Zorane,
na moje veliko iznenađenje, danas sam dobio od vas pismo, štoviše i ostali članovi moga domaćinstva dobili su istovjetno pismo, a razlog iznenađenju je što ni ja niti članovi moje obitelji se ne poznamo lično s vama, niti smo imali neki zajednički kontakt, susret ili neku drugu aktivnost. No dobro, kao što ste si vi uzeli slobodu da mi pišete, red je i običaj lijepog ponašanja da vam na pismo odgovorim. S obzirom da vam je izborni tim vjerojatno prezaposlen, neću ih dodatno opterećivati odgovorom, a i da se ne bi negdje zametnuo, odgovaram vam u formi otvorenog pisma.
Već na prvi pogled dalo se zaključiti da je svrha pisma predizborna agitacija. U redu – akteri se dovijaju na različite načine da privuku što je moguće veću količinu pristaša, odnosno glasača. Uzance građanske demokracije razradile su vrlo dobro tehnologiju izborne agitacije: javni nastupi, korištenje medija, javna distribucija propagandnog materijala i slično. Građani na osnovu pripadnosti određenoj opciji i vlastitog opredjeljenja prihvaćaju ili zaobilaze ponuđeno i na taj način nitko nije tangiran. Međutim obraćanje ad personam, o čemu je u ovome slučaju riječ, je nešto sasvim drugo. To može predstavljati, ako nije upućeno ciljanoj skupini ili provjerenoj skupini, zadiranje u čovjekovu privatnost, može biti protumačeno i kao inkomodacija, ali i kao zabadanje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Ne provjeravajući primaoca, bez ikakvog saznanja o njemu ili njima, moguć je čitav spektar bizarnosti. Tako, na primjer, pismo može biti upućeno i nekome tko je već aktivno uključen u neku stranku, nekome tko ima određenu statutarnu poziciju u drugoj stranci, nekome tko se i sam nalazi na listi neke druge stranke u nekoj od izbornih jedinica, štoviše, nekome tko može biti i nosilac takve liste kao što se radi u mom primjeru. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da si takav apsurd ozbiljni političari ne bi smjeli dopustiti. To je otprilike kao kada bi se išli udvarati ženi koja je u sretnom braku ili u nekoj drugoj zdravoj vezi.
Toliko o principima, a sad ću se osvrnuti malo na detalje pisma u kojima ne manjka proizvoljnosti, neprovjerenih pretpostavki i pogrešnih navoda.
– U jednom dijelu navodite:„Bit ću potpuno otvoren prema vama. Na ovim izborima biramo između dva smjera – smjera kaosa ili smjera rasta.“ Nema tu dva smjera – jedan je tu smjer i to onaj kaosa. Ni jedan smjer ne zastupa interese rada i radnih ljudi, ne-vlasnika kapitala. Oba nude nastavak kapitalističke eksploatacije radnih ljudi i daljnje urušavanje njihovih stečenih prava, daljnje zaduživanje, daljnju rasprodaju nacionalnih resursa i infrastrukture i daljnji odlazak radno sposobnog stanovništva u potragu za egzistencijom izvan granica Hrvatske. Slobodno me demantirajte, ako imate argumenata.
– U jednom dijelu navodite:„Biramo ili pravna država ili korupcija i pljačka…“ O kojoj to pravnoj državi zborite? Koliko je u toj pravnoj državi do sada vraćeno opljačkanih dobara? Koliko je u toj pravnoj državi osuđeno kriminalaca, koliko je u toj pravnoj državi procesuirano i osuđeno ratnih zločinaca? U kakvoj su korelaciji pravna država i činjenica da si mogućnost čekanja suđenja na slobodi mogu priuštiti samo oni koji su u stanju platiti kauciju u iznosima nezamislivim običnim građanima? Kako pravna država može tolerirati već više od godine dana cirkus u svojoj metropoli gdje se pale vatre na otvorenom, blokira promet eksplozivnim aparatima na prometnici velike frekvencije, pa i otvoreno prijeti premijeru i institucijama države? Znate li primjer neke pravne države gdje gomila na ulici javno razbija insignije državnih institucija preko ramena organa reda? Koliko je to pravnoga u državi u kojoj bez posljedica predsjedniku biva prepriječen put prema mjestu obilježavanja određenog događaja? I, ne na kraju, kako povezati pravnu državu s činjenicom da dokazani ratni zločinac osniva uniformiranu organiziranu jedinicu s implicite nacifašističkom ikonografijom? I ta ekipa ne trati vrijeme u zadimljenim pivnicama, poput njihovih minhenskih povijesnih prethodnika, već vam je došla na sam prag Sabora.
– U jednom dijelu navodite:„Znam da nam nikad niste okrenuli leđa.“ Moram priznati da me ovaj dio posebno brine. Znači li to da vi znate o meni nešto više od mene samoga? Objasnite mi, molim, kako znate da vam nikada nisam okrenuo leđa? Znači li to da sam pod prismotrom, da me državni organi prate? Uvjeravam vas, mi smo stubokom okrenuti leđima jedan drugom. Sad, tko je kome okrenuo leđa spada u filozofsku raspravu. Kad bismo sjeli za stol i otvorili karte, vi biste vjerojatno zaključili da sam vam ja okrenuo leđa, točnije ne vama nego vašoj stranci, a ja bih obrazložio da ste mi vi okrenuli leđa, točnije ne vi nego vaša partija dok još vi niste ni bili u njoj. I to u trenutku kad je izdala svoje principe, svoju povijesnu ulogu i svoj narod.
– Spominjete i izbjegličku krizu, stoji da se Hrvatska korektno i s dosta empatije suočila s nenadanim problemom koji je u toku. Ali povijest neće amnestirati Hrvatsku kao aktivnog učesnika u sirijskoj krizi koja je proizvela ovu lavinu ljudske patnje. Hrvatska vlada, kojoj ste vi na čelu, svrstala se uz imperijalne centre moći koji su proizveli i dalje održavaju sirijsku krizu nastojeći brutalnom silom srušiti legalnu vlast i nametnuti svoje marionete koje će im bespogovorno služiti na štetu vlastitog naroda. Notorno je da je Hrvatska sramno otpremala oružje pobunjenicima i terorističkim skupinama koje se tamo bore protiv legalnih vlasti.
A odluka hrvatskih predstavnika da ne podrži rezoluciju Generalne skupštine UN kojom se Palestini konačno priznaje tek status države-promatrača, osim što je kukavna i licemjerna, demantira vaš navod „kako mi znamo što je patnja i što znači ostati bez doma“.
Želim vjerovati da ste u mogućnosti shvatiti da vašu ponudu „Idemo zajedno po pobjedu“ ne mogu prihvatiti jer su nam ciljevi različiti.
Vladimir Kapuralin,
predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske
u Puli, 29. listopada 2015.