U nedjelju 10. decembra, stigla je na zagrebački aerodrom prva grupa hrvatskih nasilnika, zvanih Bad Blue Boys, puštenih uvjetno iz grčkog istražnog zatvora, od njih 102 ukupno. Ta je skupina tzv. navijača, a u stvari destruktivaca i kršitelja društvenih normi, još ovog ljeta otišla u Grčku, dogovorno i ciljano, dakle namjerno, da bi tamo, tokom i nakon utakmice AEK – Dinamo, učestvovala u uličnim nemirima i tučnjavi sa suparničkim skupinama sličnog mentalnog sklopa. Tom prilikom, u općem metežu ubijen je jedan mladi Grk. Neovisno od toga što istraga još nije nepobitno utvrdila tko je počinitelj, činjenica je da su svi koji su učestvovali u neredu i općem metežu doprinijeli stvaranju atmosfere koja je rezultirala gubitkom mladog ljudskog života. Iz toga derivira, s obzirom da je ubistvo teški zločin, da su i oni koji su svojim ponašanjem tome doprinijeli učesnici zločina.
Tokom boravka izgrednika u grčkim istražnim zatvorima, hrvatska diplomacija pokazala je izuzetnu dinamiku, pridajući zatvorenim izgrednicima značaj kojeg oni svojim činjenjem ne zaslužuju. Komunikacija se vodila na razini ministara i predsjednika vlada. Dužnosnici su odlazili u Grčku, političari i pojedinci nadmetali su se tko će artikulirati upečatljiviju brigu za pritvorene, jer ipak su to „naši dečki“, „naši građani“, „Hrvati“, „ naši…“, prešućujući činjenicu kako, odlukom UEFA-e, nije bila dozvoljena prisutnost na stadionu u Ateni Dinamovih navijača. Mainstream mediji su to zdušno prenosili, ne postavljajući pitanje što su ti silni „naši“ išli tamo raditi: jesu li bili pozvani, jesu li išli poslom ili su išli turistički… Susretljivost prema pritvorenim nasilnicima ne treba čuditi ako se prisjetimo s kakvom pompom su dočekivani, nakon odsluženja kazni, hrvatski osuđenici za ratne zločine na međunarodnom sudu.
Puno manje susretljivosti hrvatska politika je pokazala kad je trebalo pomoći hrvatskim državljanima prilikom napuštanja životno ugrožene zone, tokom svakodnevnog neselektivnog masovnog pokolja djece, žena i civila u Palestini, pred očima cijelog svijeta. Također, toliko brige nije pokazano u slučaju nevolja na koje su nailazila četiri hrvatska bračna para, koji su se, zbog nemanja vlastitog biološkog potomstva, odlučili usvojiti četvero djece iz ugroženih dijelova Afrike.
POVRATAK
Grčka avantura vjerojatno većini navijača nije prvi okršaj, a također sigurno nisu ni jedini nasilnici na i oko nogometnih utakmica i to je postala praksa. Takve ih je stvorilo i održava predatorsko, neoliberalno-kapitalističko društvo, kojem su oni zahvalan medij za odvraćanje pažnje od egzistencijalnih problema društva.
Povratak prvih skupina pokazuje da četveromjesečna izolacija nije polučila odgojni rezultat. Oni ne pokazuju ni trunke kajanja za svoja nedjela. Skrivanje lica to nije, a i dalje su bahati, drski, bezobrazni, prostački verbalno napadaju predstavnike medija na njihovom radnom mjestu. Rodbina i prijatelji koji su ih dočekali postupaju obranaški, bez imalo kritičnosti, što ukazuje da će tim putem nastaviti.
Već sami nazivi koje te navijačke skupine uzimlju nemaju ništa zajedničkog s pozitivnom porukom koju bi sport trebao nuditi, a mladi usvajati. Naravno, radi se o vremenu kada sport još nije bio industrija u funkciji dominacije kapitala. Većina u svojim nazivima sadrži militantna, nasilna, destruktivna i ekstremna značenja. O nasilju je postalo normalno javno govoriti i pisati. Najnovija objava dogovora između navijačkih skupina, u kojoj se predlaže sporazumno odustajanje od upotrebe hladnog oružja u budućim sukobima, oslanjanjem na vlastite šake, to potvrđuje. Kuriozum je da dolazak grupe mladih ljudi asocijalnog ponašanja na zagrebački aerodrom, koji su ispred zgrade dočekani s upaljenim bakljama može proći bez prisustva policije.
Socijalistička radnička partija Hrvatske