Povodom 10. veljače, Dana sjećanja u Italiji, i euforije koja je zahvatila sve razine talijanskog društva, sve do nacionalnog muzičkog festivala u San Remu, naš član Ivan Pavićevac, koji živi na relaciji Rim – Pula, uputio je pismo talijanskom predsjedniku Silviju Matarelli i premijerki Giorgiji Meloni.

Poštovani gospodine predsjedniče Sergio Mattarella,
poštovana premijerko gospođo Giorgia Meloni,

Započinjem ovo pismo(pisanje podsjećajući/citirajući jednu epizodu daljnje prošlosti kada je Mussolini došao u Pulu i u Gradskom kazalištu održao govor u kojem se prezirno obratio slavenskom stanovništvu, definirajući ga nižom rasom. Po izlasku iz kazališta, dobio je šamarčinu jedne građanke koja se nalazila među publikom.

Toliko kao premisa propagandi sve agresivnijeg povijesnog revizionizma i sljedećeg uvođenja; u godinama koje su prethodile padu režima, srpnja 1943, talijanski fašisti su u Istri pjevali: „Ako je Arena u Puli, fojba je u Pazinu…“ i dolje u rupu… Par mjeseci nakon sloma fašizma, uslijedili su zločini, poprečne osvete među tamošnjim stanovništvom. Neki su fašisti i kolaboracionisti pobjegli, da!

Naknadni dolazak njemačkih trupa, zajedno s preostalim fašistima, uspostavio je njihov „red“ do 1945. Pa gdje su onda bili ti „Titini”?

Od 1945. do 1947., Istrom su upravljali uglavnom Saveznici. U tom razdoblju se moglo BIRATI – iseliti ili ostati. Iseljavalo se rukovođeno “američkim snom” ili australijskim, sanjajući Ameriku ili Australiju. Emigranti su bili i slavenske obitelji s talijaniziranim imenima i prezimenima: Božac u Bosazzi, Motika u Matticchio, Fonović u Fonio, Vučetić u Vocetti, i tako dalje. A zna se, propaganda je ulijevala strah od dolaska “druža” (drugova); silovatelja, komunista… Tako mi je i kuma s krštenja, godinama kasnije. rekla da je otišla „jer nije htjela živjeti u komunizmu” (sic!). Ona i njezin suprug. kao intelektualci. bili su privilegirani ANGVD-a (Nacionalno udruženje Julijske krajine, Venecije i Dalmacije). Već u ljeto sljedeće godine, tijekom školskih praznika, vratila se u Pulu posjetiti majku. Dakle, ne počinivši nikakvo zlo, mogla se slobodno vratiti! Suprug je u međuvremenu dao Svečanu izjavu u Jugoslavenskom konzulatu u Milanu da je emigrirao jer se osjećao pripadnikom talijanske nacionalnosti.

Emigriranje donosi neizvjesnost, tugu, nostalgiju. To je osobito opjevano u napuljskim pjesmama. Isti Sergio Endrigo, rođen u Puli, posvetio je nostalgičnu pjesmu „1947“ svom rodnom gradu. Sergio Endrigo, pogrdno oslovljen “rosso” u tršćanskim krugovima, nije se nikada priklonio narativu tzv. egzodusa.

Ivan Pavićevac, Istrijan, rođen 1940.

UZ 10. FEBRUAR, „DAN SJEĆANJA“

U talijanskom parlamentu je 30. III. 2004. godine, za vrijeme Berlusconijeve vlade uglavnom pod pritiskom desničarske partije Alleanza Nazionale, nasljednice MSI fašističkog pokreta Movimento Sociale Italiano, ali i podrškom partija lijevog centra, izglasan i time ustanovljen Il giorno del ricordo, „Dan sjećanja“, 10. februara. Tim činom se u Italiji ustoličila nova praksa kojom se pristup iseljavanju u Italiju većeg broja Talijana, ali i Slavena, s oslobođenih područja Istre, Dalmacije i otoka nakon II. svjetskog rata i pripajanja tih dijelova Jugoslaviji, izdvaja od dotadašnje percepcije i daje mu drugu dimenziju. U prošlosti bi se na talijanskoj strani problem aktualizirao kada bi se pojavila politička potreba za njim. Određivanjem 10. februara „Danom sjećanja“ povod je institucionaliziran i on više nije prepušten političkoj potrebi trenutka, već se on permanentno nudi kao argument, čime si je institut vlasti zadao obavezu i ona vlast koja ne bude posegnula za njim riskira da bude doživljena kao nepatriotska.

 

Pristup i argumentacija koja je korištena za taj projekt pristrana je, selektivna i jednostrana. Iako je ključna riječ u nazivu „sjećanje“, ono se odnosi samo na jednu stranu. U obzir uzima samo žrtve i stradanja pripadnika talijanske nacionalnosti i domaćih kolaboracionista u periodu nakon kapitulacije Italije 8. septembra 1943. godine do 4. oktobra iste godine, kada su Istru okupirale njemačke trupe, dok prešućuje žrtve slavenskog domicilnog stanovništva od dolaska fašista na vlast pa dalje.

 

Bez namjere da se licitira sa žrtvama, prema nacističkim izvorima iz tog vremena pronađeni su ostaci 203 žrtve. Prema istraživanjima povjesničara nakon II. svjetskog rata, procjene govore o 500 žrtava. Usprkos tome, pred dvije godine, Matteo Salvini, ministar unutrašnjih poslova, usporedio je događaje o kojima je riječ s događanjima u Auschwitzu. To je samo jedan primjer uzet iz šume sličnih.

 

I prije donošenja spornog zakona, talijanska je strana događaje o kojima je riječ koristila propagandistički pa i iredentistički, kvantitativno pretjeravajući po pitanju žrtava i događaja. S druge strane, nakon završetka rata, u uvjetima blokovske podjele i nastavka hladnog rata, iskoristila je za temeljito brisanje fizičkih tragova koncentracijskih logora na i oko istočne granice, pri čemu su i njeni ratni zločinci prošli nekažnjeno, za razliku od, recimo, njihovih kolega, određnog broja nacističkih zločinaca. S druge strane, i jugoslavenska strana nije puno, odnosno, bolje reći, rado govorila o odgovornosti s naše strane, što nije doprinijelo raščišćavanju problema.

 

Pojave poput „Dana sjećanja“ nisu put do istine, već instrumentaliziranje povijesti za alimentiranje novih tenzija. Danas, s vremenske distance od 70 i više godina od tih događaja, pristrani političari ne mogu riješiti problem. Najpozvaniji za to su povjesničari obiju strana, a takvih ima, koji ne zlorabe svoju struku, već na osnovu postojeće arhivske i ostale građe utvrđuju istinu. Tome mogu doprinijeti i ostali istinoljubivi pojedinci koji se zanimaju za te događaje.

 

U Puli, 10. februara 2021.

Vladimir Kapuralin