U Ateni je od 23. do 25. studenog održana 20. Konferencija komunističkih i radničkih partija, organiziranih u SOLIDNET-u.

Domaćin je bila Komunistička partija Grčke, koja je obilježila 100-tu godišnjicu osnivanja. Događaju se odazvalo 172 predstavnika 90 partija iz 71 zemlje. S jugoslavenskog prostora bili su predstavnici KP Makedonije, Komunista Srbije, NKPJ iz Srbije i Socijalističke radničke partije iz Hrvatske.

Konferenciju, radnog naziva: Suvremena radnička klasa i njeni savezi; zadaci njene političke avangarde – komunističke i radničke partije – u borbi protiv imperijalističkih ratova, za radnička i ljudska prava, za mir, za socijalizam, u prostorijama partije otvorio je drug Dimitris Koutsoumpas, generalni sekretar CK Komunističke partije Grčke. U dva dana, predstavnici svake od prisutnih partija imali su na raspolaganju 9 minuta da iznesu referat. Intervencije su dostupne na web stranici SOLIDNET. SRP su predstavljali Vladimir Kapuralin i Kristofor Štokić. Intervencija SRP-a je u prilogu. 25. studenog je proslavljena 100. godišnjica osnivanja Komunističke partije Grčke KKE, koja je inicijalno do 1924. godine nosila ime Socijalistička radnička partija Grčke. Zvuči poznato.

Na početku radnog dijela proslave, odana je minutom šutnje počast kubanskom revolucionaru, političaru i predsjedniku Fidelu Castru, povodom dvije godine od odlaska sa životne scene. Poslije podne, gosti su razgledali bogatu izložbenu postavu koja je kronološki obuhvatila razdoblje koje je prethodilo osnivanju partije, osnivanje, period između dva svjetska rata, razdoblje građanskog rata 1946. – 1949. godine, poslijeratno doba progona i ilegale, situacija za vrijeme vladavine vojne hunte 1967. – 1974. godine i razdoblje nakon legalizacije 1974. godine. Jedan pano posvećen je demonstracijama grčkih komunista u Solunu za vrijeme NATO agresije na SR Jugoslaviju 1999. godine. Solunska luka je u to vrijeme korištena za dopremu vojnih oruđa i logistike, a grčki su komunisti vršili ometanja tokom transporta.

Navečer, održana je glavna političko-kulturna izvedba u Pireju, gdje je partija i osnovana. Manifestacija je održana u višenamjenskoj mega-dvorani „Mira i prijateljstva“, koju zbog njene veličine nazivaju Stadion. Pretpostavlja se da je u punoj dvorani predstavu s tribina i iz partera pratilo oko 20.000 prisutnih.

Zaključak

U vrijeme kada su velike komunističke partije zapada: KP Italije, Francuske i Španjolske, imale uticaj među radnicima i imale veliki broj članova, sljedbenika i simpatizera, a komunističke partije istoka započinjale socijalističku izgradnju ratom razorenih vlastitih država, grčki su komunisti i njihove porodice bili zatvarani, maltretirani, ili su spas morali potražit u emigraciji.

U vrijeme nakon dobrih startnih pozicija nakon završetka II sv rata, kad su spomenute partije zapada počele gubiti snagu i uticaj među radnicima, rastakane napuštanjem revolucionarnog puta, prihvaćanjem reformizma, dijaloga s građanskim partijama i kretanjem putem tzv. Eurokomunizma, KKE je tek izlazila iz ilegale 1974. godine. Sve nakon toga je dobro poznata novija povijest.

KKE se poput mitske ptice Feniks uzdigao, savladao prepreke i danas slovi kao respektabilan politički subjekt na domaćoj političkoj sceni. Grčke komuniste ni tektonski kontrarevolucionarni društveno-politički procesi 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su Komunističke partije socijalističkih zemalja mahom napuštale revolucionarni put i nestajale s političke scene, nisu skrenuli s revolucionarnog puta. Stoga mnogi grčku komunističku partiju na evropskom, a i širem, prostoru doživljavaju kao Pijemont komunističkog i radničkog pokreta. Ispravnost ili ne takve percepcije, potvrdit će povijest.

Bez ulaska u dublju analizu razloga zbog čega je to tako, već samo letimičan pregled događanja u svijetu govori o dosljednosti KKE kao političkog subjekta socijalističkoj ideji, odustajanja od svakog kompromisa s reformizmom i socijaldemokratskim natruhama i ustrajnom ostajanju na revolucionarnom putu. Sve to ne bi bilo dovoljno bez podrške narodnih i radničkih masa, koji nisu napustili klasnu viziju.

20. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA KOMUNISTIČKIH I RADNIČKIH PARTIJA

IMCWP, ATENA 23.-25. XI. 2018.

http://www.solidnet.org/article/20-IMCWP-Written-Contribution-of-SWP-of-Croatia/

 

Dragi drugovi i prijatelji,

 

u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime onih članica koordinacije komunističkih i radničkih partija s jugoslavenskog prostora koje nisu ovdje prisutne i u svoje lično ime, upućujem drugarski pozdrav svim prisutnima. Našim domaćinima, Komunističkoj partiji Grčke, upućujem izraze zahvalnosti za organizaciju ovog skupa koji nam omogućava da iznesemo svoja razmišljanja o aktualnoj situaciji i da zajedničkim snagama doprinesemo rješavanju problema koji nas okružuju. Posebno želim čestitati domaćinima, KKE, na jubilarnoj 100-toj godišnjici osnivanja Komunističke partije Grčke.

Frustrira saznanje da na početku XXI. Stoljeća, usprkos enormnom razvoju proizvodnih sredstava, tehnike i tehnologije, koja bi trebala omogućit dostojan život stanovnicima širom svijeta, mi smo još duboko ukopani u rovovima klasne podjele. Razlike između onih koji imaju previše i onih koji nemaju dovoljno za dostojan život, pa i osnovne životne potrebe, danas su veće od onih na početku XX. stoljeća. Iako je to posljedica nametanja hegemonije svjetskih financijskih centara moći predvođenih SAD-om, EU i NATO-om nad svima koji ne prihvaćaju njihovu imperijalnu dominaciju, to ne negira argument o evolucijskom zastoju ljudske svijesti u odnosu na druge osobine i čovjeku kao predatoru.

Urušavanjem socijalizma u Istočnoj Evropi, nestale su mnoge energije iz kojih je snagu i ideje crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada pa su stečena prava i standard radnika niža. Osim toga, restrukturiranjem privrede, sve većim udjelom servisnog udjela rada u odnosu na onaj proizvodni, nepovoljno utiče na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja zaposlenih, sve veći udio zapošljavanja na određeno radno vrijeme u odnosu na neodređeno, obnavljanje radnih ugovora, često i na vrlo kratke intervale, uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i spontane, često vrlo masovne, akcije radnika i nezadovoljnih građana nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti, koji su danas, na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća. Radnici se sve manje identificiraju kroz klasni argument, a sve više kroz nacionalni i građanski. Za posljedicu imamo pojavu i jačanja ekstremističkih grupa, sve do eksplicitno fašističkih.

Socijalistička ideja se stigmatizira na svim razinama, u tome prednjače zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, dodvoravajući se svojim novim gospodarima.

Evropa, Azija i Afrika poprišta su permanentnih ratnih sukoba i imperijalističkih agresija: Jugoslavija, Afganistan, Irak, Libija, Sirija, državni udar u Ukrajini od strane nacističkih organizacija direktno podržanih od Amerike i zapada. U svim tim slučajevima radi se o klasičnoj borbi za prostor s ciljem osvajanja tuđih teritorija na kojima se, po ustaljenom postupku, obara postojeća vlast i uspostavljaju podanički protektorati u kojima novopostavljena marionetska vodstva omogućavaju eksploataciju prirodnih resursa i infrastrukture, ali i korištenje novoosvojenog prostora u strateškom nadmetanju.

Sve te agresije ostavile su iza sebe enormna civilna stradanja i infrastrukturna razaranja koja su nagnala milione ljudi da napuste svoje domove i pokušaju naći spas u emigraciji. Ogroman broj njih je na tom putu stradao, dok je većina preživjelih upotrebljena u određenom vremenskom trenutku za proizvodnju najveće izbjegličke krize u Evropi, kojom se manipulira i koristi za političku trgovinu i ustupke.

Evropa nema pravo da se proglašava žrtvom terorističkih napada ili poplavom izbjeglica. To joj se samo poput bumeranga vraća ono u čijem stvaranju je i sama sudjelovala. Vjerno je izvršavala volju Amerike i podržavala i učestvovala u većini prljavih ratova protiv suverenih država, a prije toga je stoljećima kao kolonijalna sila izrabljivala širom Afrike, Bliskog istoka, Azije i obiju Amerika.

Već sam spomenuo jačanje radikalne desnice u Evropi. Ta je pojava postala dio svakodnevnice i u Hrvatskoj. I dok se ona u nekim evropskim zemljama pojavila kao odgovor na izbjegličku krizu i migracijske tokove ili kao izraz nezadovoljstva vazalnim odnosom matičnih država u odnosu prema Americi, u Hrvatskoj ima potpuno različito ishodište.

U Hrvatskoj afirmacija radikalne klerofašističke desnice nije posljedica protoka izbjeglica, on je protekao uglavnom bez većih potresa, nego je posljedica pobjede kontrarevolucije i secesije 90-ih godina prošlog stoljeća, posvemašnje revizije povijesti i restauracije slijednika poražene politike kolaboracionista u II. svjetskom ratu. Drugim riječima, malo blaži oblik događaja u Ukrajini.

Dakle, kapitalizam, koji je ispunio svoju povijesnu misiju, ne nudi više odgovore na potrebe čovječanstva i on stvara sve dublje društvene, političke, ali i ekološke krize, čime se određuje kao destruktivan poredak. Analiza te destrukcije nameće potrebu pomaka težišta akcije iz esencijalne sfere u egzistencijalnu. Kapitalizam je jedini sistem u ljudskoj povijesti koji je u stanju uništit čovječanstvo i to ne samo vojnim sredstvima, on uništava životvornost prirode i čovjeka. Ne uspije li čovječanstvo ukinuti kapitalizam, ukinut će on čovječanstvo. Naime, još pred jednim stoljećem Rosa Luxemburg je ustvrdila da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.

Pred sobom imamo jedan vrlo organizirani stroj s jako dobro osmišljenom tehnologijom vladanja ljudima i borba protiv njega ne može biti stihijska nego organizirana.

Budući da su kritika i samokritika ugrađeni u same temelje djelovanja revolucionarne klasne ljevice, moramo pogledat istini u oči i ocijeniti naš udio odgovornosti za postojeće stanje. Sveprisutna nesloga, rivalstvo, personalne ambicije, fragmentacija do atomizacije na ljevici, multipliciranje broja organizacija s malobrojnim članstvom, oportunizam, skretanje s revolucionarnog puta i priklanjanje reformizmu i socijaldemokraciji, uz eksplicitnu podršku pojedinih komunističkih partija vojnim intervencijama, čini nas nepouzdanim i neozbiljnim osloncem za široke mase. Time direktno radimo u korist vlastite štete i pomažemo svojem klasnom neprijatelju. Condicio sine qua non bilo kakvog pomaka u toj borbi je prevladavanje postojećih podijeljenosti na klasnoj osnovi.

Uvjereni smo da će i izlaganja ostalih sudionika konferencije ukazati na probleme s kojima se naše partije susreću i da ćemo iz tih činjenica odredit pravce naših budućih djelovanja, a ono mora biti usmjereno ka jačanju međusobne suradnje. Raduje me da vas mogu obavijestiti da na području nekadašnje Jugoslavije od 2011. godine djeluje Koordinacija komunističkih i radničkih partija, koju trenutno čine po jedna partija iz svake nekadašnje republike.

 

Hvala na pažnji!

Vladimir Kapuralin

Atena, 23.-25. XI. 2018.