VEČERNJI LIST
Ovaj članak je vezan za objavu članka u vašem listu od 22. ožujka 2016. g. u svezi obeštećenja 32.000 vlasnika nacionaliziranih i konfisciranih stanova (Za 100 kvadrata u centru Zagreba vlasnici dobili samo 15.000 €).
TRAGOM ISTINE – Što je pravednije
KONFISKACIJA I NACIONALIZACIJA (1945. g.)
ili
OVA KONFISKACIJA I DENACIONALIZACIJA (1990. g. )
Novinarka Marina Šunjerga objavila je u „Večernjem listu“ od 22. ožujka članak u kojem ističe da je država za odštetu vlasnicima nacionaliziranih stanova (1945. godine sa strane one komunističke vlasti) izdvojila oko 1,8 milijardi kuna koje će isplaćivati do 2019. godine. Ističe da će time isplatiti zadnju tranšu „globalne obveznice“ od 202 milijuna eura izdane da se pokrije odšteta za 22.000 ljudi, a da je nadležni Fond za naknadu oduzete imovine do sada od 1996. godine isplatio za desetak tisuća ljudi 320 milijuna kuna odštete. Fond ima u nadležnosti prodaju nacionaliziranih i konfisciranih stanova i zemljišta. Do sada je prodao 21.000 tisuću stanova za 970 milijuna kuna. I dok je za državu to velik novac, za vlasnike stanova je to mali novac. Drugo nezadovoljstvo je, takvom denacionalizacijom, cijena otkupa ranije nacionaliziranih stanova i davanje na otkup osobama koje su se zatekle u njima i to po vrlo niskim cijenama. Treći problem je s niskom cijenom najma za zaštićene stanare u „tuđim stanovima“ – spor se vodi pred sudom u Strasbourgu. Autorica članka s pravom ističe bitno veću tržišnu vrijednost otkupljenih stanova koji sada u prodaji čine pravo bogatstvo. Autorica članka iznosi i podatak da je ukupno podneseno oko 50.000 tisuća zahtjeva za povrat imovine pa se ne zna da li je ta razlika u onom sistemu isplaćena prilikom nacionalizacije ili su posrijedi neki drugi razlozi.
Iz članka se da zaključiti: jadni bivši vlasnici, a još jadnija država kakvu je to obavezu (teret) naslijedila. Međutim istina je sasvim drugačija: pođemo li od toga što je država, što je društvo, a što su nacionalizacija i konfiskacija i zašto i s kojim ciljem su provedene i što se postiglo s denacionalizacijom.
Govoriti o denacionaliziranim stanovima i zemljištima koji su nacionalizirani u Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji, a ne istaći da je raspadom SFRJ i povratom iz socijalističkog u kapitalistički sistem, od Socijalističke Republike Hrvatske (mi smo bili socijalistička, a ne komunistička zemlja) devedesetih godina su naprosto oduzeti svi izgrađeni radnički stanovi koji su se vodili kao društveni. U periodu od 1953. g. do 1990. g. (podatke o izgradnji i obnovi od 1945. g. do 1953. g. ne posjedujem) izgrađeno je, radničkim novcem, 898.484 stana što u društvenom vlasništvu, a što zajmovima poduzeća; ne u vrijeme FNRJ, već u vrijeme radničkog samoupravnog društva. Uz to je, u istom periodu, izgrađeno 637 radničkih odmarališta sa 76.000 ležajeva.
ŠTA JE DRŽAVA I ŠTO SVE MOŽE
Kada sam kao dječak čitao članak kako je Josip Broz – Tito, priznavši na Sudu da je vođa Komunističke partije, izjavio da taj sud ne priznaje i da njemu može suditi samo partija, moram priznati da sam to tada smatrao lošom pa i nikakvom obranom. Kada sam kasnije shvatio definiciju države, uvidio sam da je to bio fantastičan odgovor – vaša država – vaši zakoni; uhvatili ste me, sudite me! Jer u biti, kad shvatimo da je država točno omeđeni teritorij na kome vladajuća kasta provodi svoje interese uz pomoć policije, vojske i državne administracije, onda postaje jasno da „kasta“ donosi zakone u svome interesu, a provodi ih putem spomenutih subjekata. Dakle, sve može dok je na vlasti. Može uzeti više, a narodu dati manje. Može uzeti manje, a narodu dati više. Može stvarati, može i upropaštavati. Može naslijeđeni postojeći državni ili društveni sistem nastaviti unapređivati, može ga u potpunosti mijenjati kao da u njemu ništa nije valjalo, što je kod nas i učinjeno i 1945. godine i 1990. godine.
ŠTO JE TO DRUŠTVO I ŠTO ONO MOŽE
Definirati društvo možemo kao ukupno stanovništvo koje je trajno nastanjeno na području te države i ima sva prava na konzumaciju prava danih mu Ustavom i Zakonima te “kaste“, partije ili stranaka na vlasti, ali ima i sve obaveze koje proistječu iz Ustava i zakona. Izuzetak čine osobe sa dvojnim državljanstvom koje imaju trajno prebivalište u nekoj drugoj zemlji, a koriste pravo glasa i druge pogodnosti ne u matičnoj državi (to je konkretno kod nas), čime izravno utječu na izbor vlasti u društvu s kojim ne žive i ne dijele njegovu sudbinu, niti imaju bilo kakve društvene i zakonske obaveze (porezi, prirezi, i tako dalje), što je krajnje nedemokratski čin. Pojam društva bi morao biti poistovjećen s pojmom domovine, što kod nas nije slučaj pa za nas i ne vrijedi ona latinska: ubi bene, ibi patria (domovina je tamo gdje je dobro).
ŠTO JE NACIONALIZACIJA I S KAKVIM SE CILJEM PROVODI
Nacionalizacija je postupak kada država pretvara u državno vlasništvo zemlje, tvornice, poduzeća, željeznice, banke i drugo vlasništvo koje je pripadalo kapitalistima i spahijama. Proleterska nacionalizacija ima za cilj spriječiti ekonomsku bazu kapitalističkog gospodarstva, izrabljivanja čovjeka po čovjeku i stvoriti materijalnu bazu za socijalističko preuređenje društva u kojem svatko živi od svog rada i ravnopravno participira u dobiti prema uloženom radu. Otuda i nacionalizacija stanova i stambenih zgrada s ciljem da se živi od rada, a ne od rente. Ista je u FNR Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, provedena poslije II. svjetskog rata. Što se stanova tiče, ostavljena su pojedincu u vlasništvu dva veća ili tri manja stana.
Nacionalizacija je provedena i u nizu demokratskih zemalja Evrope gdje je također izvršen otkup od vlasnika – zemlje, poduzeća, željeznica, banaka i najvažnije industrije. U tim se zemljama kapitalizam u stvari pretvorio u državni kapitalizam.
KONFISKACIJA
Konfiskacija je sasvim nešto drugo od nacionalizacije, a u našoj denacionalizaciji je gotovo poistovjećena s nacionalizacijom. Konfiskacija je prinudna zapljena, otuđenje čitavog imetka ili dijela imetka privatne osobe bez naknade u korist države. Kod nas je provedena 1945. godine i prilikom denacionalizacije morala je biti predmetom sudski dokazive opravdanosti.
GDJE JE PRAVDA I PRAVIČNOST
Kada autorica članka upozorava na niske cijene obeštećenja vlasnika nacionalizirane i konfiscirane imovine vlasnika stanova, tržišne cijene prodaje istih stanova sa strane onih koji su stekli pravo njihovog otkupa u bescjenje, i sa žaljenjem gleda na državu koja će u naredne 3 godine izdvajati iz proračuna po 160 miliona kuna, zaboravlja da je prva garnitura vlasti ove države zatekla i pod pojmom denacionalizacije naprosto uzela veći dio od 838.484 stana i 637 odmarališta sa 76.000 ležajeva. Iako potpuno bespravno, jer to su bili radnički stanovi sagrađeni sredstvima koja su radnici po odlukama Radničkih savjeta i odlukama Zborova radnika izdvajali iz dohotka – nisu uzimali u džep, već ulagali u stambenu izgradnju. Stoga ti stanovi nisu mogli biti podržavljeni niti pripasti novim vlasnicima poduzeća (slučaj potraživanja Đure Gavrilovića). Od tog zatečenog imetka, 838.484 stana i 637 odmarališta, moglo se pravednije riješiti tih 32.000 tisuće spornih osoba, ali i obeštetiti i sve radnike koji su ulagali u stambenu izgradnju u periodu od 1945. g. do 1990. g., a njih je neizmjerno više od 32.000 tisuće. Vrijednost te imovine procjenjuje se na više od 36 milijardi dolara. Moglo se riješiti pravednije, ali nije. Nije se vodilo računa o tome da su stanari društvenih stanova dobili kakvu takvu povlasticu prilikom kupnje tih stanova dok su radnici, koji su kao i stanari izdvajali sredstva iz svog dohotka, a nisu ostvarili pravo na stan, ostali bez tih sredstava. Da se išlo na pravično rješenje, a to je povrat ljudima njihove ranije imovine (uz sudska rješenja), morali bi tuđe stanove napustiti mnogi bivši, tadašnji i sadašnji državni rukovodioci.
Denacionalizacija nije hrvatskom narodu donijela dobro i sreću ali jest bogatstvo pojedinima. Korištena je ona za prisvajanje društvenog vlasništva (radničko-seljačkog) . Za razliku od komunističke nacionalizacije, koji su vlasnicima ostavljali nešto, novonastalo kapitalističko društvo radnicima je uzelo baš sve. Promjena sistema širom je otvorila vrata moćnom stranom kapitalu i zainteresiranim kapitalističkim državama da ciljano unište hrvatsku industrijsku proizvodnju (bili smo tada visoko razvijena industrijska zemlja), a potom i kompletnu privredu . Dalo je priliku da pokažu da se kapital ne stiče na pošten način.
Nije to sve počelo s Franjom Tuđmanom, već s Antom Markovićem i Ivicom Račanom, dr.Tomcem, dr. Šeparovićem i dr. Jakšom Barbićem koji su bili tvorci sistemskih promjena a nisu znali, ni umjeli, pripremiti državu za uvođenje višestranačkog sistema pa se dogodilo ono što je predvidjela žrtva komunista i „mog socijalističkog sistema“ (živio sam u tom vremenu i bio sam član SK čiji je ideolog bio dr.Tomac) Bruno Bušić, u jednom od svojih tekstova 1975. godine: „Svatko nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje kako nas tada spasiti od nas samih“. Da li je Bruno bio u pravu, neka procijeni čitalac ovog članka.
Predsjednik Gradske organizacije SRPa Zagreb
Gojko Maričić