Temeljem članka 46 Ustava Republike, obraćam se naslovu radi bipolarnosti i statusa Hrvatske. Pored ovoga, povod moga obraćanja je pompozno proglašavanje svećenika Mirka Bulešića blaženim 29. rujna 2013. godine u pulskoj Areni u nazočnosti tisuća „vjernika“.
Zašto ovo pod navodnicima? Profesor Srđan Vrcan u knjizi „KRIZA RELIGIJE“ vjernike svih konfesija svrstao je u šest kategorija: a) ortodoksno-bigotni, b) društveno običajni, c) društveno emotivni, d) malograđansko-snobovski, e) političko-teistički i f) profesionalno inaugurirani. Po njemu, samo su vjernici pod „a“ dok su ostali kameleoni i farizeji.
Po Ustavu, status Hrvatske je jasan, no u načinu življenja kao da je klero-teokratska država, što govore ove činjenice: do prošle godine, Sabor je bio pokrovitelj hodočašća na Bleiburgu, sklapanje Konkordata s Vatikanom, davanje znatnih novčanih sredstava Crkvi, proglašavanje crkvenih blagdana državnim praznicima, postavljanje vojnog ordinarija u OS, hodočašćenje vojnika u razna svetišta (Lourdesu i drugima), uvođenje vjeronauka u školama, držanje vjerskih znamenja u državnim ustanovama, održavanje raznih koncerata u sakralnim objektima, održavanje misa zadušnica povodom državnih obljetnica, emitiranje „Duhovne misli“, „Susret u dijalogu“, „Trag vjere“, „Međureligijski forum“, glorifikacija i fetišizacija papa pa i sadašnjeg Franje kao da su oni „deus ex machina“ ili „lumen mundi“ i druge fatazmagorije.
Zemlje koje su u Drugom svjetskom ratu pripadale Osovinskoj sili Rim-Berlin-Tokio i satelitske zemlje nemaju „Bleiburge“, niti pokroviteljstvo nad njima kao što je to imala Hrvatska. Od 1818. do 1991. godine, ni jedan režim nije davao novac Vatikanu po osnovici Konkordata jer je on u pravnom smislu diskutabilan. Ako Hrvatska ima ovu obavezu, tada bi trebali plaćati samo porezni obveznici katoličke konfesije, a ne i ostalih konfesija i to na dobrovoljnoj osnovi, Vojni ordinarij bio je u bivšoj NDH. Mjesto vjerskom znamenju je u sakralnim objektima i domovima vjernika, a ne u državnim objektima i ustanovama. Koncerti se ne održavaju u crkvama radi akustike, već zbog drugih razloga.
Proglašavanje svećenika Miroslava Bulešića blaženim je proturječno u odnosu na mnoge mučenike iz prošlosti koji nisu proglašeni blaženim ili svecima. Na primjer, u Trećem robovlasničkom ratu – Spartanskom ustanku 71. godine p. n. e. razapeto je na križ 6 000 robova ili u Auschwitzu kada je na razne načine mučeno i ubijeno 5 700 000 nedužnih ljudi. Zatim u Jasenovcu, a na isti način i u drugim logorima diljem Evrope, od 1933. do 1945. godine stradalo je oko 11 milijuna zatvorenika pa nitko od njih nije proglašen blaženim. Ovaj apokaliptički igrokaz temelji se na fideizmu, „filozofiji vjere“ reakcionarnog koji stavlja vjeru na mjesto nauke, i dogmama Biblije koja je pisana na postulatima: okultizma, spiritizma, paralogizma, fideizma, misticizma, sofizma, sofisterije, teozofije, eshatologije, kazuistike, metafizike, skolastike i fantazmagorije. Ona i fideizam su u suštoj suprotnosti sa znanošću jer između vjere i prave znanosti ne postoji srodstvo ni prijateljstvo jer one žive u različitim svjetovima. Ona je, ustvari, opijum čovječanstva iako je i najveći bestseler dosada objavljenih knjiga – pisanih u antološkom, lirskom, poetskom i proznom stilu. Za nju Jure Kaštelan kaže otprilike ovako: „Ona nije pisana na materijalnim dokaznim istinama. U ovom slučaju to je njena „vrijednost“. I mnogi drugi mislioci i znanstvenici o njoj imaju ovakvo mišljenje: D. E. Straus, B. Bauer, K. Kautski, Drevs, K. Marx, F. Engels, Spinoza, biskup Talleryan, Voltaire i Krleža u knjizi „KRLEŽA O RELIGIJI“, str. 52 i 53 i o katolicizmu str. 56-61 pored ostalog kaže: „Biblija se stoljećima pisala za bijednike duha“. Ona se osporava zbog proturječnosti s historijsko-naučnim zakonima koji djeluju u organskom svijetu, neorganskom svijetu i ljudskom razmišljanju.
Kao što je za državu Ustav vrhovni zakon i spas domovine („Salus rei publicae suprema lex esto“), to je za kršćanstvo Biblija. Posebno su katolički klerikalci u difamaciji marksista i ateista nadmašili srednjovjekovne doktore skolastike: Roscelina, Ansela, Wilima, Abelarda, Alberta Velikog, Tomu Akvinskog i Dunsa Scota u difamaciji i stigmatizaciji njihovih neistomišljenika. Oni sekularizaciju poistovjećuju s Avinjonskin sužanjstvom nazivajući svoje protivnike svakakvima u pejorativnom smislu.
Vlada uvjerenje da je Hrvatska klero-teokratska, a ne sekularna država i da postoji kopulacija između crkve i države koje se efektuira uzajamnim podržavanjem.
Rekli su :
Mustafa Kemal-paša Ataturk: „Svaki vladar koji u svom radu traži pomoć vjere obični je slabić, a slabić nije dostojan da vlada na čelu države“.
Abdulah al Mari: „Na svijetu postoje dvije vrste ljudi: inteligentni bez religije i religiozni bez inteligencije“.
Prof. Richard Lynn: „Pametni u Boga ne vjeruju“
Božo Kovač