Ovih dana, kao i svake godine početkom kolovoza, iritantno je pratiti hrvatske medije koji pompozno i navijački slave praznik pretenciozno i patetično nazvan “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” bez da se itko kritički osvrnuo na akciju “Oluja”, a kamoli spomenuo istinu o biti te akcije – činjenicu da je akcija Oluja planirana, organizirana i provedena kao zločinačka organizacija etničkog čišćenja kojom je velik broj hrvatskih građana protjeran s njihovih vjekovnih ognjišta čime je akcija Oluja poprimila karakter protuhrvatske operacije budući da je (s)rušila vrijednosti proklamirane Ustavom RH: hrvatski građani su ubijani, protjerivani, uništavana im je imovina.

Stoga, 5.8. nije dan pobjede građanske, već jednoetničke Hrvatske. Dan zločina nad hrvatskim građanima, društvom i državom pa je apsurdno i morbidno da ga ta ista država obilježava kao praznik. Karakter akcije Oluja nije ni najmanje upitan jer ga precizno oslikavaju brojni povijesni dokazi: ne samo način na koji je akcija provedena, ne samo njene katastrofalne posljedice, nego i brijunski transkripti koji dokazuju da je etničko čišćenje bilo dogovoreno u najvišem državnom vrhu na sastanku predsjednika Tuđmana s generalima HV-a.

Neki osporavaju autentičnost brijunskih transkripata, ali o njihovom postojanju ne svjedoče samo materijalni dokazi, već i indicije koje osnažuju vjeru u njihovo postojanje: u kontekst ponašanja hrvatskog državnog vrha (nacionalistički i šovinistički govori, nestajanja civila srpske nacionalnosti diljem zemlje, ratni zločini koji nisu procesuirani i na taj način neizravno poticani… – općenito sustavno širenje mržnje protiv dijela hrvatskih građana) u devedesetim godinama brijunski transkripti se odlično uklapaju.

U pitanje se ne može dovesti Tuđmanova izjava koji je nakon Oluje rekao da je iz Hrvatske nestao “remetilački faktor”. Već ovaj termin, u sklopu s ostalim indicijama, stavlja Tuđmana u hitlerovsku kategoriju, kategoriju etničkog čistača s predumišljajem.

Stoga smatramo da se akcija Oluja, s obzirom na sramotno mjesto koje zauzima u hrvatskoj povijesti, nikako ne bi smjela obilježavati kao državni praznik, čak i da su njome postignuti važni politički ciljevi budući da bi u tom slučaju razmjer zločina zasjenio njene pozitivne posljedice (uspostavu suvereniteta RH na cijelom teritoriju). S obzirom na to da je RH 25.6.1991. proglašena samostalnom i neovisnom državom, da je 8.10.1991. i formalno postala neovisna država, te da je puni suverenitet na svom teritoriju ostvarila tek 1998. mirnom reintegracijom istočne Slavonije, jasno je da je 5.8.1995. datum od mnogo manjeg značenja za povijest hrvatske državnosti pa smatramo da je njegovo obilježavanje prvenstveno slavljenje zločina, a ne oslobađanja.

Izjave tipa “Oluja je imala i tamnu stranu, ali se u osnovi radi o briljantnoj akciji i velikoj pobjedi” smatramo krajnje licemjernim jer se akcija Oluja ne može dijeliti na samu akciju (tobože čistu kao suza) i zločine nakon nje budući da je njena bit zločin etničkog čišćenja. To će se, uvjereni smo, vidjeti i u presudama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju na kraju postupaka koji su u tijeku.

Dalibor Vidović,

član predsjedništva Socijalističke radničke partije Hrvatske

i predsjednik Gradske organizacije Rijeka