Opći religijski principi koji trebaju biti osnova građanskih vrijednosti i vjerovanja na kojima se gradi pravedna zajednica jednakih ljudi su građanska religija (civilna religija): poštovanje Boga, vjera u pravednost njegovog suda, nagrada vrline i kažnjavanje poroka i isticanje vjerske tolerancije. Nasuprot nje je politička religija koja ima totalitarnu prirodu jer se njeno djelovanje rasprostire na svim nivoima, ličnog, kulturnog, moralnog i političkog života političke zajednice. Proizvod je totalitarnih političkih sistema, a oslanja se na karizmatskog vođu putem agresivne ideologije i poseže za provjerenim metodama mitologizacije političkih vrijednosti. Netolerantnost je primarna i osnovna karakteristika političke religije.
Analizom hrvatskih društvenih odnosa, dolazimo do saznanja da je katolička religija sudjelovala i da sudjeluje u političkoj stvarnosti kao faktor nacionalnog identiteta i uvučena je u sve pore društva, što joj je osiguralo i zajamčilo dominaciju u društvu.
Kad god se pojavi spor u vezi s moralnim normama (seks, razmnožavanje, pobačaj, homoseksualnost, odgoj i obrazovanje, vjeronauci), religijski čelnici katoličke crkve su istaknuto zastupljeni u raspravama na radiju, televiziji i štampi, s prijetećim stavovima, spremni da pozivaju vjernike na otpor i prijetnjom o blokadi političkog sistema.
Vjerske vođe duboko su svjesne ranjivosti dječjeg mozga i važnosti toga da indoktrinacija počinje rano. Isusovačko hvalisanje “…daj mi dijete u njegovih prvih sedam godina i ja ću ti dati čovjeka…”sa stanovišta humanizacije mlade ličnosti zlokobno je i otrcano. Osobe koje kontroliraju u katoličkoj crkvi u Hrvatskojšto uče mladi i što doživljavaju, što vide, čuju, misle i vjeruju, određuju budući smjer razvoja društva.
Katolička religija u Hrvatskoj zastupa učenje da je izravno ubijanje fetusa uvijek nemoralno. Prije treba žrtvovati život majke ili život i majke i djeteta nego pobaciti. Ali kada je silovana časna sestra, pobačaj se smatra opravdanim. Odbacuju da je reguliranje rođenja stvar osobne odgovornosti i da to nije smrtni grijeh.
Mnogi od onih koji se najvatrenije bore protiv oduzimanja života također, više nego uobičajeno, voljni su oduzimati živote odraslim ljudima.
Katolička religija ne shvaća mučne probleme mladih i ne razumije njihove seksualne brige svojstvene dobu sazrijevanja, ne prihvaća – ne prepoznaje znakove puberteta, neuravnoteženosti, uznemirenosti, protestna držanja, način i potrebu održavanja objektivne discipline kao što nije ni u stanju da evoluira zanimljivost, sadržajnost, formu, metodološki, didaktički, andragoški i psihološki odgoj i obrazovanje.
Katolička Crkva u Hrvatskoj usmjerava putem vjeronauka mlado biće prema Bogu tražeći od njega ljubav, kao da djeca, s druge strane, ne prepoznaju vrijednost svojih roditelja koje krasi veselost, odlučnost, briga, dobrota i ozbiljan stav i odgovoran prema životu svoje djece.
Crkva nastoji da dobije pravnu osnovu za diskriminaciju homoseksualizma tvrdeći da je to borba za građanska prava “…ako me pokušate spriječiti da vrijeđam homoseksualce, kršite slobodu religijskih predrasuda, a time kršite i slobodu vjere…”, Homoseksualni brakovi su, kaže papa, “prijetnja za mir u svijetu”. Pri svemu tome, crkva se poziva na Bibliju (iz nje crpi religijsku snagu), ali Biblija je možda privlačno i pjesničko djelo, dočim nije vrsta knjige koju smijemo dati djeci da na temelju nje oblikuju svoj moral. Katolički odgoj (od vrtića do akademije znanosti u Hrvatskoj) u pozitivnom odnosu s moralnošću – religijske apologete tvrde – da samo religija (kroz vjeronauk) može pružiti osnovu za odlučivanje o tome što je dobro za hrvatsku naciju.
Nakon što će malo predahnuti, Crkva će krenuti u borbu protiv ateista, jer za katoličku religiju ateisti se ne smiju smatrati građanima ni domoljubima. “Naš cilj je (kaže crkva) kršćanska nacija, imamo biblijsku dužnost, pozvani smo od Boga da osvojimo ovu zemlju. Ne želimo ravnopravnost, ne želimo pluralizam.” Bog i domovina su nepobjedive ekipe, oni ruše sve rekorde u ugnjetavanju. Odgovor ateista zašto nema Boga jeste da je jedino dobro koje čovjek poznaje sreća, stoga je i najveće dobro činiti ono što nekoga čini istinski sretnim.
Kada će katolička religija u Hrvatskoj početi izvlačenje iz intelektualnog, terminološkog i religijskog geta i početi se boriti protiv zabluda, lažnih učenja i opasnih nazora, kada će prihvatiti svakog čovjeka onakvog kakav on uistinu jest, s njegovim slabostima i manama, nikoga ne osuđivati, inkvizicijski ispitivati i ne polaziti od sakralne pozicije moći?
doc. dr. Pavle Vukčević