderima Jugoslavija dobiva poslove izgradnje mostova, puteva, brana na akumulacionim jezerima i slično na Bliskom istoku, Africi, Južnoj Americi. Ima radilišta u Holandiji i Njemačkoj. Na međunarodnom planu sprovodi miroljubivu politiku i jedna je od osnivačica Pokreta nesvrstanih, koji je okupljao većinu država u svijetu. Njeni su se stavovi uvažavali, a mišljenje tražilo, vodila je samostalnu politiku punog suvereniteta. Za vrijeme njenog postojanja bio je to najduži period mira i prosperiteta na ovim prostorima.

Ako uzmemo u obzir da je radničko samoupravljanje conditio sine qua non u procesu oslobođenja rada i ljudske emancipacije, onda pogreške i nedostaci mogu biti posljedica ljudskog faktora. Tako je bilo i u Jugoslaviji. S protekom vremena, dio partijskih i rukovodećih struktura se birokratizirao, Savez komunista je liberalizirao ulazak u članstvo i dopustio neselektivno pristupanje, što je dovelo do kvantitativnog rasta članstva nauštrb kvalitativnog. Klasno idejni identitet partije je slabio, a nacionalni je rastao, što je imalo utjecaja na razinu klasne svijesti i solidarnosti samih radnika samoupravljača. Naravno, ne smijemo zanemariti niti utjecaj vjerskih zajednica, naročito na mlade. Sam podatak da je 90-ih nakon kontrarevolucije i secesije od 298.000 članova Saveza komunista Hrvatske 97.000 njih prešlo u Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), krovnu stranku Hrvatske klerofašističke desnice, 46.000 ostalo je u reformiranoj Socijaldemokraciji, a ostatak je izašao. Dio se pasivizirao, a dio je tražio nove puteve angažmana, poput nas komunista.

Svi ti početni nedostaci, koji su popratne pojave uvođenja novih modela za koje je potreban određeni period da bi se proces stabilizirao, ne bi sami po sebi doveli do kontrarevolucije i secesije 90-ih da se nisu dogodili tektonski društveno politički poremećaji u Evropi padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a.

 Je li Hrvatskoj bilo bolje u sastavu Jugoslavije?

Apsolutno. U esencijalnom smislu, Hrvatska je bila dio samoupravne socijalističke zajednice i radnici nisu bili plijen kapitalističke eksploatacije. Između socijalističkih republika nisu postojale granice i građani su slobodno cirkulirali i komunicirali na cijelom teritoriju. Bila je i dio snažnijeg subjekta, zajedničke države. Od ukupnog broja stanovništva Jugoslavije, koji je 1991. godine dosegao broj nešto iznad 23.500.000 stanovnika, hrvatski korpus je činilo oko 4.700.000 stanovnika, koji je na zadnjem popisu stanovništva Hrvatske 2021. godine spao ispod 3.900.000 stanovnika nepovoljne starosne strukture. Posljedica je to protjerivanja 250.000 do 300.000 građana srpske nacionalnosti, koji su vjekovima živjeli u Hrvatskoj, zatim masovni odlazak mladih ljudi u fertilnoj dobi u inozemstvo u potrazi za poslom i pad nataliteta U egzistencijalnoj domeni, socijalna i humana prava omogućavala su većini građana dostojan život od rezultata svoga rada. Kao što sam već spomenuo, obrazovanje do najvišeg stupnja bilo je dostupno svima, to se također odnosilo i na zdravstveno osiguranje, stanogradnju. Prekovremeni rad se radnicima plaćao, rad u smjenama po većoj tarifi, jedanput godišnje radnici su dobivali subvenciju za godišnji odmor. Poduzeća iz kontinentalnog djela imala su radnička odmarališta na moru, a ona iz litoralnog dijela u unutrašnjosti na planinama. Postojala su dječja odmarališta i rekreacioni centri. Radnici su imali i besplatnu pravnu zaštitu u slučaju spora s vlastitom firmom. Nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih, ukinuta su mnoga radnička prava, ukinuto je oko 700.000 radnih mjesta, jer je  republička privreda bila većim djelom orijentirana na međurepubličku razmjenu, tako da je preko noći izgubljeno preko pola tržišta. Pokrenuta je stihijska privatizacija. Na domaćem terenu, plan je bio da budućom privredom upravlja 200 probranih obitelji. Strani investitori kupovali su poduzeća kako bi koristili infrastrukturu i gašenjem proizvodnje eliminirali konkurenciju za svoju istovjetnu proizvodnju. Deseci pa i stotine hiljada radnika nije dobivalo plaću od nekoliko mjeseci do više od godine dana. Dolazili su na posao da bi zadržali radna mjesta.

Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije?

Teško, kao i svi oni koji nisu otvarali šampanjce nakon njenog ukidanja. Ali nisam si dozvolio da nada mnom prevladaju emocije i frustracije i blokiraju onaj kognitivni dio. Upotrijebio sam snagu i energiju tražeći izlaz i rješenja, kao što sam djelomično naveo u uvodu.

Ima li nostalgije za Jugoslavijom?

Naravno, svatko tko je u stanju realno percipirati situaciju, dakle posljedice kontrarevolucije i secesije, mora osjetiti izvjesnu dozu nostalgije. Mada ja za sebe izbjegavam koristiti taj termin, za sebe kažem da sam jugorealist, svjestan njenih prednosti, nedostataka i sadašnje političke situacije, koja u svim republikama provodi stigmatizaciju svega što je u vezi Jugoslavije i socijalizma. Da se Jugoslavija hipotetski ponovno sastavi, ona bi bila kapitalistička država, članica zločinačkog NATO-a i nesposobne poslušne američke marionete EU. Stoga je moj kredo borba za socijalizam. Kad se ostvari socijalizam, onda će i ljudi koji žive na određenom prostoru i govore iste ili slične jezike naći rješenja koja im najbolje odgovaraju.

Zalaže li se stranka za ujedinjenje bivših jugoslavenskih saveznih republika u novu jugoslavensku državu?

Mislim da sam bit iznio u prethodnom odgovoru. Ali kad bi se takva hipotetska mogućnost pojavila, podrazumijeva se da bi je prihvatili. Međutim, da budem potpuno jasan, mi nismo nikad ni prekinuli kontakte i komunikaciju s našim drugovima iz ostalih republika. U Beogradu je 2011. godine osnovana Koordinacija komunističkih i radničkih partija s jugoslavenskog prostora. Organizacioni model je da svake dvije godine predsjedava partija iz druge republike. Konkretno, sljedeći sastanak Koordinacije održat će se 9. oktobra u Bosni i Hercegovini.

Što mislite o Josipu Brozu Titu?

O Josipu Brozu Titu napisani su tuceti knjiga, članaka, rasprava, znanstvenih radova na mnogim svjetskim jezicima. Govoriti o značajnim povijesnim ličnostima koje su kreirale događaje i projekte, koji tvore svjetsku povijest, kamo spada i Josip Broz Tito, u okvirima jednog pitanja nije zahvalno, ali navest ću najosnovnije. Tito je kao predratni revolucionar uspio organizaciono i idejno stabilizirati partiju koju su bile počele nagrizati frakcije. Od 1937. godine, pod njegovim vodstvom partija je bila u stanju predvidjeti nadolazeće događaje i pripremiti se za njih. Bio je jedinstveni vojskovođa II. svjetskog rata pod čijim su vodstvom narodi Jugoslavije samoorganizirano i uspješno vodili jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljni unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima, čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca, osposobljenih da osim taktičkih operacija izvršavaju i one frontovske. Po završetku rata, ukinuta je kraljevina i uspostavljena federativna republika na osnovama socijalističkog društvenog uređenja. Vraćeni su teritoriji koji su nakon I. svjetskog rata i tokom II. svjetskog rata otuđeni. Pod njegovim vodstvom uvedeno je samoupravljanje. Na vanjskom planu, svojim energičnim stavom uspio je sačuvati državni suverenitet. S četvoricom svjetskih državnika, premjerom Indije Jawaharlaom Nehruom, predsjednikom Egipta Gamalom Abdelom Nasserom, predsjednikom Gane Kwameom Nkrumahom i predsjednikom Indonezije Sukarnom, osnovan je 1961. godine u Beogradu Pokret nesvrstanih, koji je okupljao većinu zemalja svijeta. Tito je bio uspješan državnik uvažavan u međunarodnim odnosima. O ugledu kojeg je uživao u svijetu zorno govori broj ulica i trgova koje i danas nose njegovo ime u mnogim gradovima svijeta, dok u Hrvatskoj vazalnoj tvorevini stvari idu drugim putem: u metropoli njegovo se ime skida s jednog od važnijih trgova, klerofašistička retrogradna desnica ga proglašava zločincem, a političke elite izbjegavaju spominjati i samo njegovo postojanje. O stvarnoj Titovoj veličini možda najbolje govore dva detalja: iskreno iskazana bol Jugoslavena u trenutku njegovog odlaska sa životne scene, koji nije mogao biti odglumljen, i prisustvo 218 delegacija iz 126 država na njegovom posljednjem ispraćaju, što ga čini jednim od najvećih ispraćaja modernog doba.

Kakav je samoupravni socijalizam on prakticirao u Jugoslaviji?

Uloga samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji bila je transfer odlučivanja s centralnih državnih struktura na radnu sredinu i mjesto prebivanja, čime se oslobađa rad, radnik samoupravljač preuzima na sebe brigu o vlastitoj sudbini i ostvaruje potpunu demokraciju, onu ekonomsku, socijalnu i političku. Za postizanje tog cilja potrebna je određena razina klasne svijesti koja nije bila ispunjena. Ali to se ne odnosi samo na Jugoslaviju. Općenito možemo reći da evolucija ljudske svijesti nije slijedila evoluciju nekih drugih ljudskih vještina. Ona je danas čak na nižoj razini od one pred sto godina. „Novoljevičari“ danas da bi izbjegli spominjanje socijalizma, koji je duboko stigmatiziran u građanskom društvu, koriste eufemizam „direktna demokracija“, koja u svojoj osnovi nije ništa drugo nego „nepočešljano samoupravljanje“.

Zašto je izbio Balkanski rat i kako ste doživjeli taj rat?

Balkanski rat ili ratovi na jugoslavenskom prostoru 90-ih nastali su kao posljedica nejednakih principa međunarodne zajednice, odnosno grupe imperijalističkih hegemona, u tretiranju jugoslavenskih naroda. U socijalističkoj Jugoslaviji, međunacionalni odnosi šest konstitutivnih naroda, triju jezika i triju konfesija bilo je riješeno na zadovoljavajući način. Problemi nastaju njenim ukidanjem, pojednostavljeno rečeno: ono što je bilo dopušteno jednima, nije bilo dopušteno drugima. Kad su hrvatski nacionalisti nezadovoljni ostankom u Jugoslaviji izrazili namjeru da izađu iz nje, onda im je rečeno „da, vi to možete“. Kad su Srbi iz Hrvatske, koji tu žive stoljećima i koji su dali ogroman doprinos u oslobađanju zemlje od okupatora i njegovih domaćih slugu za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata, nezadovoljni ukidanjem statusa konstitutivnog naroda, kojeg je u Hrvatskoj bilo 15% u tzv. Božićnom ustavu donesenom 22. decembra 1990.godine, i opravdano zabrinuti za svoju sigurnost pod utjecajem još uvijek prisutnog sjećanja na stradanja tokom Narodnooslobodilačkog rata i najavama novih desnih, pa i revanšističkih pojava u hrvatskom društvu, izrazili namjeru da iz takve Hrvatske izađu, onda im je rečeno „ne, vi to ne možete“. Isto se ponovilo i u Bosni i Hercegovini. Bio je to idealan recept za rat i on je po svome karakteru bio klasični međunacionalni i međukonfesionalni oružani sukob sa svim elementima građanskog rata, u kojem se radnička klasa jedne nacionalnosti borila protiv radničke klase druge nacionalnosti za interese svojih izrabljivača.

Kakva je vaša analiza u vezi Kosova: treba li biti neovisno, dio Srbije ili Albanije?

I u slučaju Kosova i Metohije vrijede principi koje sam naveo u prethodnom odgovoru. Srbi su jednostavno bili „dežurni“ krivci za sve vezano uz raspad Jugoslavije. Kad su željeli izaći iz Hrvatske, bili su krivi, kad su se suprotstavili izlasku Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije, bili su krivi, i kad su se suprotstavili secesiji Kosova i Metohije, opet su bili krivi. Kosovo i Metohija bila je koljevka srpske državnosti i kulture. U okviru Jugoslavije, statusno je spadala u nerazvijena područja i kao takva bila konzument sredstava iz federalnog fonda koja je federacija namijenila za razvoj nerazvijenih područja, što je doprinijelo rastu standarda. Građene su obrazovne i visokoobrazovne ustanove, industrijska postrojenja, sportski, kulturni i zdravstveni objekti. Usprkos svega, dolazilo je do povremenih napetosti, a prvi ozbiljniji nemiri krenuli su 80-ih, neposredno nakon Titovog odlaska sa životne scene. Secesija Kosova je američki projekt. Ono nije suvereni državni subjekt. Njegovo osnivanje protivno je međunarodnom pravu i Rezoluciji 1244 UN-a. Ono je samo nastavak zločinačke agresije bez presedana 19 država NATO saveza na čelu s Amerikom protiv Savezne republike Jugoslavije 1999. godine. Stvaranjem protektorata Kosova i Metohije, omogućeno je otvaranje najveće NATO baze, Bondsteel, u tom dijelu Evrope, kao odskočne daske na pravcu opkoljavanja Rusije i Kine. Kosovo i Metohija dio je Srbije i kao takvo treba ostati, uz punu autonomiju.

Postoji li fašistička opasnost u Hrvatskoj?

U preambuli Ustava republike Hrvatske stoji da se njena suverenost temelji na odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943., nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 1941. Prema tome, Hrvatska bi trebala biti antifašistička. Ali taj je diskurs vrlo malo u opticaju. On se koristi prema potrebi, uglavnom za vanjsku upotrebu. U svakodnevnoj internoj retorici, Hrvatska ja nastala kao rezultat oružanog sukoba o kojemu je prije bilo riječi i da je taj rat isto bio antifašistički, mada su u njemu poništeni svi rezultati postignuti u Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji. Uništeno je između 3.000 i 4.000 spomen obilježja na događaje i stradanja iz antifašističkog rata, zabilježena je i pojava ustaških znakova, naziva i simbola.

Za hrvatsku vladu ne može se reći da je otvoreno profašistička. Ona se trudi prikazati se kao centristička, međutim benevolentna je prema pojavama koje imaju u sebi prizvuk fašizma, a prisutne su u svim porama društva, od sporta pa na dalje, i pušta ih da kažu ono što ona ne smije. U tom segmentu zakazao je obrazovni sistem, koji mladu generaciju ne educira dovoljno o opasnostima fašizma.

Kakva je vaša analiza hrvatske države?

Hrvatska je nesuverena mala vazalna zemlja, koja ne donosi vlastite odluke, već sprovodi direktive svojih gospodara ili čeka da vidi njihove odluke. Članica je EU, koja je instrument američkih interesa i radi na štetu vlastitih građana. Pristupila je zločinačkom NATO savezu, ne tražeći za to potvrdu građana na referendumu. U sklopu toga, počinila je mnogo zla prema ionako ranjivim skupinama, koje bježeći traže spas i bolje uvjete života napuštajući vlastite zemlje, gdje sukobe potiče Amerika sa svojim NATO saveznicima. Hrvatsku potresaju brojne afere, gotovo na tjednoj bazi, u kojima se otkrivaju milijunske malverzacije, koje su gotovo u 100% slučajeva povezane s nekim vladinim činovnikom, ali zbog toga vladi rejting u anketama ne pada niti za jedan postotni poen. Hrvatska je jedna visoko korumpirana besperspektivna prezadužena država koju masovno napuštaju pojedinci i familije. Hrvatska je rasprodala većinu privrednih i turističkih objekata, procesnu industriju, gotovo svu financijsku supstancu, telekomunikacije. U sljedećoj fazi rasprodat će poljoprivrednu zemlju i nakon toga su na redu vode.

Imate li odnose s drugim komunističkim partijama u svijetu?

Imamo, i to dobro uhodane. Prve kontakte s inozemnim partijama komunističkog i radničkog karaktera ostvario sam još prije osnivanja SRP-a, a dio kontakata donio je u partiju i osnivač i prvi predsjednik Stipe Šuvar. Dio smo velike grupe komunističkih i radničkih partija organiziranih unutar Solidneta. Zavisno od mogućnosti, učestvujemo u brojnim međunarodnim konferencijama, kongresima, jubilarnim obilježavanjima i slično. Naši Mladi socijalisti surađuju u okviru Svjetske federacije demokratske omladine (WFDY). Jedina smo veza iz Hrvatske sa Svjetskim mirovnim vijećem (WPC), također jedina smo veza sa Svjetskom federacijom klasno orijentiranih sindikata (WFTU). Imamo dugogodišnju plodnu suradnju s Nacionalnom koordinacijom za Jugoslaviju – Jugocoord iz Italije. Kao što sam već naveo, 11 godina učestvujemo u radu Koordinacije radničkih i komunističkih partija s jugoslavenskog prostora. Zatim, tu je i čitav niz bilateralnih i multilateralnih tematskih susreta i sastanaka.

Koju funkciju obavljate?

Jedan sam od osnivača partije, dugo godina bio sam član užeg vodstva partije, član predsjedništva i Glavnog odbora, prema internoj nomenklaturi. Od 2012. godine do 2016. godine, bio sam predsjednik partije. Od samog početka, na čelu sam Odbora za međunarodne odnose.

Zahvaljujem na prilici kojom ste mi dali mogućnost da iznesem svoje stavove u vašem glasilu, što je priznanje i mojoj partiji.