Dana 27. siječnja 1945. godine, jedinice Crvene armije oslobodile su logor smrti Auschwitz-Birkenau, simbol najdubljeg ponora fašističkog terora. Taj dan, koji danas obilježavamo kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, podsjeća nas ne samo na strahote genocida, već i na snagu ljudskog otpora.
Auschwitz, industrijski mehanizam za uništavanje, postao je mjesto gdje su nacisti sustavno ubili preko 1,1 milijun ljudi: Židove, Rome, političke protivnike, ratne zarobljenike, antifašiste i druge. No, upravo u tom mraku izranja svjetlo otpora – zarobljenici su organizirali otpor i pobune, dokazujući da se sustavnom ugnjetavanju može suprotstaviti samo kolektivna solidarnost.
Iako se Auschwitz nalazio izvan granica Jugoslavije, na našim su prostorima fašistički okupatori i njihovi domaći suradnici izvodili vlastite masovne zločine. Nakon okupacije 1941., na području NDH, ustaški režim pokrenuo je genocid nad Srbima, Židovima, Romima i antifašistima svih narodnosti. Logor Jasenovac, kojeg su vodili ustaše, postao je „Auschwitz Balkana“ – u njemu je ubijeno preko 80.000 ljudi, klanih sjekirama, bacanih u Savu ili spaljivanih u pećima. Istodobno, nacisti su u Srbiji strijeljali civile kao odmazdu za partizanske napade: u Kragujevcu 1941. ubijeno je 2.300 muškaraca i adolescenata, a u Novom Sadu 1942., mađarske fašističke jedinice zakopale su žive ili bacile u ledeni Dunav između 3.000 i 4.000 ljudi.
Fašizam nije imao nacionalnost: ustaše u Hrvatskoj, četnici u Srbiji, „Bela garda“ u Sloveniji, „balisti“ na Kosovu – bili su domaći izdajice koji su pomagali okupatorima da slome solidarnost među narodima.
Nasuprot tome, jugoslavenski partizani postali su najmasovniji antifašistički pokret u Europi. U njihove redove, pod vodstvom KPJ i Tita, stali su Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Talijani, Židovi, Muslimani i drugi. Oni su dokaz da klasna i ljudska solidarnost nadjačavaju etničke podjele i mržnju. Od 100.000 žena u partizanskim jedinicama, mnoge su bile iz Hrvatske. No, cijena otpora bila je ogromna: fašisti su palili sela poput Dragotine u Srbiji ili Prkosa u Hrvatskoj, a samo u Hrvatskoj ubijeno je preko 50.000 djece.
Sjećanje na ove zločine nije puka nostalgija. Kada danas u Hrvatskoj neki relativiziraju ustaške zločine ili slave njihove simbole, to nije „povijesna rasprava“ – to je bijela kuga zaborava. Jasenovac, Jadovno, Pag i ostali logori moraju biti središte antifašističkog identiteta. Auschwitz i Jasenovac podsjećaju nas da fašizam ne počinje logorima, već s demonizacijom „drugog“, siromaštvom i društvenom nejednakošću.
Povijest nas uči da se fašizam može poraziti, ali pobjeda iz 1945. nije konačna. Danas se borimo protiv novih oblika ugnjetavanja: neoliberalnog kapitalizma, institucionalnog rasizma i imperijalizma. Obrazovanje o pojedinačnim sudbinama žrtava, mehanizmima propagande i herojstvima običnih ljudi, temelj je otpora protiv zla današnjice.
Kao Mladi Socijalisti Hrvatske nasljeđujemo tradiciju onih koji su iznad etničkih i vjerskih podjela stavili ljudsko dostojanstvo. Auschwitz i Jasenovac nisu samo tragovi prošlosti nego opomene da se takve stvari nikad više ne smiju ponoviti. Naš antifašizam mora biti aktivan: u borbi protiv govora mržnje, u podršci ugroženima, u izgradnji društva jednakosti. Jer kako su partizani pokazali – samo jedinstvo može slomiti okove nasilja.
Ne zaboravimo! Ne prestajmo se boriti!