Od ispraznih parada do stvarne akcije
Sve je učestalija navika sindikalnih povjerenika, da radnike upropaštenih poduzeća, vode na Jelačić plac, a sada ponovo i pred Banske dvore. Naravno da kao Socijalistička radnička partija uvijek stojimo na strani obespravljenih i oštećenih radnika, ali ozbiljno strahujemo da neshvatljiv nedostatak klasne svijesti sindikalnih vođa, sva ta traumatična i isprazna putovanja dobiju religiozni karakter i proglase ih križnim putovima, te da jedna od obaveznih stanica u tom itineneru ne postane i Kaptol. U ostalom već je i bilo takvih slučajeva, a nešto slično dogodilo se i u Sisku, kada je 900 radnika Željezare Sisak, sa otkazima u džepu pohrlilo u crkvu po 150 kuna.
Gotovo je nemoguće razumjeti, zašto barem jedan od tih sindikalnih povjerenika i nakon dvadesetogodišnje pretvorbene drame, ne može prepoznati da su svi ti pojedinačni, pogonski štrajkovi u stvari duboko povezani, jer proizlaze iz ponižavajućeg najamnoga položaja svih radnika u modelu anarhičnog i nereguliranog kapitalizma, koga usput rečeno obilježavaju etablirani vlasnici nedorasli skorojevići, neodgovorni avanturisti pa i sami mafijaši, i u kome su radnici samo prosta radna snaga, dakle trošak, a ne ljudi. Samo je stjecaj slučajnih okolnosti da danas ta ista lančana nesreća, udari jedne, a već sutra druge, pa je konačno vrijeme da se u štrajkove ide solidarno, ne kao slučajno pogođeni radnici jedne tvrtke, nego cijele grane i čitave radničke klase, jer oni uvijek odražavaju klasni, a to znači masovni karakter. To znači, ne samo da se mijenjaju uvjeti rada radnika u jednom ugroženom poduzeću, već da se mijenja političko ekonomski položaj radnika u odnosima proizvodnje kao cjeline. Tek time bi sindikati stali na obje noge i onu sindikalnu i onu političku, jer bez toga sindikati su bogalj koji ne može ni hodati, a kamoli predvoditi i od takvog sindikata radnici mogu imati veoma male koristi. Na jednoj nozi, onoj sindikalnoj sindikalni povjerenici mogu biti samo do dobro plaćenog etablišmenta kapitalističkog poretka, a to se u stvari i događa.
Jednako tako nemoguće je shvatiti, zašto radnici Dalmacija vina, Jadran kamena, Brodogradilišta i inih privatiziranih tvrtki koje su novi privatni vlasnici doveli u rasulo, umjesto što i dalje traže nove tobože bolje privatne vlasnike svoje porobljivače, a što je tragikomično gotovo mazohistički, konačno ne shvate da su to u stvari njihove tvrtke i njihov minuli rad, i da im je to jedna banditska vlast jednim potezom pera oduzela i predala u vlasništvo svojih pulena i time ne samo otuđila njihov minuli rad, nego dovela u pitanje sam njihov život. Nije li nakon toliko upropaštenih poduzeća i ljudskih sudbina, konačno vrijeme, da se na prinudu manjine (vlasti) odgovori prinudom opljačkane većine (radnika), legitimitetom na legalitet. Čekaj Orešaru, Jadran kamen je naš, a ti raščisti sa državom koja ti je dala naše. Mi ćemo birati svoje poslovodstvo i preuzimamo sudbinu Jadran kamena u svoje ruke, jer to je i naša sudbina, a kamen tucati znamo, a znamo i kome treba. To nije zlu radovanje tvojoj sudbini, nego naprosto nužnost.
Čekaj Milanoviću, nas je doduše opljačkao HDZ, ali SDP se s time slaže, ako ne stane na našu stranu. Od države ne tražimo novac, nego samo legalizaciju novog stanja, a to je da u pluralizmu vlasničkih oblika, mogu postojati i društvena poduzeća, kojima će upravljati radnici. Mi tražimo svoje natrag, ne samo zato što nam je to oduzeto bez naknade, već i zato što i novi kvazi gospodari time ne znaju gospodariti, pa stradamo opet mi radnici i cijelo društvo. Uostalom, samo živi ljudski rad (i priroda) stvara novu vrijednost pa je etički i gospodarski da upravlja onaj koji stvara, a to smo opet mi. Mi nismo intelektualni bogalji i sami možemo biti svoji ulagači. Ne trebaju nam gazde ni domaći, a još manje strani. Vi u Banskim dvorima morate odlučiti, na čijoj ste strani, strani rada ili kapitala. Vlast ste dobili kao socijaldemokrati, pa bi morali biti barem negdje na sredini, što znači da ne bi smjeli ignorirati interese rada. U suprotnom, mi ćemo sami preuzeti sudbinu svojih poduzeća iz svoje zemlje u svoje ruke.
U ostalom samo vlast radničke klase vodi istinskoj demokraciji, za razliku od vlasničkih klasa koje imaju svoje specifične i sebične interese dominacije i podčinjavanja drugih klasa (radničke) i slojeva. Jedino radnička klasa da bi oslobodila sebe mora osloboditi i sve ostale društvene slojeve i stvoriti svijet slobodnih ljudi bez dominacija i podčinjavanja. To bi morao biti rezon i sindikalnih vođa i radnika. To je rezon Socijalističke radničke partije. U tom smislu pozivamo i sindikate i radnike i vladu na konstitutivni dijalog i akciju. Što prije, to bolje. Više vrijedi jedno sačuvano radno mjesto u proizvodnji, nego 100 otkaza u državnoj administraciji.
Zagreb, 14.02.2012. Predsjednik SRP-a
Ivan Plješa