Danas kad obilježavamo Prvi maj, dan solidarnosti radnih ljudi, u znak sjećanja na izvojevana dostignuća radnika u krvavoj borbi za ono što im pripada, šaljemo topli prvomajski pozdrav radnicima, nezaposlenima, onima koji rade a ne dobivaju za svoj rad plaću, onima koji su na radnom mjestu šikanirani, omalovažavani i ponižavani, onima koji ne znaju hoće li im sutra biti produžen ugovor o radu, onima koji ne znaju hoće li im sutra biti isključena struja zbog nepodmirenog računa, ili će možda biti deložirani, onima koji nakon školovanja ne mogu naći posao, onima koji nakon završenog radnog vijeka ne mogu normalno živjeti od zaslužene mirovine, onima koji… Da, i svima onima koji misle da “imaju” Hrvatsku, a nemaju je jer ona pripada našim gospodarima. Dakle, činimo to u prelomnom trenutku, kad je radni čovjek napušten od doslovce svih državnih institucija i subjekata, pa i od “svog” subjekta tj. Sindikata. Notorno je da nakon tektonskih društveno političkih poremećaja 90-ih i secesije koja je uslijedila u Hrvatskoj nema relevantnog klasno orjentiranog sindikata, koji bi svoju energiju crpio iz dosadašnje stečevine radničke ljudske solidarnosti, već imamo “SIZ”-ove, Sindikalne Interesne Zajednice, kojima je glavna preokupacija zbrinjavanje vlastitog profesionalnog osoblja. A drugo se ne može ni očekivati od sindikata čije su vođe aktivno učestvovale u rušenju samoupravnog socijalizma 90-ih, a danas decidirano tvrde kako nisu protiv kapitalizma. Pa tako današnji poziv građanima da se okupe na protestnim okupljanjima neće donijeti nikakve koristi radnim ljudima, jer svoja prava moraju tražiti na radnom mjestu uz aktivnu potporu i onih koji su radna mjesta do sada izgubili ili ih nisu niti imali. Time su konačno pale sve maske, a radnici moraju prihvatiti ili daljnju eksploataciju ili ovladavanje rezultatima svoga rada, što zahtjeva visoki stupanj solidarnosti svih koji žive od svog rada, odnosno svih onih koji nisu vlasnici sredstava za proizvodnju i ne učestvuju u distribuciji viška vrijednosti ili profita.
Podsjećamo da živimo u trenutku kada je kapitalizam iscrpio svoju povjesnu ulogu, a učestale krize koje zahvaljujući neoliberalnoj doktrini postaju dio globalnog procesa, jačaju njegovu agresivnost.
U takvim okolnostima gospodari svijeta izlaz pokušavaju naći, kao i uvijek do sada, nametanjem svoje volje prijetnjama, ucjenama i vojnim intervencijama.
Posljedica takvih društvenih odnosa je širenje jaza između onih koji imaju previše i onih koji nemaju ni za opstanak, koji je bez presedana u novijoj povjesti. Osim radnika prekomjerno se eksploatiraju i prirodni resursi, a ugroženi su su i sami uvjeti opstanka. Što aktualizira davno izrečenu misao pionira radničkog i revolucionarnog pokreta, kako je budućnost čovječanstva alternativa: socijalizam ili barbarstvo.
Kapuralin Vladimir