Subota, 29. siječnja 2014.

Dragi drugovi,

upućujemo vam kratku notu o bojkotiranju evropskih izbora.

Već prije pet godina, PRCF je pozvao na „građansko apstiniranje“ u odnosu na evropske izbore. Taj stav su živo napadale reformističke instance, ali on je u potpunosti odgovarao ODBACIVANJU narodnih masa EU i Eura. Naročito su taj stav izražavali radnici i namještenici, sitni zanatlije i mladi od 16-25 godina: upravo one iste društvene kategorije koje su odlučno glasale ne na referendumu o nadnacionalnom ustavu EU u svibnju 2005. i čiji je „suvereni“ glas sramno zaobiđen od strane desnice i od Socijalističke partije (PS) budući da je parlamentarnim putem prihvaćen Lisabonski ugovor koji je nadomjestak Evropskog ustava.

Razlozi zbog kojih smo navedeni na bojkot izbora za Evropski nadnacionalni pseudo-„parlament“ su jaki, recimo čak sve jači i jači.

S jedne strane to nam izgleda kao najbolji način da delegitimiramo tu instituciju i, ako je potrebno, EU koja se nalazi pod zaštitom transatlantske zajednice i zato nećemo sudjelovati na izborima koji ciljaju na to da joj dadu demokratski privid. Kako je pisao Lenjin, kad su bojkotirali carsku Dumu:

„…bojkot je sredstvo presudnije od napada, ne na oblike postojeće institucije, već bojkot  dovodi u pitanje i samo njihovo popstojanje. Bojkot je izravna deklaracija rata starom režimu, direktan napad na njega.“ O.C.T. str. 20.

U našoj zemlji, neprežaljeni Jean Duclos koji je politički rukovodio Pokretom otpora komunista za vrijeme okupacije, bio je pozvao građane na bojkot drugog kruga izbora 1969. kad se vidjelo da građani nemaju „izbora“ osim dva kandidata euroatlantskog ishodišta, Pompidoua i Alaina Pohera (još se u Francuskoj sjećaju slogana „bijela kapa, kapa bijela“).

Sve više i više s EU pada maska „socijalne Evrope“ koju joj lijepi Partija evropske ljevice (PGE). Sve više i više Evropa biva nadahnuta grubo antikomunističkom i ugnjetavačkom politikom i miri se s aktivnim prisutstvom naširoko rasprostranjenih fašističkih i neonacističkih organizacija: sve više i više njezini nacionalni „prokonzuli“, ohrabreni vlastitim lokalnim oligarhijama, nastoje čak zabraniti ne samo komunističke već i progresivne snage koje se bore za razbijanje EU! U ovom času, EU poduzima sve moguće da destabilizira Ukrajinu, Siriju itd. i da ih uvede u rat kako bi opravdala rat za proširenje životnog prostora i to „euro-atlantskog“ prostora (a „francuski“ gazde cinično izjavljuju kako im „treba zraka“).

Ukratko, radi se , kako smo mi tvrdili već prije nekoliko godina, o „Novoj tamnici naroda“ koja je nosilac ogromnog društvenog nazadovanja, uništenja nacija, destruiranja nacionalnih jezika i kultura koje su sve žrtvovane galopirajućoj amerikanizaciji, a da i ne spominjemo glavni aspekt subjekta: nečuven pritisak – smrtonosan – na radničku klasu, i u manjem stupnju, no ipak, i na većinu „srednjeg staleža“ koji ne spada u  vlasnike monopola. U tim slovima, bojkotirati evropski parlament znači poslati poruku koju će slijediti mase: rješenje nije „unutar“ EU i na „obrtanju u socijalnom pravcu evropske konstrukcije“, kako to želi Partija evropske ljevice (PGE); to je samo dimna zavjesa jer međunarodna radnička solidarnost, a i radnici, će masovno apstinirati od Gibraltara do Vilniusa – ne prolazi „kroz“ EU, već kroz borbu „protiv“ EU koja je u središtu cilja naše inicijative.

I to je tim istinitije što eurokrati, povezani s kapitalističkim monopolima, ne sakrivaju svoj osnovni cilj na tim izborima, a taj je da naprave skok prema „federalizaciji Evrope“, a to znači da izvedu supstituciju, odnosno zamjenjivanje Imperijem klasičnih država-nacija (isto tako kao što su multinacionalne države povezane historijom) dok nacionalne države moraju izgubiti na važnosti i postati podložne EU.

Bojkotirati evropske izbore čini nam se dakle dosljednijim sa strateške linije koju mi zastupamo od siječnja 2004., onom, koju smo nazvali „četiri izlaska“ (iz euro zone, EU, Atlantskog saveza, kapitalizma): pod dvostrukom zastavom prava naroda da raspolaže vlastitom sudbinom koje je u središti inicijative i socijalističke revolucije jer za nas , mada se to ne dopada klevetnicima, ne postoji nikakva „etapa“ i nikakav „treći put“ između izlaska iz EU progresivističkim putem i slijedom logičkog cilja, sukoba sa klasama koje vladaju jer će to svakako izazvati sučeljavanje s francuskom oligarhijom (a ona je naš glavni klasni neprijatelj) i socijalističku revoluciju, koja je naša strateška perspektiva, pod crvenom zastavom proletarijata te srpom i čekićem marksizma–lenjinizma.

I dok se u Francuskoj F. Hollande otvoreno vezuje uz gazde i uz plan „Hartz“ sa zloslutnim uspomenama (ta ličnost izravno savjetuje francusku vladu), i dok izjavljuje svoju nepristojnu prilježnost diktatu Barrosa i prihvaća njegovu pogubnu ulogu destabilizacije Ukrajine, čini nam se neophodno da im zadamo jak udarac, ciljajući na najslabiju točku klasnog neprijatelja, a to su evropski izbori: već i prije pet godina veliki je dio naroda apstinirao izjavljujući, ustvari, protivno Mélanchonu i gospodinu Laurentu kako „Ta Evropa nije za nas!“. Bojkot je, osim toga, pogodno sredstvo ne samo da se suočimo s evropskom desnicom i s evropskim fašistima (koji također „kritiziraju“ EU, ali koji će izići na evropske nadnacionalne izbore), a također i socijaldemokratima i njihovim satelitima „euro“-komunistima i „euro“-ekolozima, a da ni ne govorimo o „euro“-trockistima, sljedbenicima „Sjedinjenih evropskih država“.

Osim toga, počevši sa Španjolskom i Velikom Britanijom pa preko sjeverne Italije, a da o Belgiji i ne govorimo, započeo je izvjestan oblik eurobalkanizacije Zapadne Evrope i on se nastavlja pod udarcima štapa njemačkog imperijalizma i njegovih „francuskih“ saveznika…

Naravno, mi sebi ne dozvoljavamo kritizirati Komunističku partiju Evrope koja će iz svojih političkih i historijskih razloga, razloga koji su njezini vlastiti, sudjelovati na tim izborima ako to sudjelovanje bude na radikalno euro-kritičkoj bazi, i koja će se na vlastiti način boriti za „četiri izlaza“. U odsutnosti (provizornoj ili ne, jer o tome se ne radi) Komunističke internacionale, mi mislimo, kao i svi vi, da svaka organizacija ili marksističko-lenjinistička partija treba sama odrediti vlastitu političku liniju i da se u to nemaju prava miješati druge partije. U Francuskoj mi ne možemo imati takvo raspoloženje jer nijedna evropska lista, pa kako malo značajna bila, neće biti za totalan prekid s EU, iako objektivno svi glasački listići identificirani, bijeli, poništeni, nevažeći itd. ipak će dati uvjerljivost jednom jedinom cilju do kojeg je stalo oligarsima: narodnom sudjelovanju.

Vodit ćemo ovu kampanju na više razina: vlastitim sredstvima PRCF koja ima veliko iskustvo u ispreplitanju dijalektike narodnog patriotizma i proleterskog internacionalizma, jedinstva akcije komunista (doznajemo s radošću da su naše komunističke snage još uvijek prisutne u KP Francuske i u PGE i mi ćemo ih pozvati na bojkot , što će dovesti do razbuktavanja klasnih suprotnosti i organizacijskih pitanja unutar same organizacije eurokomunista), istinskih republikanaca, koji još postoje u Francuskoj, u zahtjevu na poziv progresivnog programa „Sretni dani“ koji je napisan još 1944. pod utjecajem KP Francuske, koja je tada bila ilegalna, i koji poziva na prekid s EU. Uvjereni smo da je to moguće na liniji sukoba većinskih klasa, što će rezultirati izlaskom Francuske iz EU (a to će odmah dovesti do eksplozije „tamnice naroda“ i njezine monete i izazvat će internacionalni klasni sukob).

Uvjereni smo da će sve napredne snage, koje još nisu pristalice diktature proletarijata, biti prisiljene, kad dođe čas, da konkretno izaberu između nezavisnosti Francuske koja se odlučila za međunarodnu suradnju na ravnopravnoj nozi, te vlasti i moći buržoaskih klasa. Treba li kazati da taj izlazak iz EU „na lijeva vrata“ nema ništa zajedničkog s lažnim kritikama koje joj upućuju fašisti iz Nacionalnog fronta gđe. Le Pen, u sve otvorenijem savezu s pjevačima iz UMP-a koji su orijentirani za Maastricht.

U ovom času kad reformistički sindikati imaju hegemonističku ulogu u radničkom pokretu i kad ne predlažu ništa ozbiljno, kako bi se suprotstavili mjerama Hollandea – MEDEF-a, jako je važno da istinski komunisti i njihovi saveznicu jasno pokažu prstom  i da to učine kampanjom koja će imati inicijativu i koja će ciljati na smetanje i prekidanje veza s glavnim štabom neprijatelja: udarit će po glavnom štabu MEDEFA, koji je ultraevropski, i po glavnim štabovima partija koje su za Maastrichtski ugovor (UMP, Zeleni, partije centra, Socijalistička partija) i na skupinu „mornarski-plavu“ koja ne miruje i kojom upravljaju Le Pen, Copé, Fillon, itd. Jer nije moguće pobijediti, čak nije moguće pružiti otpor, dok se nije identificirao ni nanišanio neprijatelj, i to ne samo u teoriji, nego i u praksi.

Mi se ne pozivamo ni na vaše „crveno“, ni na vaše „bijelo“ iako su takvi bilteni oznaka razlika u odnosu na EU, pa čak ako se mora i voditi bratski dijalog sa radnicima koji se na taj način izražavaju, ti glasovi pokazuju razliku prema listi za koju se natječe, a oni ne dovode u pitanje same izbore niti „samo postojanje izvjesne institucije“ (Lenjin), postojanje Evrope krupnog kapitala. S druge strane stoji da PRCF nema ništa zajedničko s „gošizmom“ (ljevičarstvom), s neomaoizmom, ni s anarhizmom, koji stalno izabiru apstiniranje i sakrivaju se ispod lozinke „izbori – zamka za blesane“. Na primjer, u času kad „francuska“ oligarhija želi „landizirati“ (lander kao u Njemačkoj) nacionalni teritorij po modelu Savezne republike Njemačke, s jakim stranim etničkim konotacijama koje su nasljeđe Francuske revolucije u onome što je ona najbolje dala, mi vas pozivano na sudjelovanje na municipalnim izborima i da putem njih branite „općine“ i „departmane“, one iz 1789.-1795. koje vlast monopola želi razbiti kako bi ih nadomjestila „prekograničnim euro-regijama“ i „euro-metropolama“, na taj način još više udaljujući lokalnu vlast od utjecaja masa. U tom slučaju, mi pozivamo bilo na otvoreno komunističke i republikanske liste, ili  pozivamo da se glasa bijelo ili crveno, ukoliko takve liste ne postoje. Bojkot nije dakle ništa drugo nego što je i po Lenjinu: stav  svugdje primjenjiv, vrsta „paspartua“ koji se dopada gošistima, a oni su tobožnji revolucionari.

Naravno, mi vam stojimo na raspolaganju za sva moguća dodatna objašnjenja koja uvijek daje i naš mjesečni list „Initiative communiste“ ( „Komunistička inicijativa“) i naša teorijska revija  „EtincelleS“ (Iskre) kao i naš nacionalni site: www.initiative-communiste.fr/‎

Za kraj, mi ne precjenjujemo razlike koje postoje među raznim komunističkim organizacijama koje će bojkotirati izbore ili koje će biti prisutne na radikalno euro-kritičkim listama. Na kraju krajeva, nije sigurno da se radi o razlici jer se svi mi borimo u vrlo različitim nacionalnim uslovima. S druge strane, radi se o taktičkoj razlici u kojoj se radi o tome „kako se usmjeriti naprijed“, a ne o strateškoj razlici, o tome „što da se radi“ ili ideološki „kamo krenuti“.

Bratski pozdrav

Za međunarodnu komisiju PRCF,

Pierre Pranchère, predsjednik međunarodne komisije PRC Francuske,

i

Georges Gastaud, nacionalni sekretar

(prevela Jasna Tkalec)