Nedavni sukob dviju postjugoslavenskih državica, Slovenije i Hrvatske, oko komadića mora u Piranskom zaljevu može, između ostalog, poslužiti solidnom podlogom za analizu jednog od ključnih civilizacijskih pitanja – pitanja vlasništva. A ono se može, treba i mora postavljati u svakoj situaciji. Pitanje vlasništva može, treba i mora postavljati svaki stanovnik planete bez obzira radilo se o “njegovoj” ili “tuđoj” zemlji. Ovakav stav može na prvi pogled izgledati čudan, no takav pristup razvile su mnoge grupe i organizacije tijekom ljudske povijesti. Osobito agresivne i ekspanzionističke.

Pitanje vlasništva postavili su 90-ih južnoslavenski nacionalisti tijekom procesa razlaganja zajedničke države. Spor je po svemu nalikovao sporu gramzivih nasljednika nad odrom preminule glave obitelji. Pohlepni nasljednici, redom lijenčine, besposličari i lopovi, morali su čekati smrt “diktatora” pod čijim su rukovodstvom stekli bogatstvo da bi započeli s grabežom. Od svih republika i pokrajina zajednička država, po njima jugokomunistička, Titova diktatura, najviše je donijela upravo Sloveniji i Hrvatskoj. Slovenija bez Jugoslavije nikad ne bi imala ni komadić morske obale dok bi i samo postojanje slovenske države bilo vrlo upitno. Hrvatska bez Titove Jugoslavije, osim Međimurja i Baranje, ostala bi bez Istre, Kvarnera, mnogih dalmatinskih otoka pa i dijelova kontinentalne Dalmacije. To bi, naravno, pripalo Italiji dok bi otvorenim pitanjem ostala granica sa Srbijom na čijem čelu bi se našao “antifašist” i zapadni ratni saveznik Draža Mihailović. Dapače, nije isključeno da bi Srbija i Italija bile te koje bi poslije rata povlačile međusobne granice.

Sve te teritorije, uključujući i sporni zaljev, oslobodile su snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, vojske koja je nastala i razvila se ponajviše zahvaljujući borbi hrvatskih i zapadnobosanskih Srba, po današnjoj uobičajenoj hrvatskoj terminologiji – četnika, pod rukovodstvom, danas jednako proskribiranih, jugoslavenskih komunista. Od 1942., narodnooslobodilačkoj vojsci počeli su se u većoj mjeri pridruživati i drugi narodi, poglavito Hrvati, da bi 1944. godine NOV započeo s ozbiljnijim mobilizacijama na oslobođenim područjima. Na taj način u borbi za oslobođenje “naše” obale našli su se mnogobrojni Bosanci, Srbijanci, Albanci i drugi. Zadar, Rijeka, Pula, Kopar i drugi gradovi postali su slobodni jer su za njihovu slobodu poginuli deseci tisuća vojnika iz cijele Jugoslavije.

Međurepubličke granice povučene nakon pobjede narodnooslobodilačkog pokreta, pri čijem utvrđivanju su korišteni nacionalni, geografski, ekonomski i povijesni principi, trebale su imati isključivo formalno-administrativni karakter. Kako su republike vremenom postajale države u državi tako je i značaj granica gubio formalni i dobivao realni ekonomski i politički karakter. U međuvremenu, na obali “našeg” mora izgrađena je infrastruktura, ponajprije Jadranska magistrala kao i velebni hoteli, sredstvima cijele Jugoslavije te se stoga mogu, trebaju i moraju smatrati zajedničkim vlasništvom.

1971. godine hrvatski maspokovci postavili su pitanje vlasništva turističkih prihoda ostvarenih na “našem” moru, odnosno njihove raspodjele. Svakako treba napomenuti da pitanje turističkih prihoda nisu postavljali Istrijani, premda je udio Istre u turističkom prilivu zemlje iznosio preko 50 % . Njega su postavili ljudi čije obrazovanje su platili svi građani Jugoslavije, koji su umjesto o radu i stvaranju radije razmišljali o raspodjeli. Oni su se, kao i uvijek, pozivali na etničke, povijesne, moralne principe, no uvijek mislili samo na jedno: osobnu korist. Hrvatski narod nije bio ništa drugo doli medij, sredstvo, kroz koji su oni kanili ostvariti svoju, najčešće sitnu, dobit. Taj pokušaj oduzimanja zajedničkog vlasništva od svih pripadnika nehrvatskih naroda Jugoslavije, ali i od 80 – 90 % Hrvata nije uspio zbog puke činjenice da je tvorac gazdinstva još uvijek bio živ. Drugi pokušaj uzurpiranja zajedničkog vlasništva je uspio, no još uvijek stoji legitimno pitanje vlasništva svega pa tako i jadranske obale. Tim prije što uski sloj političke klike i dalje nepovratno transferira zajedničko vlasništvo u ruke stranog kapitala. Ostatak Hrvatica i Hrvata mogu se, u najboljem slučaju, zadovoljiti sezonskim poslovima kod novih “vlasnika” socijalističkih hotela.

Svađa Slovenije i Hrvatske oko komadića mora, kao i svaka rasprava oko međa, djelomično ima iracionalan karakter. To su uviđali pojedini hrvatski političari koji su zauzeli razuman stav po kojem bi Sloveniji pripalo 2/3 ili 3/4 zaljeva čime bi Slovenija dobila neometen pristup otvorenom moru. Problem međe mogao se i trebao riješiti onako kako je i započeto: arbitražnim postupkom. No on je nedavno naglo prekinut, odnosno doveden u pitanje od strane hrvatske politike. Određen povod, koji ne zaslužuje spomena, poslužio je hrvatskim političarima da istupe iz arbitražnog postupka. Političari koji su u protekle dvije i pol decenije uspjeli od hrvatskih građana oteti i u ruke stranog kapitala predati kompletan nacionalni bankarski sustav i telekomunikacije, veliki dio energetike te praktički eliminirati domaću industriju i poljoprivredu u interesu inozemne konkurencije, odjednom su se pokazali velikim borcima za nacionalne interese. Istina, oni su svoje domoljublje uvijek bili u stanju iskazati isključivo kroz konflikte s prvim susjedima: Srbima, Bosancima, Crnogorcima, Mađarima i Slovencima. Upada, također, u oči jedinstvo hrvatskih političara, kao i odgovornost i visoka svijest članova vlade i Sabora, pri donošenju povijesnog NE slovenskim pretenzijama na komadić morske lokve. Visoko plaćeni i privilegirani saborski zastupnici kojih se, za razliku od saborskih zastupnika u vrijeme socijalizma, rijetko može vidjeti na njihovim radnim mjestima, nisu pokazali nikakvog elana pri obrani radnih mjesta i poduzeća, uključujući i ogromne poljoprivredno-industrijske kombinate čija površina višestruko nadmašuje površinu jalove morske površine u Piranskom zaljevu. Niti u obrani cijelih hotelsko-turističkih kompleksa s desecima kilometara lijepih i uređenih plaža predanih u ruke stranaca. No, 141 osoba koja je isposlovala mjesto u hrvatskom parlamentu ovaj je put disciplinirano prekinula svoje godišnje odmore da bi stala u obranu komadića mora u kojem se nijedan od njih ne bi okupao. Postavlja se legitimno pitanje: zašto je vrh hrvatske politike pokazao takvu agilnost kod, sa stanovišta interesa hrvatske države i njenih građana, potpuno marginalnog problema, dok je na krucijalnim pitanjima održanja gole egzistencije države i naroda ostao, u najmanju ruku, gluh i nijem.

Da bi se razumjelo takvo ponašanje hrvatskih političara, treba podsjetiti da se Hrvatska netom prije tih događaja posredno našla u središtu sukoba u trokutu SAD – EU – Rusija po pitanju plina. Uz puno uvažavanje alternativnih izvora plina, treba imati na umu činjenicu da je Rusija, uz Sjevernu Afriku, jedini pouzdan dobavljač plina, na dulji rok, potrebnog evropskom potkontinentu. Važan problem u energetskoj bilanci Evrope predstavlja pad britanske proizvodnje plina i nafte u Sjevernom moru – oko 2/3 u zadnjih desetljeće i pol dok Norveška jedva drži korak s rastućim evropskim potrebama za plinom. Zadnjih mjeseci zamrli su i medijski napisi o američkom plinu, „shale gas”, koji bi se ukapljen dopremao u Evropu. Oni su, očito, u tom trenutku predstavljali dio propagandne kampanje jer je takav način eksploatacije plina neekonomičan te poguban po okoliš. Takvog plina u većim količinama u Evropi ima u Ukrajini, posebice istočnoj, te Poljskoj.

Ne ulazeći u cijeli niz geostrateških, u svojoj biti usko privatnih, interesa SAD-a i Rusije u Ukrajini i na Baltiku, treba istaći da ruski vlastodršci već godinama nastoje izgraditi plinovod, u svom isključivom vlasništvu, kojim bi u središte Evrope, prvenstveno u vojno neutralne Austriju i Švicarsku, dopremili svoj plin. Pritom dužina plinovoda ne predstavlja značajan faktor u odnosu ulaganje/profit zbog iznimno visoke cijene, i profitne stope, plina i razmjerno niske cijene izgradnje plinovoda.

Američki vlastodršci, sa svoje strane, blokiraju ruske pokušaje svojim uobičajenim metodama: dovođenje na vlast poslušnih vlada u zemljama koje se nalaze na potencijalnoj trasi plinovoda. Hrvatski vlastodršci, tradicionalno, spadaju u red onih kod kojih u protekla dva i pol desetljeća nije bilo dvojbe kad se radilo o podčinjavanju američkim interesima. Svaki pokušaj pojedinih hrvatskih političara da država povede politiku u skladu s vlastitim interesima bio je blokiran združenom akcijom desničarskih kvazidomoljuba, katoličkog klera, liberalnih fašista, ekoloških bukača, socijaldemokratskih prevrtljivaca te nepregledne kolone samozvanih stručnjaka i analitičara zaduženih za dezinformiranje građana.

Za razliku od Hrvatske, u Sloveniji je, što predstavlja izniman slučaj u postkomunističkim zemljama, zahvaljujući organiziranosti njene socijalističke političke elite i kompetentnosti njenog prvog predsjednika, spriječen značajniji prodor političkog i kriminalnog podzemlja u državnu politiku premda ne treba podcijeniti poguban utjecaj Janše i sličnih demokrata. Na taj način, Slovenija je uspjela očuvati maksimalan, u danim uvjetima, stupanj neovisnosti o vanjskim utjecajima. Slovenski politički vrh znao je iskoristiti kontakte EU-a s ruskim vlastodršcima za promociju vlastitih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. Slovenski vrh je, s izuzetkom spomenute demokratske pete kolone, odlučan iskoristiti aktualan energetski konflikt velikih sila u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Upravo je Južni ili Turski tok plinovoda, u jednoj od mnogobrojnih bezumnih varijanti nakon Turske, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora kroz Piranski zaljev, trebao doseći Sloveniju te dalje Srednju i Zapadnu Evropu.

Pred realizaciju ili ugovaranje projekta, nastupio je moment kad su spale mnoge političke maske s lica evropskih birokrata i političara pa tako i s lica hrvatske političke, poslovne i duhovne elite. Pokazalo se da ponovno, nakon 7 – 8 desetljeća  (točnije: nakon pauze od 4,5 desetljeća), ispred imena države treba staviti prefiks – takozvana. Pokazalo se da Hrvatskom opet vlada klika koja, služeći stranim političkim i poslovnim interesima, čini ogromnu štetu vlastitom stanovništvu.

Aktualni američko-ruski energetski konflikt na najbolji način oslikava do krajnosti zaoštreno pitanje vlasništva. Konflikt je formalno započeo krajem 2006. godine kad su sjevernoatlantski vlastodršci u Helsinkiju donijeli program integracije Rusije u svjetsku ekonomiju. Točnije, Rusiji je postavljen svojevrstan ultimatum po kojem svi njeni prirodni resursi trebaju postati vlasništvom cjelokupnog čovječanstva. Na ovakav zahtjev može se gledati s usko nacionalističkog stajališta te ga odbaciti od strane građana, odnosno vlastodržaca, Ruske federacije. Ipak, ako se na njega gleda sa stanovišta čovječanstva, može se reći da je on osnovan i pravedan. Dapače, prirodan i nužan. Jer, mora se istaći, slučajno posjedovanje određenih resursa i dobara od strane pojedinih  naroda, ili pojedinaca, ne daje im pravo neograničenog vlasništva. Ipak, treba podsjetiti da ovakav stav u svijetu tzv. liberalne demokracije predstavlja istinsku proturječnost jer se kosi s, između ostalog, njenom temeljnom postavkom:  neprikosnovenošću privatnog vlasništva. On u daleko većoj mjeri odgovara ideji komunističkog internacionalizma, ideji koje se jednako gnušaju aktualni evropski, američki i ruski vlastodršci.

Točno 60 godina prije Helsinkija, isti zahtjev postavljen je i pred tadašnje sovjetsko rukovodstvo koje ga je prihvatilo uz određene uvjete među kojima se treba izdvojiti najvažniji: znanstveno-tehnička dostignuća zapadnih zemalja također trebaju biti proglašena naslijeđem cjelokupnog čovječanstva pa tako i sovjetskog naroda. Osobito je sovjetskom rukovodstvu u tom trenutku bila aktualna atomska energija, uključujući i atomsku bombu. No, Churchill, Truman i slični tada su se već vratili svojoj staroj kolonijalno-fašističkoj političkoj praksi te su, nakon što su odbili sovjetski protuprijedlog, pristupili masovnoj proizvodnji nuklearnih bombi i izradi planova za bombardiranje sovjetskih gradova. Ti planovi u tom trenutku nisu mogli biti realizirani iz najmanje dva razloga. Kao prvo, tadašnja pretežno antifašistička Evropa te najveći dio anglo-američke vojske, vojnici i niže oficirstvo, gajili su duboke simpatije prema svom osloboditelju i ratnom savezniku. Crvena armija je, s druge strane, postala najmoćnijim ratnim strojem u dotadašnjoj povijesti čovječanstva. Vrlo je upitno koliko bi anglo-američkih bombardera doseglo sovjetski teritorij dok su sovjetske tenkovske armije u srcu Evrope bile spremne izbiti na Atlantik za svega nekoliko tjedana. Na taj je način stvorena svojevrsna pat pozicija te su stvoreni preduvjeti za početak tzv. Hladnog rata.

U uvjetima prvog desetljeća nakon rata, ako se uzmu u obzir tempo ekonomskog rasta i znanstveno-tehničkog razvoja, SSSR je bio predodređen za pobjednika u Hladnom ratu. Na Zapadu je carevala panika. No, nakon desetljeća i pol nasilne i neselektivne destaljinizacije sovjetskog društva, tempo ekonomskog i znanstveno-tehničkog razvoja zemlje bio je u tolikoj mjeri usporen da je sovjetskom rukovodstvu u drugoj polovici šezdesetih postalo jasno da zemlja u danim okolnostima neće moći “dostići i prestići” Zapad. Dapače, birokratiziranom i, rastuće, nekompetentnom rukovodstvu nerješivu zadaću predstavljalo je puko održavanje dosegnute razine blagostanja u zemlji. Izlaz se našao u postupnom pretvaranju zemlje u sirovinski dodatak Zapadu. Proces je to kome su se suprotstavili ruski seljak i radnik u revolucijama 1905. – 1907. i 1917. godine, tijekom borbe za obranu tekovina Oktobarske revolucije u periodu 1928. – 1938. godine, te Velikog domovinskog rata 1941. – 1945. godine. Tekovina za kojima su jednako posezali kulaci, sitni trgovci, kriminalci, trockisti, lijevi i desni komunisti, engleska aristokracija, američka političko-poslovna elita, japanski militaristi, njemački nacisti…

Krajem 60-ih i početkom 70-ih, Sovjetski Savez je pristupio realizaciji cijelog niza projekata u sferi proizvodnje i prerade nafte i plina koji su bili nužni za razvoj zemlje. Istovremeno, veliki dio energenata se praktički besplatno dostavljao “bratskim” narodima u Istočnoj Evropi dok su postojano rasle količine energenata prodanih Zapadnoj Evropi. Zemlja je vrlo brzo postala ovisna o cijenama nafte i plina koje su upravo u tom periodu počele rasti. Neprekidan rast cijena energenata prekinut je početkom 80-ih kad dolazi do njihovog postupnog pada uz dramatičan pad sredinom 80-ih, po svemu sudeći provedenog u režiji anglo-američkih vlastodržaca i Saudijske Arabije. Posljedična ekonomska kriza u SSSR-u, uz postojeću moralnu, na površinu je izbacila političare koji su nemilosrdno, suprotno volji sovjetskog naroda izraženoj, između ostalog, na referendumu početkom 1991. godine, demontirali socijalistički sustav i sovjetsku državu gurnuvši pri tom 85 – 90 % sovjetskih građana u siromaštvo te njih 6 – 10 milijuna u smrt.

Nagli rast izvoza energenata iz SSSR-a korespondirao je s isto tako naglim skokom uvoza žita s 1 – 7 milijuna tona godišnje 60-ih na 15 – 20 milijuna tona 70-ih dok se prosječan godišnji uvoz 80-ih popeo na 35 milijuna tona. Žito se prije svega uvozilo, što je bila politička odluka, iz SAD-a, nešto iz Kanade, dok Australija, Argentina i drugu izvoznici žita nisu imali pristup sovjetskom tržištu. No, kad se pogleda povijest proizvodnje i potrošnje žita u SSSR-u, može se zaključiti da uvezeni milijuni tona žita zemlji nisu bili potrebni. Oni, jednako kao i enormno povećanje proizvodnje žita u samom SSSR-u, ukazuju kako na strateške promjene u sferi poljoprivredne proizvodnje koja je u poststaljinističkom razdoblju industrijalizirana po američkom modelu, tako i na rastuću korupciju. Drugim riječima, većina navodno uvezenog žita nikad nije bila isporučena premda je država platila za nj.

U tom periodu već se profilirala antisovjetska opozicija unutar političkih i intelektualnih krugova te kriminalnog podzemlja koja je svjesno pokrenula proces demontaže socijalizma u zemlji. Iz tih slojeva regrutirane su suvremene poslovne i političke elite u postsovjetskim državama. Razvoj opozicije započeo je stihijski poslije Staljinove smrti te se može reći da su je inicirali lijevi komunisti poput Hruščova. Već je u 60-im godinama započet pomno isplanirani opsežni projekt denuncijacije socijalističke ideje u čemu su odlučujuću ulogu odigrali tzv. lijevi intelektualci. Samozvani marksisti, liberali i slični, nesmiljeni i autistični kritičari svega postojećeg u Istočnoj Evropi, te eurokomunisti i slična tradicionalno jeftina ljevičarska roba u Zapadnoj Evropi.

Ipak, odlučujući procesi za razumijevanje današnje ekonomske i političke situacije odigrali su se na Zapadu. Zameci političkog odgovora Zapada na izazov vremena, nove faze u razvoju čovječanstva kad je ono po prvi put u povijesti steklo realne ekonomske preduvjete za izlazak iz carstva nužde i za stupanje u carstvo slobode, mogu se nazrijeti u procesima koji su se odigrali 30-ih godina u nekolicini vodećih kapitalističkih zemalja. Francuska, njena poslovna i politička elita, se podčinila anglo-američkom financijskom kapitalu u tolikoj mjeri da francuskom narodu ni posljedična njemačka okupacija nije predstavljala značajniju promjenu. Odlučujuću ulogu u podčinjavanju francuskog naroda inozemnom diktatu odigrala je ekstremna fašistička desnica koja je svoje uporište našla u reakcionarnom višem oficirstvu, kleru, veteranskim udrugama i činovništvu. Jedini branitelji francuskih nacionalnih interesa postali su malobrojni francuski komunisti, manji dio francuskih socijalista, te određen broj pojedinaca patriota.

U Velikoj Britaniji vladajuća elita je povela pravi ideološki rat protiv radništva. Upravo predratni procesi u Velikoj Britaniji predstavljaju dobar obrazac rješavanja konflikta kapital – rad na poslijeratnom Zapadu. Radnički, prvenstveno rudarski, štrajkovi suzbijeni su nizom dobro osmišljenih i usmjerenih akcija od strane političke i poslovne elite, vojske, policije i štrajkolomaca. Troškovi pacificiranja radnika bili su enormni, premda zanemarivi u usporedbi s troškovima umjetnog blagostanja britanskih građana u nadolazećem periodu. Cijena lomljena štrajkova, eliminacije subjektiviteta rada, nije nikoga u Velikoj Britaniji zabrinjavala jer su je platile britanske kolonije.

Italija, Japan i Njemačka krenule su putem vojno-inflacijske konjunkture. Cijenu umjetnog prosperiteta trebale su platiti novoosvojene kolonije. One su se, što se nacističke njemačke tiče, nalazile u njenom evropskom susjedstvu.

Kapitalizam u SAD-u predstavlja posebno važan predmet istraživanja zbog činjenice da se praktički razvijao kao izolirani mikroplanet te se kao takav može ocijeniti u svojstvu potencijalnog ekonomskog modela na planetarnoj razini. Period do Prvog svjetskog rata kad je SAD bio, više nego ikad, izoliran od ostatka svijeta, karakterizira niz ekonomskih, točnije financijskih, kriza iz kojih političko-poslovne elite nisu mogle naći izlaz. Prvi svjetski rat donio je SAD-u prosperitet i olakšanje koji, ipak, nisu bili dugog vijeka. Posljedična Velika depresija 1929. – 1933. godine djelovala je devastirajuće na američko društvo, osobito u moralnom pogledu. Od nje se američka nacija nikad do kraja nije oporavila. Nakon Velike depresije i njenog djelomičnog ublažavanja uslijedila je manje dramatična, no dublja i opasnija, ekonomska kriza u drugoj polovici 1937. godine koja je ponovno gurnula američko društvo u recesiju. Do potpunog raspada američkog društva i njegove posvemašnje arhaizacije po obrascu raspada drevnog Rima, arhaizacije koja je 30-ih već uzela maha, nije došlo zahvaljujući činjenici da tadašnje američko društvo više nije predstavljalo izolirani mikroplanet te ga je spasila interakcija s ostatkom svijeta, a ponajviše enormni profiti u predvečerje i tijekom Drugog svjetskog rata. Već tada razvikani američki izolacionizam bio je stvar prošlosti. Tzv. izolacionizam 30-ih osnivao se na shvaćanju desničarskih radikala da SAD ni pod kojim uvjetima ne smije stati na stranu SSSR-a u nadolazećoj agresiji Njemačke na tu zemlju.

Sukob kapital – rad u SAD-u nakon gušenja radničkih pokreta u drugoj polovici 19. stoljeća dobio je jednu osebujnu dimenziju. U zemlji brzog tehnološkog razvoja, najbržeg u tadašnjem svijetu, radnici su vrlo brzo shvatili da plodovi tehnološkog napretka završavaju u rukama vrlo uskog sloja društva. Oni su u to vrijeme razvili metodu borbe za zaštitu svojih interesa koja se u suvremenoj sociologiji naziva redukcionizmom, premda joj je njen vodeći istraživač Fred Taylor dao daleko primjerenije ime – zabušavanje. Nikakve mjere za podizanje produktivnosti rada nisu davale ozbiljnijih rezultata. Sukob kapital – rad u SAD-u došao je u svojevrsnu pat poziciju te su stvoreni preduvjeti za početak inflacijske spirale koja traje i danas. Može se čak spekulirati i reći da je redukcionizam postao normom društvenog ponašanja u suvremenom svijetu, osobito u strukturama vlasti. On predstavlja svojevrsnu rak-ranu suvremene civilizacije koja koči njen napredak tako što milijarde ljudi nepotrebno drži u siromaštvu.

Suština proturječja sastojala se u činjenici da je tehnološki napredak znatno reducirao vrijeme potrebno za proizvodnju industrijskih proizvoda potrebnih stanovništvu dok tzv. kapetani američke industrije nisu bili spremni prihvatiti bilo kakvo skraćenje radnog vremena. Dolaskom F. D. Roosevelta na vlast, prihvaćen je čitav niz mjera koje su vodile k povišenom zapošljavanju stanovništva i posljedičnom tupljenju konflikta kapital – rad. Intrigantna je činjenica da američki vlastodršci nisu prihvatili preporuku tzv. tehnokrata, nezanemarive grupe među Rooseveltovim savjetnicima, koji su predlagali da se radno vrijeme u industriji po potrebi skraćuje, čak do razine od tri sata dnevno, čime bi se osigurala puna zaposlenost stanovništva. Umjesto toga usvojeno je određeno, u danim okolnostima nužno, miješanje države u ekonomiju što je američkim poslovnim elitama, mora se podcrtati, omogućilo zadržavanje vlastitih pozicija koje, objektivno govoreći, više nisu zasluživale dok su radnici pretvoreni u malograđane. To je označilo početak procesa feudalizacije američkog društva, procesa koji je početkom XXI. stoljeća ušao u završnu fazu.

S ekonomskog stanovišta prosperitetne 20-e i recesivne 30-e u SAD-u imaju važnu zajedničku karakteristiku. U oba slučaja radi se o inflacijskim ekonomijama s velikim, često, u danom trenutku, nevidljivim budžetskim deficitima. Inflacija 20-ih rezultirala je devalvacijom dolara 1932. i 1933. godine za blizu 70 % dok je inflacijska politika 30-ih pokrivena ratnim profitom američke industrije tijekom Drugog svjetskog rata. Sama inflacijska politika nije predstavljala novost u dotadašnjem kapitalističkom svijetu. Njom su se obilato koristile sve zaraćene strane u Prvom svjetskom ratu, no ona se smatrala nepoželjnom u mirnodopskom periodu. Njena pojava u periodu nakon Prvog svjetskog rata može se, uz dužne ograde, smatrati stihijskom. Prva država koja ju je svjesno i sustavno počela provoditi u miru bila je nacistička Njemačka, premda se rudimenti takve politike mogu naći u tadašnjoj Italiji i Japanu. Novac je tiskan na ime budućih teritorijalnih osvajanja. Primjerice, Hitler je u vrijeme tzv. Čehoslovačke krize govorio da su Njemačku pripreme za rješavanje tog problema koštale 18,3 milijardi maraka (oko 450 milijardi eura) što predstavlja besmislicu. Ta cifra, po svemu sudeći, odgovara deficitu stvorenom u prethodnih pet i pol godina nacističke vladavine. On je, po riječima tadašnjeg njemačkog ministra financija, do početka Drugog svjetskog rata narastao na 40 milijardi maraka.

Neuspjeh njemačkog imperijalističkog projekta, premda je točnije reći propasti njemačkog ekonomskog modela, osim ratnih žrtava i razaranja koji su poštedjeli njemačke više slojeve, rezultirao je njenim financijskim kolapsom. O razmjeru kolapsa upečatljivo govori monetarna reforma  koju je proveo SAD, uz asistenciju Velike Britanije i Francuske, u zapadnim okupacijskim zonama sredinom 1948.  godine. Stara Reichmarka preko noći zamijenjena je novoustanovljenom, u SAD-u tiskanom, Deutsche markom nominalno u odnosu 1:1. Plaće, mirovine, isplate i porezi bili su preračunati u odnosu 1:1. No, svaki njemački građanin mogao je u periodu od tri mjeseca promijeniti samo 60 Reschmarka, oko 750 eura, u Deutsche marke u odnosu 1:1. Iznad toga, polovica ušteđevine mogla se promijeniti u odnosu 1:10, druga 1:20. Na taj način štediše su izgubile preko 90 % vrijednosti svoje ušteđevine. Sva su poduzeća primila 60 maraka na svakog zaposlenog dok su sve državne obveznice bile poništene bez kompenzacije. Sveto privatno vlasništvo etničkih Nijemaca, mahom opljačkano, prešlo je u ruke američkih okupatora. Važna, vjerojatno i najvažnija posljedica jednostrane monetarne reforme u zapadnim okupacijskim zonama, podmuklo promišljene i provedene, bio je stampedo Nijemaca iz zapadne u istočnu okupacijsku zonu gdje su pokušali potrošiti svoj obezvrijeđeni novac te posljedično zatvaranje istočne okupacijske zone od strane sovjetskih vlasti.

Isti scenarij, jasno je, čeka i suvremeni SAD i Zapadnu Evropu u slučaju sloma njihovog imperijalističkog sustava. Brisanje nula na štednim ulozima, a njemačka monetarna reforma je to u svojoj suštini i bila, jedna je od opcija za izlazak iz sadašnje krize sustava koje se trenutačno razmatraju.

Istinski kontrast nacističkoj Njemačkoj, kao i ostalim tzv. kapitalističkim zemljama, predstavlja tadašnji SSSR. Njegov ekonomski model bio je osnovan na stalnom smanjivanju cijene proizvodnje svih, a prije svega industrijskih, roba. Nasljeđe znanstveno-tehničkog progresa na taj je način pretočeno u dobrobit svih građana SSSR-a: u skraćeno radno vrijeme te u svestrano obrazovanje građana. Takav SSSR je 1938. godine postao jedinom ekonomski neovisnom zemljom u svijetu. U to vrijeme Ameriku je tresla kriza s rapidnim porastom nezaposlenosti dok su evropske države, fašističke i demokratske bez razlike, već punih pet godina imale moratorij na plaćanje svojih kreditnih obaveza. O vitalnosti tadašnjeg sovjetskog ekonomskog modela, osim pobjede u ratu protiv fašističke Evrope, svjedoči i monetarna reforma provedena krajem 1947. godine. U zemlji razorenoj ratom ona je bila daleko blaža nego u Njemačkoj. Svi depoziti u bankama do 3 000 rubalja (17,5 tisuća eura) zamijenjeni su u odnosu 1:1. Tolike ušteđevine ne trebaju čuditi jer je raspon plaća u staljinističkom SSSR-u bio veći nego u kapitalističkoj Americi. Dio depozita između 3 i 10 tisuća rubalja zamijenjeni su u odnosu 2:3. Sav depozit iznad 10 000 rubalja bio je prepolovljen. Najteže su “postradali” vlasnici gotovine koja je zamijenjena u odnosu 1:10. Država je, naime, tijekom rata i prvim godinama poraća morala popustiti inflacijskom pritisku i tiskati nepokriveni novac, te dopustiti određenu nelegalnu trgovinsku djelatnost.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata, Hitlerov patent preuzeo je SAD koji je započeo s ogromnim ulaganjem u vojnu industriju. Danas u američkom vojno-industrijskom sektoru radi 25 milijuna ljudi premda ne postoji nijedna realna opasnost toj državi. Nije je bilo ni tijekom Hladnog rata. Takvo rasipništvo neminovno je rezultiralo, između ostalog, inflacijskim kretanjima, koja su eskalirala u drugoj polovici 60-ih. Premda su svi američki “saveznici” u Evropi postajali sve nezadovoljniji zbog obezvrijeđenog američkog dolara, samo je francuski predsjednik Charles de Gaulle smogao hrabrosti da javno postavi pitanje njegove vrijednosti, odnosno njegove nominalne zlatne podloge. U potrazi za saveznikom za borbu protiv američke financijske politike de Gaulle je posjetio SSSR, no u Kremlju više nisu stanovali komunisti. SSSR-om je vladala birokratska kasta koja je zemlju, manje ili više svjesno, vodila u smjeru demontaže socijalističkog društva.

Na prijelazu 60-e – 70-e, američka financijska oligarhija, zahvaljujući svom djelovanju, ali i stjecaju okolnosti, našla se u situaciji gdje više nije postojala nijedna organizirana politička snaga u svijetu koja se mogla i htjela suprotstaviti njenim ekspanzionističkim težnjama. Tim prije što su i u Kini tzv. reformisti odnijeli pobjedu nad Mao Ce Tungom i komunistima.

Početkom 80-ih pristupilo se konačnom jurišu na socijalizam u Istočnoj Evropi. Na čelo SAD-a i Velike Britanije instalirani su ultrakonzervativni političari, istinski Hitlerovi sljedbenici, Reagan i Thatcher. Oni će u Velikoj Britaniji i Evropi pokrenuti procese koji će cijeli evropski potkontinent dovesti u slijepu ulicu u kojoj se još uvijek nalazi, s dobrim izgledima novog rata.

Tijekom 30-ih, u vodećim kapitalističkim zemljama odigrala su se, između ostalih, dva proturječna procesa. Proveden je proces podčinjavanja rada, njegova puna desubjektivizacija, kapitalu i državi kontroliranoj od strane kapitala. Taj je proces u najvećoj mjeri bio nenasilan, no vrlo skup, jer su radnici i njihove sindikalne vođe bili kupljeni od strane domicilne vlastele. Ceh su trebali platiti porobljeni narodi, što se u konačnici i dogodilo. Na domaćem planu, ceh su platili tzv. mali i srednji poduzetnici. Oni su, kao klasa, potpuno eliminirani i proletarizirani pri čemu nisu pružili nikakav otpor. U SAD-u je proces njihove eliminacije proveo bankarski sektor dok ga je u Njemačkoj provela sama država kroz niz zakona koji su onemogućili osnivanje i egzistenciju malog i srednjeg poduzetništva. Ipak, ta je mjera znatno doprinijela efikasnosti kapitalističkih privreda i ublažavanju inflacijskog pritiska.

U Velikoj Britaniji obračun s radništvom, poglavito rudarima, odigrao se još 1926. godine kad je njihov otpor skršen, pri čemu je osim policije korištena i vojska. Cijenu socijalnog mira platila je Indija koja je sama popunjavala 40 % britanskog proračuna. Time je britanska oligarhija učvrstila svoju vlast u zemlji te je, razumljivo, pokušala zbaciti američki jaram koji joj je bio nametnut tijekom Prvog svjetskog rata. Izvjestan stupanj vanjskopolitičke slobode Velika Britanija je stekla tijekom Velike Depresije, no Rooseveltova administracija je vrlo brzo stvari vratila na svoje mjesto čemu su osobito pogodovale pripreme i sam Drugi svjetski rat. Manje od godine ratovanja u uvjetima oligarhijske (u današnjoj terminologiji tržišne) ekonomije, lišio je Veliku Britaniju njenih zlatnih rezervi koje su predane SAD-u dok je ostatak rata rezultirao enormnim vanjskim dugom prema atlantskom savezniku.

Velika pobjeda komunizma nad nacifašizmom, sukusom liberalizma, stavila je veliki problem pred zapadne, osobito američke, vlastodršce. Sustav u kome rad predstavlja najvišu društvenu vrijednost te sustav koji je eliminirao nacionalnu i rasnu nesnošljivost postao je prijetnjom sustavu utemeljenom na pljački i rasizmu, osobito socijalnom. Kao odgovor, postupno je u Zapadnoj Evropi sazdan sustav socijalne države dobro plaćenih i stabilnih radnih mjesta. Stvoren je svojevrsni, privremen po karakteru, antikomunistički raj. U SAD-u su crnci sa zakašnjenjem od sto godina dobili prava koja su im obećana tijekom tamošnjeg Građanskog rata. Ti i drugi ustupci nižim klasama predstavljali su važno oružje u borbi protiv komunizma, no oni su, istovremeno, postali glavnim izvorom inflacijskog pritiska na zapadnu, u prvom redu američku, ekonomiju. On je donekle bio kompenziran pljačkanjem Latinske Amerike koju se jedino moglo izolirati od sovjetskog utjecaja te kontrolirati, sada već tradicionalnim, fašističkim metodama. SAD je, baš kao i Njemačka 30-ih, ulagao u svoju buduću pobjedu nad komunizmom.

Thatcher je nakon dolaska na vlast ponovno pokrenula proces redukcije radničkih prava po predratnom obrascu da bi socijalne tenzije ublažila razvojem tzv. malog i srednjeg poduzetništva. Bio je to, kad se govori o malom i srednjem poduzetništvu, dijametralno suprotan proces predratnom, proces koji je pogodovao razvoju iznimno skupog i nedjelotvornog sustava. Pri izboru ekonomskog sustava britanska vrhuška se nije rukovodila ekonomskim, već ideološko-političkim motivima. Thatcher je vrlo dobro znala da mali i srednji poduzetnici, kao i njihovi radnici, predstavljaju glavni bazen, povijest nacifašizma to nedvojbeno dokazuje, antikomunističke i anticivilizacijske reakcije. U svojoj biti, stvoren je totalitaran sustav u kome građani ne postavljaju nikakva pitanja, gdje je njihovo djelovanje automatizirano, a svijest reducirana. Kreirano je društvo privilegiranih dvorjana sa striktnim hijerarhijskim poretkom. Dvorjanima su, da ne bude zabune, postali praktički svi britanski građani. Takvo društvo može imati samo vanjskog neprijatelja. A neprijatelj je svaki pojedinac, grupa ljudi, politička organizacija ili narod koji stoje na putu očuvanja postojećeg stanja ničim zasluženih privilegija. Takvu potpunu kontrolu društva, dobrovoljnu u svojoj biti, prije gospođe Thatcher i njenih nasljednika, postigla je Njemačka krajem 30-ih. Taj je proces, s određenim zakašnjenjem, proveden u cijeloj Zapadnoj Evropi. No opstanak takvog neekonomičnog sustava usko je povezan s pitanjem resursa potrebnih za njegovo funkcioniranje. A oni najčešće dolaze iz vanjskog, „neprijateljskog“, svijeta.

Jedan od glavnih, u biti primitivnih, pokazatelja blagostanja pojedinog naroda u suvremenom svijetu predstavlja, uz plaće, potrošnja energije po glavi stanovnika. No za razliku od novca, fosilna goriva, naftu i plin, nije moguće tiskati uopće, a pogotovu ne u neograničenim količinama. Kad se, u konkretnom slučaju, radi o plinu vidljivo je iz dostupnih javnih datoteka da Euroazija, Evropa i zemlje bivšeg SSSR-a troše nešto više od 1 000 milijardi plina godišnje. Zemlje Zapadne Evrope oko 435 milijardi, a sama Rusija oko 415 milijardi. Odnosno oko 3 000 kubnih metara po glavi stanovnika. Praktički identičnu potrošnju plina po glavi stanovnika ima Rusiji zemljopisno i klimatski bliska Kanada. Njemačka potrošnja plina po glavi stanovnika je oko tri puta manja od ruske i kanadske.

S druge strane, glavne poznate rezerve plina leže izvan Evrope. 31 000 milijardi kubnih metara u Rusiji, premda se može pretpostaviti da su one osjetno veće, 17 000 u Turkmenistanu, dok u cijeloj Euroaziji rezerve plina se procjenjuju na oko 56 000 milijardi kubnih metara. Pojednostavljeno rečeno, navedene brojke odgovaraju broju godina, uz trenutačnu potrošnju, tijekom kojih će euroazijski potkontinent biti osiguran plinom. Bliski Istok raspolaže s oko 80 000 milijardi, gdje odskaču Katar s 24 000 i Iran s 33 000 milijardi kubnih metara plina. Od evropskih zemalja spomena vrijedne rezerve plina nalaze se u Norveškoj – 2 000 milijardi kubnih metara. Istu količinu rezervi posjedovala je i Velika Britanija, no ona je za manje od tri desetljeća potrošila 90 % svojih rezervi. Britanska proizvodnja plina počela je rasti nakon naftne krize 1973. godine te je 70-ih prosječno iznosila 31,8 milijardi kubnih metara na godinu, 80-ih 39,6, 90-ih 76,6 te 2000-ih 94,4. No nakon maksimuma u periodu 1999. – 2004. godina, prosječno 102 milijarde na godinu, uslijedio je oštar pad proizvodnje plina na razine iz sredine 70-ih, tj. oko 35 milijardi kubnih metara na godinu s tendencijom daljnjeg pada.

Pad britanske proizvodnje plina kompenziran je velikim porastom norveške proizvodnje koja se od sredine 2000-ih konstantno kreće iznad 100 milijardi kubnih metara na godinu. Na taj način Norveška će svoje plinske resurse, s izuzetkom Arktika, potrošiti za nepuna dva desetljeća. A da se u slučaju Velike Britanije i Norveške radi o planskoj proizvodnji može se zaključiti iz činjenice da je ukupna proizvodna plina dviju zemalja od 2000-te godine konstantna. Identično ponašanje vlada dviju nominalno neovisnih zemalja ukazuje na mogućnost postojanja upravljačkog centra izvan njih. Bez toga je teško objašnjiv iracionalan odnos domicilnih vlasti prema vlastitim resursima i budućnosti vlastitih naroda. Zanimljiv kontrast Norveškoj i Velikoj Britaniji predstavlja Nizozemska s vrlo stabilnom proizvodnjom plina u posljednja četiri desetljeća, no i njene rezerve su već u velikoj mjeri iscrpljene.

Na dohvatu ruke evropskim konzumentima nalaze se zemlje Sjeverne Afrike sa solidnim rezervama plina: Alžir 4 500, Egipat 1 800, Libija 1 500, te Nigerija s

5 100 milijardi kubnih metara. Kroz neke od njih nedavno su prohujala arapska proljeća koja su rezultirala eliminacijom nacionalističkih vlasti u njima dok se u Nigeriji vodi građanski rat niskog intenziteta koji može potrajati desetljećima. Na taj je način ostvarena, u najvećoj mjeri, kontrola sjevernoafričkog plina od strane Evropljana te privremeno olakšana glad za njim.

Razlika u tretmanu evropskih i sjevernoafričkih, uskoro i bliskoistočnih, zemalja proizvođača plina i nafte leži, prije svega, u činjenici da su cijene energenata vrlo visoke jer je cijena njihove proizvodnje, primarne prerade i transporta 10 – 20 puta niža od tzv. tržišne što stvara enormne profite, točnije moćne poluge kontrole društva u rukama proizvođača energenata i njihovih istomišljenika u politici i bankarstvu. U slučaju Velike Britanije i Norveške novac ipak ostaje u obitelji, gangsterskoj po prirodi, dok se svim drugim zemljama nameću rigidni uvjeti prodaje koje se, ironično, naziva tržišnim. Gadafijeva težnja za nešto ravnopravnijim položajem u trgovini energentima rezultirala je njegovim ubojstvom te permanentnim građanskim ratom u Libiji.

Iste metode otimanja resursa od domicilnog stanovništva nije moguće primijeniti u Rusiji jer ona, za razliku od sjevernoafričkih zemalja, posjeduje bogat nuklearni arsenal koji je nezamjenjiv zaštitnik interesa domicilne vlastele. Drugu specifičnost Rusije predstavlja visoka razina patriotizma kod većine stanovništva. Prosječan ruski građanin, premda kronično nezadovoljan postsovjetskom vlašću, ni pod kakvim uvjetima nije spreman prihvatiti tuđinsku vlast u zemlji. Peta kolona postoji samo u velikim gradovima, uglavnom u Moskvi i Sankt Petersburgu. Njenu socijalnu bazu čini humanistička inteligencija koju se susreće u raznim humanitarnim organizacijama sa sjedištima u inozemstvu. Nešto veće nade se polažu u secesionizam ekstremnih islamističkih krugova, financiranih od strane Saudijske Arabije, među Tatarima i drugim muslimanskim narodima. No najveću prijetnju interesima ruskih vlastodržaca, kad se radi o vanjskim ugrozama, predstavlja banalizacija kulture ruskog naroda, odnosno smanjenje obrazovne razine ruskog naroda te njegovo pretvaranje u more indiferentnih atomiziranih jedinki po zapadnom modelu. Takav narod neće braniti svoju državu, niti svoje rukovodstvo kao što je nisu branili evropski narodi pred nacističkom invazijom. U tom pogledu, ruski oligarsi se nalaze u krajnje proturječnom položaju. Visoka kulturna razina ruskog naroda, uz vojnu moć glavno naslijeđe sovjetskog socijalizma, bila je i ostala garantom neovisnosti ruske države. S druge strane, građanstvo s visokom kulturnom razinom predstavlja opasnost za klasne interese suvremenih ruskih vlastodržaca jer ima tendenciju postavljanja kompetentnih pitanja. Pitanja kakva je svojevremeno postavljalo sovjetskim aparatčikima, a još prije carskim dužnosnicima. Između ostalog i pitanje smisla i svrhe njihove vlasti. Ako dođe do zaoštravanja tog pitanja, ruski vlastodršci bi mogli izgubiti vlast zbog nove revolucije odozdo poput one iz oktobra 1917. godine.

Stoga ostaje otvorenim kompleksno pitanje podčinjavanja Rusije i ruskih građana interesima Zapada, tim prije što su ruski vlastodršci spremni na redukciju razine životnog standarda ruskih građana, a ona se rastućim tempom već odvija, u onolikoj mjeri koliko ekonomska situacija nalaže. U tom pogledu, oni su puno vitalniji i opasniji protivnik Zapadu nego što su komunisti ikad bili. Na kraju, ne treba zaboraviti da u Rusiji realnu vlast, bez obzira na izborne parade, drže liberali. Ljudi s mentalitetom feudalnih gospodara. Njihova glavna karakteristika je nepopustljivost, jer popustljivost u njihovim očima znači podčinjavanje. Poraz. A znajući za negativna iskustva oligarhija u drugim zemljama podčinjenih anglo-američkim liberalima, ruski vlastodršci će, najvjerojatnije, radije posegnuti za nuklearnim oružjem nego podčiniti se.

Evropsko-ruski plinski konflikt je, za sad, završio svojevrsnom pat pozicijom gdje je ruska oligarhija odustala od južnih tokova plinovoda. Pristupilo se dogradnji Sjevernog toka od Rusije do Njemačke s ruskim 51-postotnim vlasništvom. Na taj način izgubile su Ukrajina, Slovačka, Poljska, Rumunjska, Bugarska, Turska, Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, Hrvatska i Slovenija. Profitirala je Njemačka čiji podvodni dio plinovoda započinje neposredno uz granicu s Poljskom. Zemljom kojoj su Njemačka, SAD i Vatikan donijeli slobodu i demokraciju.

Kad se razmatra stanje u suvremenom svijetu, ne smije se iz vida gubiti činjenica da podčinjavanje ostatka svijeta interesima zapadnih zemalja za zapadne vlastodršce, redom nekompetentne individue skučene svijesti, predstavlja pitanje opstanka. Oni više od stoljeća u raznim oblicima vode populističku politiku kupovine socijalnog mira u svojim zemljama na račun drugog i trećeg svijeta. U takvom kontekstu, ravnopravna trgovina s vanjskim svijetom za njih ne predstavlja rješenje. Ona se može privremeno dopustiti kad se radi o pojedinim zemljama ili grupama zemalja, točnije vlastodršcima tih zemalja, no samo na određeni rok. Dok politička konjunktura zahtijeva takav pristup. Nakon toga, Zapad putem medija pristupa demonizaciji svojih dojučerašnjih saveznika, poput iračkog “diktatora” Huseina, te njihovom nasilnom uklanjanju. U konačnici, Zapad preuzima punu kontrolu i vlasništvo, nad resursima tih zemalja. Nijedno tzv. savezništvo Zapada sa zemljama izvan njihovog kruga nije bilo dugog vijeka. Jedno od dužih je, svakako, ono sa Saudijskom Arabijom, no i njeni vlastodršci biti će detronirani kad za to dođe vrijeme. I to nakon što Zapad riješi pitanje Sirije i Irana, čime će se domoći preko 50 000 milijardi kubika plina iz kaspijskog bazena.

Nakon ostvarivanja prava vlasništva nad resursima pojedine zemlje od strane zapadnih političko-poslovnih elita, istog se trenutka napušta demagogija o resursima koji pripadaju čovječanstvu. Resursi otada pripadaju određenim kompanijama dok njihovu djelatnost štiti, za tu svrhu dizajnirana, vojna organizacija koja je po svemu legitimni nasljednik SS-a. U tom kontekstu neprirodno, netržišno visoke cijene energenata nemaju nikakvog negativnog učinka na zapadne ekonomije osim nominalno visokog budžetskog deficita. Taj izmišljeni novac postaje realnim tek u zemljama koje su stekle status zapadnih satelita i kolonija, primjerice zemljama Istočne Evrope. Na taj način se u najvećoj mjeri transferiraju nacionalna bogatstva vazalnih zemalja u ruke zapadnih, poglavito anglo-američkih, bankara. Zaduženost podčinjenih zemalja postaje vječna tako da osim resursa i sav budući rad, intelektualni i manualni, pripadnika tih naroda unaprijed pripada zapadnim vlastodršcima.

Netržišno visoke cijene energenata za zemlje poput istočnoevropskih, igraju odlučujuću ulogu u procesu slamanja njihove industrije i poljoprivrede. Postoji cijeli niz faktora koji objašnjavaju iznimnu efikasnost američke poljoprivrede u terminima novca. S druge strane, ona je u terminima naturalnih pokazatelja izrazito neekonomična jer se za svaku proizvedenu kaloriju hrane u zemlju zakapa 8 – 10 kalorija. No, ne ulazeći u dobro razrađenu tehnologiju subvencioniranja poljoprivrede sa strane američke vlade, kao i zapadnoevropskih, problem se može, pojednostavljeno, svesti na činjenicu da energija koja se troši u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji zapadne države košta, uz trenutačne cijene energenata, 5 – 10 puta manje od istočnoevropskih.

No glavna korist koju donosi puna kontrola resursa pojedinih zemalja, u konačnici i cijelog svijeta, sastoji se u činjenici da “vlasnik” može određivati visinu njihove proizvodnje i distribuciju. U konkretnom slučaju treba znati da su rezerve plina na planetu, premda velike, ograničene. Samim time je ograničeno vrijeme njegovog korištenja. To će vrijeme rasti proporcionalno smanjenju potrošnje plina. S druge strane njegova potrošnja tijekom nekoliko zadnjih desetljeća u zemljama Zapadne Evrope, Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, ali i Rusije, neprekidno raste. U svjetonazoru zapadnoevropskih i sjevernoameričkih feudalaca takav razvoj događaja predstavlja ugrožavanje njihovih vitalnih interesa. Netko drugi troši “njihov” plin. Rješenje te proturječnosti je više nego jednostavno – destrukcija zemalja koje proizvode plin te smanjenje potrošnje plina, kako u zemljama proizvođačima plina, tako i u zemljama kolonijama i satelitima. U tom smisli velik uspjeh za zapadne agresore predstavlja rušenje svjetovnih režima u zemljama neevropskog dijela Mediterana te smanjenje broja stanovnika putem njihovog raseljavanja uz maksimalne ljudske gubitke tijekom tog procesa. Plin, i drugi resursi, prešao je u njihove ruke dok se broj konzumenata plina na mjestu proizvodnje postupno svodi na minimum. Raseljeno stanovništvo može se iskoristiti u svojstvu jeftine radne snage ili topovske hrane u globalnom ratu koji postaje sve izgledniji.

Isti scenarij ultimativno je predviđen i za Rusiju. Rusija sa 17 milijuna kvadratnih kilometara površine i 140 milijuna stanovnika troši četiri puta više plina na potrebe vlastitog stanovništva od Kanade čija je populacija nešto veća od trideset milijuna na površini od deset milijuna kvadratnih kilometara. Kad bi se gustoća naseljenosti Rusije izjednačila s kanadskom, broj stanovnika Rusije pao bi na oko 52 milijuna dok bi se potrošnja plina svela na razumnih 160-ak milijardi kubnih metara. Uštedjelo bi se oko 260 milijardi kubnih metara plina godišnje. Upravo je takve planove za Rusiju, samo zbog drugih resursa, pravio Hitler, no oni nisu bili realizirani. Gospođa Thatcher pokazala se znatno rigidnijom od Hitlera te je procijenila da Rusiju treba svesti ne na 50-ak, već na 15 milijuna stanovnika. Toliko je ljudi, po njenoj procjeni, dovoljno za proizvodnju nafte, plina i minerala. Jasno je da je gospođa Thatcher uračunala znanstveno-tehnički progres od vremena svog prethodnika koji je rezultirao velikim povećanjem produktivnosti rada. U konačnici bi se potrošnja plina u Rusiji smanjila na 45 milijardi kubnih metara godišnje, a uštede povećale na 370 milijardi kubika.

Današnji ruski vlastodršci pokušali su primiriti britanske kad su prije tri godine britanskoj nacionalnoj naftnoj kompaniji poklonili 22% svoje nacionalne naftne kompanije „Rosnjefta“. I jednako velik udio u arktičkom plinu i nafti. Poklon su dobile i pojedine njemačke, američke i druge zapadne kompanije. No to njima nije bilo dovoljno. Oni trebaju sve. Britanci su svoj plin potrošili, Norvežani će za 15 – 20 godina. Sjevernoafrički može rastuće gubitke evropskog plina kompenzirati na nekoliko desetljeća. U takvom kontekstu svaka ruska vlast, bez obzira na ideološki predznak, koja se ne želi bezuvjetno odreći vlastitog plina i drugih resursa, za Zapad predstavlja neprijatelja. Ugrozu njihovim vitalnim interesima. S druge strane i ruski plin će, uz trenutačnu stopu eksploatacije, nestati za pet, ili nešto više, desetljeća. Neće ga biti ni za izvoz niti za domicilno stanovništvo.

Ovakav, na prvi pogled nerealan, scenarij može se potvrditi jednostavnom analizom javno dostupnih podataka. Jer scenarij gospođe Thatcher nije ograničen samo na Rusiju, već i na arapske kao i sve zemlje Istočne Evrope. U njima se bilježi trend, često rapidan, pada nataliteta koji je praćen enormnim odljevom radno sposobnog stanovništva u Zapadnu Evropu. Još je interesantniji trend potrošnje energije, u konkretnom slučaju plina, u pojedinim istočnoevropskim zemljama. U Poljskoj potrošnja plina praktički neprekidno raste u zadnja dva desetljeća, premda je već sredinom 70-ih ona dosegla zavidnu razinu. Poljska, evidentno, spada u red malobrojnih nezapadnih zemalja kojima će se dozvoliti privremeni relativni prosperitet, po prirodi vrlo ograničen i nestabilan. Češka bilježi blagi porast potrošnje tog energenta u zadnja dva i pol desetljeća dok Slovačka, nakon kratkog uzleta na prijelazu milenija, bilježi povrat na razinu potrošnje s početka 90-ih. Mađarska bilježi rast potrošnje plina do financijske krize 2008. godine te postupan pad na razine s početka 90-ih. Situacija je daleko znakovitija u Bugarskoj koja bilježi stabilan rast potrošnje plina do 1989. godine te isti takav pad nakon uvođenja demokracije, uz povratak potrošnje plina u 2013. godini na razinu 1978. godine. U Rumunjskoj su stvari poprimile katastrofičan karakter. Potrošnja plina dosegla je svoj maksimum u prvoj polovici 80-ih da bi potom umjereno pala. Nakon demontiranja socijalističkog sustava, potrošnja plina padala je u nekoliko kvantnih skokova da bi se u 2013. godini zaustavila na razini od 30% potrošnje iz 1989. godine. Godine kad je smaknut “diktator” Ceausescu koji je, navodno iz čistog hira, držao građane Rumunjske u hladnim stanovima. No, stoji činjenica da je relativno kratkotrajnim smanjenjem potrošnje plina za oko 7 – 8 %, kao i drugih energenata, te općim smanjenjem potrošnje odobrenim rumunjskom narodu na referendumu 1983. godine, zemlja uspjela, te 1989. godine, svoje vanjske dugove svesti na nulu. Time je Rumunjska ponovno stekla ekonomsku i političku neovisnost. Potrošnja plina u suvremenoj Rumunjskoj nalazi se ispod razine potrošnje u 1965. godini.

Na postsovjetskom teritoriju, osim Rusije, povećanu potrošnju plina bilježi Bjelorusija koja ima specijalne ekonomske veze s Rusijom, baš kao i susjedna joj Poljska sa Zapadom. Litva i Azerbejdžan, za koje postoje podaci od 1985. godine, bilježe fluktuacije u potrošnji plina u zadnja dva i pol desetljeća, no nijednom se nisu približili razini potrošnje druge polovice 80-ih.

Poseban problem predstavlja Ukrajina. Ona tijekom sovjetskog perioda bilježi konstantan rast potrošnje plina, što je okončano 1990. godine, te praktički isti takav pad nakon stjecanja samostalnosti. 2013. godine, ukrajinska potrošnja plina pala je na manje od polovice potrošnje iz 1986. godine. Potrošnja plina pala je u zadnja dva desetljeća s 2 000 na 1 000 kubnih metara po glavi stanovnika na godinu. Takve brojke, jednako kao i rumunjske, govore same za sebe. One indiciraju ne samo enormno smanjenje privredne aktivnosti, već i dramatično reduciranu razinu životnog standarda građana. Nakon ovakvih analiza postaje jasno da su političke garniture koje su u posljednjih 25 godina boravile na vlasti u Ukrajini, bez obzira na boju i retoriku, svjesno radile protiv interesa naroda i zemlje. Oni su svjesno kreirali uvjete u kojima je većini stanovništva nemoguće osigurati egzistenciju u vlastitoj zemlji. Od zemlje su svjesno načinili koloniju kao što su učinili, u većoj ili manjoj mjeri, svi drugi vlastodršci u Istočnoj Evropi u tom periodu.

U ne tako dalekoj budućnosti, redukcija uvjeta života, i to dramatična, čeka i građane Zapada jer su dostupni resursi nedovoljni za održavanje sadašnje razine standarda u smislu potrošnje energije, točnije fosilnih goriva. Prva će, jasno, “stradati” Zapadna Evropa čiji su uvjeti života umjetno, na određeni rok, poboljšani tijekom Hladnog rata. Nju čeka sudbina slična sudbini Latinske Amerike, Istočne Evrope i sličnih područja, što razumiju pojedini političari u Zapadnoj Evropi, no nisu u stanju naći, kako unutar zadanih svjetonazorskih okvira, tako i u svjetlu američke okupacije, izlaz iz slijepe ulice u kojoj su se našli.

Sam izraz “redukcija uvjeta života” ima najmanje dvije dimenzije: materijalnu i duhovnu. On se u konkretnom slučaju odnosi na materijalnu stranu života građana, čija je redukcija, po sadašnjim standardima, neminovna, ili, u najmanju ruku, zahtijeva ozbiljan preustroj, najvjerojatnije na primitiviziranu varijantu sovjetskog modela. Razina duhovne i intelektualne strane života prosječnog pojedinca, prije svega na Zapadu, već je odavno snižena. I to u tolikoj mjeri da prosječni građanin Zapada više ne posjeduje mogućnost kritičkog mišljenja, te, konzekventno, kritičkog odnosa prema vlasti i vlastitom položaju u društvu i svijetu.

Redukcija duhovne i intelektualne razine prosječnog građanina na Zapadu u svojim počecima imala je stihijski da bi vremenom sve više poprimala plansko-maliciozni karakter. Nakon prve faze tzv. divljeg kapitalizma i nesmiljene eksploatacije radnika, nastupio je u drugoj polovici XIX. stoljeća, prvenstveno u Engleskoj, period u kome su povećani kvalifikacijski zahtjevi za radnike u industriji prisilili vlastodršce na uvođenje programa općeg opismenjivanja stanovništva. Istog trenutka kad je punoljetnost dosegla prva generacija pismenih građana, u Engleskoj je privatni biznis patentirao žutu štampu koja je pravi procvat doživjela u SAD-u. U nacističkoj Njemačkoj ispiranje ljudskih mozgova po prvi put u historiji podignuto je na državnu razinu te je dobilo planski karakter. Hitler je, sa svojom karakterističnom iskrenošću, ustvrdio da ljudima glavu treba napuniti glupostima jer na taj način neće imati vremena za bavljenje važnim problemima. U tom smislu, i ne samo u njemu, suvremeni političari su Hitlerova djeca, ideološki sljedbenici.

Hitler je bez daljnjeg bio u pravu kad je istaknuo važnost vremena jer ono predstavlja jedan od ključnih elemenata potrebnih za razumijevanje položaja pojedinca u društvu. Razvoj kapitalističke privrede rezultirao je, između ostalog, ropskim uvjetima života radnika. U tom smislu, radnik se našao u daleko lošijem položaju od srednjovjekovnog kmeta. Država i kapitalist, u suradnji, uspostavili su takav sustav cijena, robe, rada i usluga u kome je radnik bio prisiljen na dug i iscrpljujući rad radi osiguranja gole egzistencije. Put prema slobodi i emancipaciji pojedinca bio je zatvoren. Istovremeno, znanstveno-tehnički napredak stvorio je realne preduvjete, slobodno vrijeme između ostalog, za oslobođenje čovjeka, njegov prelazak iz carstva nužde u carstvo slobode koji se ipak nije dogodio. Do ozbiljnog skraćenja radnog dana došlo je samo u staljinističkom SSSR-u. Dok se 30-ih na Zapadu zbog učinka krize, radno vrijeme produžavalo s dotadašnjih osam sati, ono je u SSSR-u iznosilo sedam sati, za teške poslove poput rada u rudnicima šest dok su poslijeratni planovi nakon obnove zemlje išli k smanjenju radnog dana, etapno, na šest i pet sati. Na taj je način građanin SSSR-a mogao, bio je dužan, svoju novostečenu slobodu iskoristiti za obrazovanje, tj. podizanje vlastite kulturne razine. Demontaža tog dijela socijalističkog programa bila je jedna od prvih koraka vrha sovjetske vlasti u procesu destaljinizacije započetog sredinom 50-ih.

U konačnici su skoro svi vlastodršci, bez obzira na ideološki plašt, pristupili stvaranju umjetnog carstva nužde. Prvotno nasilno, koristeći se pritom novom pojavom u evropskim društvima, fašizmom, tako da je u većini evropskih društava tijekom međuraća uspostavljen fašistički ili autoritarni poredak. Umjetno i ničim opravdano držanje ljudi u carstvu nužde vremenom je poprimalo sve podmuklije i sofisticiranije oblike, premda se gola represija uvijek nalazila, i nalazi, na dohvatu ruke. Na taj način cijela Evropa i svijet se kreću prema uspostavi istinski totalitarnih društava. Vječne nejednakosti i neslobode.

U takvim društvima, međusobno suprotstavljenih poluobrazovanih individua, nije moguće voditi kompetentan dijalog o bilo kojem problemu. Tako ni o problemu resursa, problemu energije, problemu plina. U takvom totalitarnom društvu moguće je, uz kombinaciju neznanja, obmane i straha, iz fokusa javnosti ukloniti problem energetske budućnosti zemlje, sa svim katastrofalnim posljedicama koje neminovno slijede. Upravo su to uspjeli učiniti kratkovidni i autistični, ideološki indoktrinirani, vlastodršci Velike Britanije, SAD-a, Kanade, Norveške te cijelog niza drugih zemalja, pa tako i istočnoevropskih.

U Rusiji su građani, pogotovu oni koji su stasali u SSSR-u, prisiljeni rezignirano prihvatiti tmurnu realnost i još tmurnije perspektive za budućnost. Njima je još u svježem sjećanju proces stjecanja i obrane zajedničkog vlasništva te njegovo nasilno otuđenje od strane uskog parazitskog sloja političko-poslovnih krugova.

Na kraju, kad se govori o suvremenim vlastodršcima, treba dodati da oni posjeduju izrazito visoku klasnu svijest dok su nacionalnu prepustili, točnije podmetnuli, nižim klasama. Oni, vlastodršci, mogu, što je prirodno, dolaziti u konflikt po pitanju specifičnih poslovnih interesa, mogu pokrenuti međusobne ratove, kakav je bio slučaj s Prvim svjetskim ratom, dok im je vizija društvenog uređenja identična. Od Vladivostoka do Sežane, s vrlo visokim intenzitetom, i dalje do Dublina, osjetno sporije, teku procesi, sa zadivljujućom paralelnošću, oduzimanja krvavo stečenih prava narodima i građanima. Njihov cilj je, slikovito rečeno, da se svi koji ne pripadaju kasti izabranih trebaju roditi i umrijeti goli i bosi, i u međuvremenu služiti feudalnom soju. Otuđenje je to o kakvom Marx nije moga ni pomisliti.

Postavlja se pitanje izlaza iz ovakvog neutješnog svijeta. Da li on postoji? On, nema sumnje, postoji. Točnije postoje najmanje dva, religiozni i komunistički. U religioznom scenariju prosječan građanin treba samo čekati raspad društva koji će neminovno doći uslijed eksponencijalno rastuće nekompetentnosti vlastodržaca u cijelom svijetu. Posljedice će biti strašne, s neizbježnom arhaizacijom društva. Arhaizacijom koja nije jedan puta zabilježena u ljudskoj povijesti.

Komunistički izlaz zahtijeva akciju građanstva usmjerenu protiv nekompetentnosti vlastodržaca. Takva akcija, istinabog seljaštva i malobrojnog radništva, zabilježena je u Rusiji 1917. godine. Seljak, osobito ruski, razlikovao se od drugih klasa svojim podsvjesnim komunističkim duhom koji je, sa svoje strane, bio posljedicom njegovog materijalističkog pogleda na svijet. On je, stotinama godina prije znanstvene formulacije, razumio zakon o očuvanju materije i energije. On je na svojoj koži naučio da ništa ne može nastati iz ničega. On je, stoga, svaki odnos s drugim članovima društva vidio kao proces ravnopravne razmjene roba i usluga. On nikad nije bio spreman kupovati demagogiju zbog čega su pale carska i liberalna vlast u Rusiji dok su se boljševici jedva uspjeli održati na njoj. On je umio postavljati kompetentna pitanja vlastodršcima o smislu i svrsi njihove vlasti. On je, na taj način, vršio neprekidan pritisak odozdo i tjerao nosioce vlasti na povećanje razine vlastite kompetentnosti. Oni boljševici, komunisti, koji su uspjeli odgovoriti tom pritisku, sada već obrazovanog, seljaka opstali su na vlasti i nakon čišćenja njenih redova u periodu 1936. – 1938. godina. Druge, nekompetentne, zamijenili su radnici i seljaci i njihova djeca.

Stoga se može reći da se rješenje za izlazak iz sadašnjeg ćorsokaka nalazi u kreiranju neprekidnog i rastućeg pritiska što većeg broja građana na strukture vlasti. A da bi se takvo što postiglo, potrebno je uvući što veći broj građana u proces svestranog (samo)obrazovanja i podizanja opće kulturne razine. Osim znanja iz humanističkih znanosti, potrebno je i dobro prirodoslovno i tehničko obrazovanj jer se jedino uz njihovu pomoć društvene pojave mogu kvantificirati. Može se, uz uvažavanje zakona o očuvanju materije i energije, postavljati pitanje kvalitete roba i usluga koje nam isporučuju naši vladari. Može se postaviti pitanje smisla i svrhe njihovog djelovanja. Može se, i mora, ponovno postaviti pitanje vlasništva. I to ne samo materijalnih dobara i resursa, već i znanja i kulture.

A. Sejdić