U Hrvatskoj se 1. maj prvi put slavio 1890. godine, a proslava je organizirana u zagrebačkom parku Maksimir. Radnici su tražili prava iskazana kroz tri osmice: 8 sati rada, 8 sati kulture, 8 sati odmora i kroz parolu “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”. Tadašnje vlasti nisu dozvoljavale proslavu 1. maja, ali su radnici ipak prekidali rad, družili se, demonstrirali, držali govore i palili kresove. Nosili su crveni karanfil ili crvenu traku na šeširu koji su simbolizirali krv koja se prolila u Chicagu 1886.
U socijalizmu, u doba velikog entuzijazma, kada se napredovalo krupnim koracima u izgradnji i industrijalizaciji zemlje, kada se vjerovalo u bolje sutra, kada su radnici smatrani nositeljima napretka i bolje budućnosti, kada je radnička klasa u Ustavu bila prvi navedeni nositelj suvereniteta – 1. maj je bio veliki praznik.
Nakon krvavog raspada Jugoslavije, novonastale države kreću u tranziciju, u prijelaz iz socijalističkog u kapitalističko/tržišno gospodarstvo. Rezultat je deindustrijalizacija zemlje: tvornice su privatizirane pa uništene, radnici su završili na ulici. Prestali smo proizvoditi, orijentirali smo se na trgovanje uvezenom robom i na turizam.
Da bi se jedan sustav mogao zamijeniti drugim, sve se mora okrenuti naglavce. Počinje veliko prekrajanje povijesti i sjećanja. Besramno se konstruiraju neke nove istine, događaji koji novim vlastodršcima nisu po volji se negiraju, reinterpretiraju ili naprosto prešućuju. Revidiraju se i pojmovi: radnici postaju djelatnici, jednakost i solidarnost se proglašavaju prošlostoljetnim, danas nepoželjnim konceptom, klasa postaje prosta riječ. Novokomponirana istina glasi: kapitalizam nema alternative.
A mi kažemo da alternative mora biti – jer su pokazatelji poražavajući. Hrvatska ima skoro najnižu stopu zaposlenosti u EU, a prva je po prekarnim ugovorima o radu (na određeno vrijeme, do 3 mjeseca). Prema analizi Josipa Tice kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27 % niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2019. godinu gotovo trećina Hrvata živi na rubu siromaštva, gotovo polovica građana ne može si priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora za sve članove kućanstva, više od 50 % ne može u svojim kućanstvima podmiriti neočekivani financijski izdatak. Najugroženiji, njih 8 %, ne može si priuštiti svaki drugi dan obrok s mesom ili ribom, 6,6 % ne može si priuštiti adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima… Pokazatelja je na pretek. A istovremeno, prema podacima HNB-a, građani su u 2019. godini u bankama imali više od 208 milijardi kuna štednje. Većinu te štednje drži mali broj velikih štediša. Nejednakost se enormno povećala, danas je veća nego ikad.
Ne nedostaje razloga za traženje alternative, za borbu. Upravo je 1. maj više od 100 godina simbol borbe za radnička prava. Ove se godine zbog pandemije ne možemo okupljati na tradicionalnim mjestima, poput Maksimira, ali jasno poručujemo da se borba nastavlja. Kapitalizam se ne može popraviti, treba ga srušiti i izgraditi održiviji, pravedniji i humaniji sustav. Ako možemo poslati rovere na Mars, ako znamo sekvencionirati ljudski genom, ako smo sposobni za ogromne tehnološke iskorake, onda smo dorasli i tom zadatku, stvaranju društva u kojemu ćemo moći živjeti kao ljudi.
Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima čestitamo 1. maj, Međunarodni praznik rada.
Vesna Konigsknecht,
predsjednica Socijalističke radničke partije