Povodom dana sjećanja na žrtve ustaškog režima i SRP se odazvao na poziv Saveza antifašista grada Zagreba i prisustvovao polaganju vijenaca pod spomenik stradale djece u II. svjetskom ratu u fašističkom logoru u Jastrebarskom.
Neugodno sam bio iznenađen kada su tri, očito poslata, provokatora ometala polaganje vijenaca i govore organizatora i preživjelih logoraša. Nisu htjeli čuti istinu, niti su htjeli dozvoliti da je drugi čuju. Nije bilo policije da ih udalji, spriječi, privede. Što reći do upitati se je li to ta demokracija; vjerojatno je – tamo neka demokracija na ustaški način.
Prisutni su dostojanstveno podnijeli uvrede, a organizatori, uz izlagače, dostojanstveno se poklonili žrtvama – nedužnoj djeci – žrtvama ustaškog NDH režima.
Uzeo sam riječ i u ime Socijalističke radničke partije grada Zagreba umjesto govora izrecitirao poruku nedužne djece:
Mi nismo krivi što nismo živi
Možda je kriva naša mama
Što usred ljudskoga puka
Nije znala prepoznati čovjeka-vuka.
Mi nismo krivi što nismo živi
Možda je kriv samo naš tata
Što nije shvatio opasnost groznoga rata.
Mi nismo krivi što nismo živi
Al kriva je država mati što ustašu rodi
Da uskrati život nama i slobodi.
Mi nismo krivi što nismo živi
Al putniče što slučajno obiđeš grobove naše
Bit ćeš kriv ako ne digneš svoj glas
Protiv rađanja novog četnika i ustaše
Jastrebarsko 28. 08. 2016.
Socijalistička Radnička partija grada Zagreba
Sjedam u autobus natrag za Zagreb. U glavi mi odjekuju provokacije provokatora.
U mislima se vraćam u najranije moje djetinjstvo, što me očito podsvjesno i dovede na Jastrebarsko groblje. Sjetih se logora u školi kraj Cazina; pa tamo su kao djeca bili moji najmiliji Đuro, Marko i Sava. Đuro je preživio. Tifus je djecu kosio, a ustaše su polile zgradu benzinom i zapalile. Kao da sad čujem cvrkut nedužne djece. Iz toga me srećom prenu glas vozača: stigli smo.
Ne želim se toga sjećati, ali vikači na dječjem groblju Jastrebarsko probudiše u meni ono što sam davno oprostio. Ponavljam u sebi sročenu poruku mrtve djece ustaškog Jastrebarskog logora i s njom sam zakasnio.
Dolazim kući. Na dvorišnim vratima me čeka dvogodišnje dijete Jakov – moja beba – s povikom: Goko anko (Gojko bananko). Otključavam vrata, on ulijeće u kuhinju ravno u frižider; za njim trči Josip i njega čeka bananko. Nisu moji, al’ jesu moji. Ljubav mi nitko ne može uzeti.
Gledam ih i razmišljam, kako je to lijepo, kako je živjeti sretno; kad ne znaš kojoj vjeri i naciji pripadaš u kakvoj i kojoj državi živiš i misliš da su svi isti kao i ti.
MiG 2016