Događaj kojeg obilježavamo, a čija je godišnjica u toku, bio je završni čin jednog procesa koji je započeo ranije nizom događanja nižeg intenziteta: proturatnih protesta, otkazivanja poslušnosti komandi, dezertiranja, prebjega u Italiju, a tu treba ubrojit i veliki štrajk 11.000 arsenalskih radnika u Puli koji su tražili primirje i veće plaće. Nezadovoljstvo među mornarima raslo je i zbog teških uvjeta života, nastavka ratnih operacija koje nisu mogle promijeniti tok rata, ali i podređenog položaja slavenske komponente, iako najbrojnije, u sastavu K. u. K. mornarice.
Pobuna je počela 1. februara 1918. na brodovima „Sankt Georg“ i „Gea“. Posade su preuzele komandu i izvjesile crvene zastave u znak klasne solidarnosti.
Pobuna je ugušena 3. februara, dolaskom flote ratne mornarice iz Pule. U toku pobune, poginula su dva mornara, četvorica su osuđena pred vojnim sudom i streljana: Čeh František Raš i Hrvati Mate Brničević, Jerko Šišgorić i Anton Grabar iz Poreča. U zatvoru je umrlo njih desetak.
Iako pobunu ne možemo svrstat u potpunosti u okvire socijalističke revolucije, dio mornara bio je nezadovoljan nacionalnom podčinjenošću u odnosu na germansko-ugarski komandni kadar, u njoj je bilo učesnika neupitno klasnog identiteta. Na brodove koji su vodili pobunu izvješene su crvene zastave, a u pobuni su solidarno učestvovali pripadnici 11 nacionalnosti.
Neosporno je da su odjek i poruke koje je odaslala Velika oktobarska socijalistička revolucija, koja se odigrala nepuna tri mjeseca prije pobune, doprle i do austro-ugarskih mornara i osnažila njihova nastojanja ka slobodi. Kao potvrda tome može poslužiti ispovijest osuđenih mornara pred streljanje pa je tako František Raš rekao, citiram:
„Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene, već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu“.
Ostali su prihvatili njegovu izjavu i povikali: „Tako je!“
Dakle, pobuna je vrlo brzo ugušena i uspjela se održati kraće od nekih drugih. Da vidimo koji su razlozi tome.
Kao prvo, sama lokacija bila je vrlo nepovoljna za pobunjene mornare. Bokokotorski zaliv je ustvari klopka za flotu koju je vrlo lako zatvoriti, što su i učinili brodovi koji su došli iz Pule. Zatim, na kopnu su se nalazile dobro utvrđene artiljerijske baterije. Ustanici nisu prekinuli komunikacijske kanale između posada na kopnu i garnizona izvan sektora, a najgorim se pokazalo nedoumica i oklijevanje. Nije bilo jedinstvenog stava o potrebi vatrenog djelovanja po obalnim utvrdama, što bi već bila revolucija, ili isplovljavanja na pučinu i spašavanja vlastitih života.
Pokazalo se, kao mnogo puta prije, a i nakon, da je za uspjeh pobune bitno jedinstvo smjera djelovanja.
http://www.regionalexpress.hr/site/more/na-dananji-dan-ugaena-pobuna-mornara-u-boki-kotorskoj
