UVODNE NAPOMENE

Da bismo označili neželjene i osobito nedemokratske političke pokrete, danas koristimo više različitih termina (manje-više istog značenja) koji su nastali u vrlo različitim vremenskim periodima i kontekstima. U popularnije među njima spadaju historijski termini kao fašizam, nacizam, ili ustaštvo, četništvo, itd., s kojima su povezane i kombinacije kao nacifašizam ili klerofašizam, neofašizam ili neonacizam ili filofašizam ili filoustaštvo.

Osim tih termina, javlja se i suvremeniji pojam – desni ekstremizam ili ekstremna desnica – s kojima se omogućava da se, s jedne strane, kao nedemokratske i negativne pojave detektiraju i oni pokreti koji se iz pravnih razloga izravno identificiraju s prošlim nacističkim režimom, ali i, s druge strane, da se kao jednake negativne i nedemokratske pojave detektiraju i oni pokreti koji su kritični prema poretku i Ustavu s lijevih pozicija.

MOBILIZIRAJUĆE STRASTI FAŠIZMA

Najvažnije programsko-ideološke karakteristike, ciljevi i metode rada gotovo svih fašističkih pokreta i organizacija su: nacionalizam; organistička koncepcija totalitarnog društva; kontrola privrede od strane države; suradnja rada i kapitala; politički autoritarizam; državna partija; elita i vođa kao sredstvo izražavanja volje i organizovanje naroda i nacije; orijentacija na „akciju“ umjesto na debatu; podčinjavanje individue nacionalnoj ili narodnoj zajednici; oblik političkog ponašanja obilježen opsesivnom preokupacijom o propadanju zajednice i poniženju; žrtvovanju procesom kompenzacijske, kultom ujedinjenja energije i čistoće u kojem ujedinjena stranka posvećenih nacionalističkih militanata, djelujući u vrijeme teške, ali učinkovite suradnje s tradicionalnom elitom; napuštanje demokratskih sloboda uz iskupljujuće nasilje i, bez obzira na moralna i zakonska ograničenja, nastoji ostvariti cilj čišćenja u zemlji i ekspanzije u inozemstvo.

Nužan preduvjet uspona fašizma bilo je kulturno ozračje zasićeno apokaliptičkim proročanstvom i nadom u neposrednu obnovu, a izražavale su se, poticale i kanalizirale nerazvijene, ali izvanredno proširene, čežnje za novim tipom političkog čovjeka, novom elitom, za promjenama u vrijednostima modernog čovjeka. Mobilizirajući mit (fašističkog minimuma) smatralo se intervencijom herojske elite – „cijela narodna zajednica ponovno će uskrsnuti, poput feniksa iz pepela starog dekadentnog poretka“.

Potrebno je napomenuti da elemenata koji čine osnove ili stvaraju uslove za pojavljivanje fašističkih ideologija, pokreta i metoda ima širom svijeta na pretek; nacionalizma, političkog autoritarizma, ideološke i političke isključivosti, podređivanje humanističkih vrijednosti političkim ambicijama ili materijalno-tehničkim i ekonomskim rezultatima ograničavanja i ukidanja ljudskih sloboda, tendencije totalne kontrole od strane države, imperijalizma, hegemonizma, dominacije, frustriranosti, šovinizma, političkog nasilja.

Fašizam je postao pojam nasilja, zvjerstva, čovjekomržnje, „racionalizovanog mračnjaštva“ i izazov svim vrijednostima istorije i civilizacije čovječanstva.

METAPOLARIZACIJA FAŠIZMA

Nekoliko godina nakon poraza Sila osovine, postalo je fašističkim aktivistima jasno da je vrijeme masovnih naoružanih stranaka na čelu s karizmatičnim vođama prošlo i da se, žele li da njihova ideologija preživi, moraju značajnije i sveobuhvatnije redizajnirati. Ne samo u Hrvatskoj, nego i u većini svijeta – svi politički pokreti, uključujući i one koji imaju izrazito protudemokratske programe, izbjegavaju sami sebe dovesti u vezu s povijesnim fašizmom.

Psihotropna moć polingenetičkog mita od transformiranja očaja u nadu, navelo je mnoge, koji su vjerovali u fašizam na vrhuncu rata, da prijeđu u trajno stanje poricanja. Dramatični nestanak povijesne klime koju je stvorio fašizam prisilila je njegove fleksibilnije aktiviste, desetkovane događajima i akutno marginalizirane unutar vlastitih političkih kultura, da razviju novu strategiju kojom će održavati na životu san o ponovnom nacionalnom.

Kad je Njemačka izgubila rat, jedno od objašnjenja koje su neki bili u iskušenju ponuditi, a da ne moraju napustiti fašistička načela, bila je optužiti Mussolinija i Hitlera da su bili previše usko nacionalistički orijentirani da bi shvatili pravu povijesnu svrhu fašizma, a to je: spasiti evropsku civilizaciju od uništenja u obliku boljševizma i amerikanizacije.

Nasuprot njima, univerzalni je nacizam zadržao svoje izvorno fanatično vjerovanje u genij Hitlera i urođena prava arijevskih naroda da poduzmu sve mjere koje su nužne za zaštitu i jačanje nacionalne zajednice, što u praksi znači: boriti se protiv opasnosti od Židova, komunista, crnaca i drugih navodnih neprijatelja rasnog zdravlja.

Nije na odmet napomenuti da u ovom koloritu fašizma posebno mjesto zauzima originalni ideološki oblik međunarodnog fašizma – Treći pozicionizam – koji, pod utjecajem nekih struja talijanskog neofašizma, traga za trećim putem između kapitalizma i komunizma i povezuju se s onima u Trećem svijetu koji se bore protiv globalnog tržišta i „međunarodne zajednice“ kojom dominiraju SAD i Izrael, odnosno protiv „cionističkog“ kapitalizma i kulturne hegemonije SAD-a.

Izvanredna značajka fašizma i nacizma, koju su fašistički organizatori pokušali oponašati, jest da su bili u stanju preuzeti državu kao novu vrstu sile u modernoj politici koja kombinira četiri sastavnice: političku stranku, parlamentarne postrojbe, masovni socijalni pokret te plodnu umjetničku i intelektualnu subkulturu.

Posljeratna politička klima, hladna spram svih „ekstremizama“, spriječila je da fašizam privuče masovno sljedbeništvo, a posljedica toga je bila da su se otvoreno anti-islamski pokreti reolucionarnih paramilitanata i radikalnih ideologija odvojili od navodno demokratskih političkih stranaka s fašističkim programima – pa je tako postalo moguće da ideološka produkcija fašističkog diskursa djeluje relativno autonomno, bez ikakvih formalnih veza s organiziranom politikom.

Univerzalizacija nacizma u poslijeratnom je razdoblju stvorila cijeli niz sektora međunarodne kulturne produkcije posvećene održavanju na životu nacizma kao ideologije i to knjigama koje glorificiraju nacističko razdoblje – memoari, biografije, akademski časopisi, monografije, članci – filmovi, konferencije, „znanstveni“ izvještaji koji su „revizionistički“ , što nude povijesne prikaze nacizma, poričući, relativizirajući ili minimizirajući zločine i ljudske katastrofe koje su bile izravna posljedica nacističkog pokušaja stvaranja rasnog carstva u Evropi. Najnotorniji proizvod revanšizma je poricanje holokausta Jasenovca, rušenje spomenika, knjigocid – koje nalazimo u različitim stupnjevima pornografske sirovosti i prividne sofistikacije u manipuliranju povijesnom stvarnosti. Njegov uspjeh u prevređivanju povijesti i pokušaj da se pripadnicima posljednjih naraštaja činjenice o nacističkoj rasnoj državi prikažu kao dubiozne, ključni su za dugoročnu strategiju elemenata unutar međunarodne radikalne desnice kojom se želi normalizirati i rehabilitirati nacizam do točke gdje njegove ideje neće više izazivati odbojnost u javnosti i gdje će se nešto antinacističke energije zapravo preusmjeriti prema komunizmu i Židovima.

Namjerno oponašajući diskurs i format akademske produkcije, koji su izvorno evoluirali kao dio liberalno-humanističke potrage za istinom, revizionisti su odlučili istovremeno izokrenuti povijesne podatke i svladati psihološke zapreke koje svaki humanist ima prema fašizmu. Može se pokazati da je revizionistička literatura, koja se bavi poricanjem holokausta i Jasenovca, dio obavezne hrane „fašistoidnih“ i „nacistoidnih“ sljedbenika u cijelom svijetu, a njezini najplodniji proizvođači gotovo uvijek imaju veze s poznatim nacističkim aktivistima. Ipak, najveći dio njihove podmukle moći proizlazi iz činjenice da revizionizam postoji kao slobodno lebdeći diskurs sam po sebi i nije dio ideološkog prtljaga bilo kojeg posebnog pokreta, stranke ili „škole fašizma“.

Najsofisciranija krinka za kojom je posegnula fašistička radikalna desnica poslije rata je evropska nova desnica, koja obuhvaća veliki broj ljudi iz akademske struke, ali i slobodnih autodidakata, novinara, pisaca, intelektualaca. Neki su otvoreno fašistički dok su drugi evoluirali i udaljeni od bilo kakve razaznatljive revolucionarne pozicije pa se čini kao da su se njihova fašistička očekivanja ponovnog rađanja rastopila u difuznom kulturnom pesimizmu u pogledu svjetskog poretka.

UMJESTO ZAKLJUČKA:

OSNOVNA POLAZIŠTA DJELOVANJA EKSTREMNE DESNICE

– “desničarski gramcizam“, koji smatra da kulturna hegemonija mora prethoditi političkoj hegemoniji;

– obilato korištenje intelektualaca povezanih s „konzervativnom revolucijom“: Nietzsche, Jünger, Heidegger, Smith i drugi;

– ideja o Evropi kao jedinstvenoj kulturnoj postojbini koja još može revitilizirati ili obnoviti kontakt sa svojim predkršćanskim mitskim korijenima;

– krajnji eklekticizam koji potječe od vjerovanja da se dihotomija lijevog i desnog može transcendirati u novom savezu intelektualne energije suprotstavljenih dominantnom sustavu liberalnog egalitarizma, kapitalističkog materijalizma;

– stavljanje etničke različitosti i razmolikosti koja treba braniti od kulturnog imperijalizma, masovnih migracija itd.;

– vjerovanje da trenutačni svjetski sistem nije samo dekadentan, nego i da će ustuknuti pred novim tipom civilizacije zasnovane na zdravim mitskim snagama;

– aksiomatsko odbacivanje multikulturalizma – čežnja za čistoćom;

– nostalgija za mitskim svijetom rasne homogenosti – jasno određeni pravci kulturnog djelovanja;

– stavljanje krvnih i povijesnih veza nasuprot razumu i općoj humanosti i stvarna zloupotreba povijesti.

doc. dr. Pavle Vukčević