Događaj kojeg obilježavamo, a čija je godišnjica u toku, bio je završni čin jednog procesa koji je započeo ranije nizom događanja nižeg intenziteta: proturatnih protesta, otkazivanja poslušnosti komandi, dezertiranja, prebjega u Italiju, a tu treba ubrojiti i veliki štrajk 11.000 arsenalskih radnika u Puli, koji su tražili primirje i veće plaće. Nezadovoljstvo među mornarima raslo je i zbog teških uvjeta života, nastavka ratnih operacija koje nisu mogle promijeniti tok rata, ali i podređenog položaja slavenske komponente, iako najbrojnije u sastavu K und K  mornarice.

Pobuna je počela 1. februara 1918. na brodovima Sankt Georg i Gea, posade su preuzele komandu i izvjesile crvene zastave u znak klasne solidarnosti.

Pobuna je ugušena 3. februara, dolaskom flote ratne mornarice iz Pule. U toku pobune, poginula su dva mornara, četvorica su osuđena pred vojnim sudom i streljana: Čeh František Raš i Hrvati Mate Brničević, Jerko Šišgorić i Anton Grabar iz Poreča, u zatvoru je umrlo njih desetak.

Iako pobunu ne možemo svrstati u potpunosti u okvire socijalističke revolucije, dio mornara bio je nezadovoljan nacionalnom podčinjenošću u odnosu na germansko-ugarski komandni kadar, u njoj je bilo učesnika neupitno klasnog identiteta. Na brodove koji su vodili pobunu izvješene su crvene zastave, a u pobuni su solidarno učestvovali pripadnici 11 nacionalnosti.

Neosporno je da je odjek i poruke koje je odaslala Velika oktobarska socijalistička revolucija, koja se odigrala nepuna tri mjeseca prije pobune, doprle i do austro-ugarskih mornara i osnažila njihova nastojanja ka slobodi. Kao potvrda tome može poslužiti ispovijest osuđenih mornara pred streljanje, pa je tako František Raš rekao, citiram:

„Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu“.

Ostali su prihvatili njegovu izjavu i povikali: „Tako je!“

Dakle, pobuna je vrlo brzo ugušena i uspjela se održati kraće od nekih drugih. Da vidimo koji su razlozi tome.

Kao prvo, sama lokacija bila je vrlo nepovoljna za pobunjene mornare. Bokokotorski zaliv je u stvari klopka za flotu koju je vrlo lako zatvoriti, što su i učinili brodovi koji su došli iz Pule. Zatim, na kopnu su se nalazile dobro utvrđene artiljerijske baterije. Ustanici nisu prekinuli komunikacijske kanale između posada na kopnu i garnizona izvan sektora. A najgorim se pokazalo nedoumica i oklijevanje. Nije bilo jedinstvenog stava o potrebi vatrenog djelovanja po obalnim utvrdama, što bi već bila revolucija, ili isplovljavanja na pučinu i spašavanja vlastitih života.

Pokazalo se, kao mnogo puta prije, a i nakon, da je za uspjeh pobune strateški neophodno jedinstvo smjera djelovanja.

https://www.tacno.net/nasigradovi/pobuna-mornara-u-boki-kotorskoj-1-3-ii-1918/ http://www.regionalexpress.hr/site/more/pobuna-mornara-u-boki-kotorskoj

U Puli 1. II. 2021.

Vladimir Kapuralin

ČLANOVI SRP-a POLOŽILI VIJENAC NA SPOMENIK MORNARU U VALERIJINOM PARKU

 

Na pobunu mornara u Boki kotorskoj utjecao i štrajk 11.000 radnika u Puli

 

Utjecaj na pobunu imao je i veliki štrajk arsenalskih radnika 22. siječnja: u njemu je sudjelovalo oko 11.000 radnika koji su tražili mir i bolje plaće. Pobuna je počela 1. veljače, a skršena je 3. veljače 1918., nakon što je u Boku iz Pule stigao ostatak austrougarske flote, kaže Vladimir Kapuralin

 

PULA

U spomen žrtvama ustanka mornara u Boki kotorskoj, članovi pulske organizacije Socijalističke radničke partije Hrvatske položili su jučer u Valerijinom parku vijenac na Spomenik mornaru.

Vladimir Kapuralin, predsjednik pulskog SRP-a, podsjetio je da je pobuna počela 1. veljače 1918. na brodovima St. Georg i Gea, čije su posade preuzele komandu i izvjesile crvenu zastavu u znak klasne solidarnosti. U njoj su sudjelovali mornari 11 nacionalnosti koji su služili u austrougarskoj ratnoj mornarici.

-Pobuna mornara bila je dio ranije započetog procesa, poput odbijanja poslušnosti komandnom kadru, dezertiranja, bijega u Italiju, kad je bilo vidljivo da Centralne sile ne mogu preokrenuti ishod rata. Utjecaj na pobunu imao je i veliki štrajk arsenalskih radnika 22. siječnja: u njemu je sudjelovalo oko 11.000 radnika koji su tražili mir i bolje plaće. Pobuna je, nažalost, skršena 3. februara, nakon što je u Boku iz Pule stigao ostatak austrougarske flote, rekao je Kapuralin. Prema njegovim riječima, nezadovoljstvo koje je pokrenulo pobunu bilo je višestruko.

– Ne možemo reći da je isključiv cilj bila socijalistička revolucija, ali je ona u tome bila dominantni faktor. Bilo je tu nezadovoljstva po drugim osnovama. Najveća komponenta austrougarske mornarice bila je ona slavenska. Ta komponenta bila je duboko podčinjena austrougarskom komandnom kadru. Također, bilo je tu i socijalno nezadovoljstvo, a o klasnom karakteru pobune govori činjenica da su na pobunjeničkim brodovima St. Georg i Gea istaknute crvene zastave, rekao je Kapuralin.

O klasnom karakteru, dodao je, govori i ispovijest Františeka Raša, jednog od vođa pobune i četvorice strijeljanih mornara.

– On je uoči strijeljanja rekao:”Ja neću ništa tajno ispovijedati, moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist, borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje, a u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene, već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu.” Ostali su povikali:”Tako je!” Dakle, neosporan je utjecaj Oktobarske revolucije na događaje koji su uslijedili nekoliko mjeseci nakon nje, rekao je Kapuralin.

U pobuni, ugušenoj nakon samo tri dana, dvojica su mornara poginula, a četvorica vođa osuđena su na smrt strijeljanjem: Čeh František Raš, Porečan Anton Grabar, Mate Brničević iz Krila Jesenica i Jerko Šišgorić iz Žirja. U zatvoru ih je umrlo desetak.

Pobuna je, veli Kapuralin, brzo ugušena zato što je Boka kotorska zatvoren zaljev koji je bilo vrlo lako blokirati na ulazu, što je i učinjeno nakon dolaska ostatka flote iz Pule.

-Nije prekinuta komunikacija između kopnene posade i ostalih garnizona izvan sektora, nije bilo odlučnosti da se otvori vatra na obalnu artiljeriju koja je bila dosta snažna i nije bilo jedinstva u tome da se, ako ništa drugo, izađe iz te klopke na otvoreno more. To  nije bio jedini slučaj: i ranije se pokazalo da je za uspjeh neke pobune ili revolucije potreban visok stupanj jedinstva. To se pokazalo i svega godinu poslije, kad je na isti način propala i Berlinska januarska revolucija 1919. godine. Za revoluciju je potreban kritična masa istomišljenika usredotočena na isti konkretan cilj, rekao je Kapuralin.

 

M. VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ

 

 

Umjesto tri, četiri prsta

Spomenik mornaru, koji je izradio kipar Pavao Perić (1907.-1978.), prikazuje mornara koji pozdravlja uzdignute desnice, uz ispružena tri prsta. Nakon što je dvaput oboren (90-ih i 2009.) upravo zbog tri prsta koji su neuke vandale asocirale na srpski nacionalizam – iako tri prsta predstavljaju Sveto Trojstvo, pa su na jednak način pozdravljali troprstići Pavelić i nacisti – spomenik je prilikom restauracije dobio ne pet niti dva, nego – četiri prsta! Kapuralin to smatra falsifikatom i teškim prekršajem koji je čak i kažnjiv. “To je intervencija na artefaktu postavljenom 1953. godine”, kaže Kapuralin. Smatra da je za eventualne preinake pravilo dobaviti dozvolu autora, što u ovom slučaju nije moguće jer je kipar preminuo prije 43 godine.

Na mrežnim stranicama Grada Pule nailazimo pak na podatak da je novi odljev kipa na temelju fotografija izradio akademski kipar Alija Rešić budući da nakon posljednjeg obaranja nije pronađen dio ruke. Nejasno je, međutim, na temelju koje fotografije je to učinio budući da su na onim starim jasno vidljiva uzdignuta tri prsta.

Njemački fotograf Marc Schneider, koji istražuje spomenike-svjedočanstva o smjeni ideologija na jugoslavenskom prostoru, na svom je blogu objavio da je svojedobno, prilikom boravka u Puli, uočio da su maknuli spomenik “partizanskom mornaru” ispred rimskog amfiteatra, zbog čega je, piše, “bio malo tužan.” Druge godine iznenadio se kad ga je vidio da opet stoji tamo. “Ali, shvatio sam da mu je cijela desna ruka promijenjena”, zapisao je.

Kapuralin kaže da su Društvo Josip Broz Tito i antifašisti tražili da se, uz ovaj, vrate i srušeni spomenici Đuri Salaju i Borisu Kidriču. Prvi je vraćen, doduše falsificiran, a preostala dva nisu.