Prije devedeset i sedam godina u Petrogradu

U gradu na Nevi, 25. oktobra 1917. po starom kalendaru (ili 7. novembra po novom, odnosno, gregorijanskom kalendaru koji se koristi u Zapadnoj Europi) zbio se događaj koji je obilježio stoljeće i na izravan ili neizravan način utjecao na život i sudbinu cijelog vijeka i svih ljudi koji su u njemu rođeni. Nakon 25.oktobra uslijedilo je “Deset dana koji su potresli svijet”¹ i više ništa i nikada nije i neće biti isto – ma kakvu ocjenu boljevičkog Oktobra iznosili njegovi pristalice i zaljubljenici ili pak ocrnjivači i neprijatelji. I jednih i drugih bilo je na milijune i još uvijek se rađaju, stasaju i svrstavaju (čak i kad toga nisu ni sami svjesni) ili kad ga se odriču prema historijskoj vododjelnici, koju je stvorio Oktobar 1917.

“Mnogo je dana, mnogo godina, mnogo je strašnih bilo istina”² u stoljeću o kojem se još uvijek ljutito prepiru da li je bilo kratko ili dugo⁴ i u kojem se pokazala “banalnost zla”⁵ dotad neviđenih razmjera. Oktobar 1917. značio je prekretnicu u cijeloj dotadašnjoj historiji. Prvi put su oni posljednji, oni u ritama i poderanihh cipela, žitelji podzemnih jazbina, radnici izmoždenih lica, izgladnjele žene iz predgrađa izmučene porodima i neimaštinom, seljaci prozebli i desetkovani u rovovima Prvog svjetskog rata, iznijeli pobjedu: pobjedu nad tiranijom, nad licemjerjem i nadutošću imućnih, nad imperijalističkom laži, nad ratom koji se otegao u nedogled i izložio narode svijeta pogibijama i ogromnim patnjama.

Slično kao kod Valmyja⁶ u Francuskoj revoluciji, kao i u Pariškoj komuni, pobijedili su oni najbjedniji. Revolucionarni val proširio se cijelom Rusijom, a jedva nešto kasnije, cijelom Europom i cijelim svijetom. Sve se to dogodilo na mjestu u kojom je, snažnom voljom imperatora Petra, sred močvarnog bespuća na kostima silom dotjeranih seljaka i radnika bezhljebnika prisiljenih na kuluk, na sjeveru ogromne zemlje, na hladnom Baltiku, na ušću Neve, nikao čudesan grad.

“Kao san minula su dva stoljeća: Petrograd koji stoji na kraju svijeta, u baruštinama i pustarama, sanjao je o bezgraničnoj vlasti i slavi; kao u grozničavim vizijama promicali su dvorski prevaranti, ubojstva imperatora, trijumfi i krvava pogubljenja; nejake žene dobijale su polubožansku vlast⁷; u toplim zgužvanim posteljama rješavale su se sudbine naroda; dolazili su moćni momci snažnih ruku, crnih od zemlje i smjelo se peli prema tronu, da podijele vlast, ložnicu i bizantinsku raskoš.

S užasom su posmatrali susjedi te divlje prohtjeve ćudi. S tugom i strahom pratili su Rusi buncanje prijestolnice. Zemlja je hranila, ali nikad nije mogla da zasiti svojom krvlju petrogradske aveti.

Petrograd je živio bučno-hladnim, prezasićenim noćnim životom. Ljetnje noći s s blijedom fosfornom svjetlošću, ludačke i sladostrasne noći bez sna zimi, zeleni stolovi i šuštanje novca, muzika, iza prozora parovi koji se vrte u igri, objesne trojke, Cigani, dvoboji u osvitu zore, u zvižduki vjetra i oštrom zavijanju flaute – smotra trupa pred bizantijskim očima imperatora, koje izazivaju užas. – Tako je živio grad.

Još u doba Petra Velikog đak iz Troicke crkve, koja je i sada blizu Troickog mosta, ugledao je u mraku vješticu, mršavu nepočešljanu ženu, neobično se uplašio – i viknuo u krčmi: ‘Petrograd će opustjeti’ – zbog toga je bio uhapšen, mučen u Tajnoj kancelariji i nemilosrdno šiban knutom. Tako se, mora biti od tada, počelo misliti da s Petrogradom nešto nije u redu. – Čas bi očevici gledali kako se ulicama Vasiljevskog Otoka vozio đavo u fijakeru. Čas bi se u ponoć, za vrijeme oluje i poplave, survao s granitnog postolja pa jahao na konju imperator od bakra. Čas bi se tajnom savjetniku, koji je prolazio u karucama, unosio u staklo i dosađivao mrtvac – umrli činovnik. Mnogo takvih priča kružilo je po gradu.”⁸

A te je ratne i revolucionarne jeseni Petrograd bio grozničaviji, veseo do bezumlja, isprepadan nečuvenim događajima i zebnjom od budućnosti – više nego ikada ranije. Tjeskoba je brojne činovnike, carske oficire i šarenu gomilu dama, profitera, balerina, varalica, poznatih imena javnog i umjetničkog života zbog nečuvenih događaja koji su se odigrali u februaru i strepnji pred nejasnom budućnošću, nagonila i tiskala u zagrijane kafane s treštavom muzikom, vukla ih noću u lokale u kojima se prekomjerno bančilo, a danju u dućane u kojima se grozničavo kupovalo da se rastjera strah od sutrašnjiice.

Februarska revolucija

Jer, februarska se revolucija već bila dogodila i nitko ne bi znao pouzdano kazati tko i kako ju je izveo. Zbog dugogodišnjeg rata koji je opustošio sela i zbog koga se na tisućama kilometara razvučenom frontu morala izdržavati milijunska armija, cijene kruha su porasle, radnice i radničke žene nisu ga mogle kupovati, muževi su ginuli na frontu, a djeca skapavala od gladi i zime. Na dan 8. marta  (koncem februara mjeseca u Rusiji) krenule su žene iz radničke četvrti Putilovke da protestiraju i zahtijevaju kruh i smanjenje cijena. Na putu prema centru grada, gomila je kolosalno narasla, a na zapovjed kozacima da pucaju na narod ovi – nečuveno, neviđeno – su odbili to uraditi!

Tako je počela Februarska revolucija – za koju je ipak proliveno nešto radničke krvi. I dogodilo se ono nezamislivo: cara su, kad je iz Mogiljeva, gdje se nalazio bio glavni štab ruskih armija, krenuo vlakom prema prijestolnici, željezničari odbili voziti, a potom ga uhapsili social–revolucionari koji su odmah počeli stvarati Komitete vojničkih i radničkih deputata (delegata) i birati ih u Sovjet (savjet).

Vojnici su odbijali slušati oficire, radnici su zahtijevali da i oni odlučuju o proizvodnji, vojnici – čitavi odredi – otkazivali su poslušnosti i odbijali su ići na front, a na bojišnici se događala još skandaloznija stvar. Umjesto da se tuku, odnosno, ubijaju neprijatelja, vojnici iz rovova počeli su se bratimiti s vojnicima u njima suprotstavljenim rovovima. Pogibije, krv, glad, blato i vlaga rovova, nakon tri godine rata, dosadili su svima. “Evo je početak proleterske Revolucije”, uzviknuo je Lenjin. Vojnici–seljaci željeli su kućama i neki su se tamo samoinicijativno zaputili. Po selima su planula imanja, palače i dvorci veleposjednika⁹ i plemića koji su mahom živjeli u gradovima, a koje je vlastitim znojem hranio seljački rad. Februarska revolucija započela je samoinicijativno i spontano.

To nikako ne znači da su je boljševici gledali skrštenih ruku. Njihove ubitačne agitacije carski oficiri bojali su se više nego “karteči”- dijelova rasprskanih granata – jer su se pod riječima crvenih agitatora trupe topile i nestajale mnogo brže no pod mitraljeskom vatrom neprijatelja ¹⁰. Crveni agitatori govorili su vojnicima, mahom seljacima, kako ih tjeraju u ubilački rat protiv njihovih vlastitih, najprečih interesa. Njihov je najveći interes kruh i mir, a ovako propadaju oni, a propada i zemlja u ratu bez kraja i konca zbog nezajažljivosti imperatorske obiteljim, a za interese svih onih koje su seljaci i radnici svom dušim mrzili: za interese bankara, industrijalaca, veleposjednika. Ukratko, za interese svih onih koji su im sisali krv i derali kožu i u miru, a sad su ih već tri godine držali u smrdljivim rovovima gdje ih je uništavala artiljerijska, mitraljeska paljba i boleštine dok je kod kuće domaćinstvo propadalo, djeca skapavala, a žene kukale.

Car Nikolaj II. koji se nije odlikovao ni državničkom mudrošću, ni oštroumnošću, već je bio, kako su ga ogovarali, papučar vlastite žene, njemačke princeze u dalekom rodu s engleskom dinastijom, nije bio ni cijenjen ni voljen. Prilikom njegovog krunisanja na Vorobjevim brežuljcima¹¹ dogodila se nesreća. Pod težinom brojnih gledalaca, srušile su se tribine i bilo je na tisuće žrtava. To je odmah protumačeno u narodu kao koban predznak. Potom je došla 1905. i u krvi ugušena pobuna mornara na Crnom moru i razbijene barikade u Moskvi, pa potom krvava februarska nedjelja 1906. kad je na masu pred carskim dvorcem, predvođenu popom Gaponom, koja je nosila križeve, svete ikone i imperatorove slike, vojnicima bilo naređeno da pucaju, a kozacima na konjima da je sijeku sabljama. Gomila žrtava, pojačana Stolipinovim¹² drastičnim mjerama, samo je rasla da bi se od tisuća pretvorila u milijune u Prvom svjetskom ratu. Iako su, pod komandom generala Brusilova, Rusi imali izvjesnog uspjeha na galicijskom frontu u Karpatima, i tukli i zarobljavali vojnike austrougarske monarhije, s Nijemcima nije bila ista priča: ruske armije trpjele su na sjevernom dijelu fronta velike gubitke. Carska porodica kroz cijelo to vrijeme davala je znakove bešćutnosti i gluposti i dovodila do zabune i bijesa i samu rusku aristokraciju. Nije dovoljna bila, vjerojatno istinita, anegdota kako se car 1906. (na dan pogibije naroda pred Zimskim dvorcem) zabavljao igrom preskakanja, odnosno guranja na divanu – tko će biti izguran i pasti na pod. Carica, obdarena kćerima, histerična i nesigurna, strepila je za život carevića Alekseja bolesnog od hemofilije. Kako liječnici nisu znali efikasan lijek za tu degenerativnu bolest, doveden je iz udaljenog sibirskog sela Raspućin, nepismeni seljak ogromnog seksualnog apetita koji je na dvoru stekao neobičnu moć. Caricu, zabrinutu za život sina jedinca, držao je u šaci, a dvorske dame i žene iz visokih aristokratskih krugova besramno su bludničile s divljim Sibircem zapanjujuće fizičke snage. Na kraju je skovana dvorska zavjera, jer je skandal premašio sve granice, te je Raspućina ubio knez Jusupov s još dva oficira i bacio ga u Nevu¹³.

Stotinu lica revolucije u Rusiji

Imperator se iz Mogiljeva na glas o revoluciji uputio ukući, a na putu mu je trebalo biti uručeno caričino pismo koje je uhvaćeno i otpečaćeno. Obračunati se bez milosti s neposlušnim buntovnim ološem. Streljati i vješati bez oklijevanja, poručivala je carica. No, Nikolaj to više nije mogao; na kraju je zatvoren u ljetnju rezidenciju s obitelji dok se revolucija razbuktavala.

Februarska revolucija iznenadila je i boljševičke vođe. Lenjin, Zinovjev , Kamenjev i drugi emigranti, ne samo iz boljševičkog, nego i iz menjševičkog dijela Sveruske socijaldemokratske partije, nalazili su se u izbjeglištvu u Švicarskoj¹⁴, Trocki je bio u Americi, a Staljin u Sibiru. Iako je, čini se, Staljin prvi doputovao iz progonstva na delekom sjeveru, koje se loše podnosi, on nikako nije bio (kao uostalom ni Zinovjev, ni Kamenjev, a ni pisac Gorki) za pretvaranje buržoaske revolucije u proletersku. Smatralo se, općenito, da u Rusiji prilike još za to nisu još zrele: seljaštvo je bilo zatucano, radništvo malobrojno, a i među ljevicom postojale su podjele; osim na boljševike i menjševike u Socijaldemokratskoj partiji i na social–revolucionare¹⁵, anarhiste i na, i nasuprot tome, umjerenije građanske opcije. Na desnici su najvažniju političku formaciju činili kadeti (od slova “ka” i “de” – KD – skrećenice za “Konstitucionalne demokrate”) od kojih je većina bila pristalica ustavne monarhije.

Nakon aristokrate Ljavova i ekonomiste Miljukova¹⁶, predsjednikom vlade pobunjene Rusije postao je Kerenski, advokat iz pokrajine koji nastoji lavirati između desnice i ljevice, no bez mnogo uspjeha. Već pri formiranju nove vlade koja je imala proglasiti Konstituantu – Ustavotvornu skupštinu – digli su se ponovo radnici predgrađa jer se predstavnici vojničkih i seljačkih deputata i njihovi Sovjeti (savjeti) nisu ni u čemu slagali s vladom i njenim odlukama. Na Kerenskog su stalno vršeni pritisci i od sila Antante koja je željela da Rusija nastavi rat, a što bi oslabilo pritisak Nijemaca na Zapadnom frontu. Kerenski je pokušao u julu novu ofenzivu koja je tragično završila. Nijemci su uznapredovali , a čitavi bataljoni odbijali su poslušnost oficirima.

Kozački general Kornilov, čovjek definiran i od predstavnika desnice kao osoba “lavlje hrabrosti, a magarećeg mozga”, krenuo je – kad je bilo iz vojnih krugova naređeno hapšenje boljševičkih vođa – na Petrograd, ali su mu se, pred propagandom boljševičkih agitatora, trupe koje su marširale ispred glavnokomandujućeg razbježale i nestale kao snijeg na suncu. Jedini koji nisu dezertirali bili su engleski oficiri u ruskim uniformama koje je Antanta snabdjela i tenkovima, a ni ovi ipak nisu uspjeli umarširati u Petrograd i oboriti vladu. Vlada je ostala u sedlu zahvaljujući odlučnoj pomoći boljševika, ali ne za dugo.

Aprilske teze: Kruha i mira!
Zemlja seljacima – tvornice radnicima!

Naime, u mjesecu aprilu 1917. vratio se u zemlju Lenjin (u blindiranom vlaku koji je prošao zapečaćen kroz Njemačku, a u kom su zajedno putovali boljševički i menjševički emigranti) i došao s dotad nečuvenom parolom: pretvoriti imperijalistički rat u građanski rat protiv kapitalista!

Odamah po dolasku, Lenjin piše i izgovara čuvene “Aprilske teze” čiji je osnovni sadržaj “Kruh i mir! Smjesta prekid imperijalističkog rata i sklapanje mira s Nijemcima (pod bilo koju cijenu – makar i na štetu Rusije¹⁷), vraćanje vojnika kućama (u upropaštena sela), tvornice radnicima, a zemlja seljacima!” Eto i cijeli revolucionarni program – sve ono što su i milijunske mase ispaćenog naroda željele iz dna srca. Lenjinove riječi palile su mase i pobuđivale nadu u ostvarenje njihovih vjekovnih aspiracija.

Ne, Oktobarska revolucija nije bila jednostavno boljševički puč, kako to sramno prikazuje revizionistička filozofija danas na potezu budući da se osjeća pobjedničkom, nego istinski revolucionarni val koji je od Lenjinovog dolaska rastao poput plime i dopirao do najzabačenijih sela i dalekih gradova kao i do najudaljenijih frontovskih rovova. Mir a ne rat, kruh, a ne glad! Zemlja je onih koji na njoj rade, a tvornice onih koji u njima rade. Može li biti jednostavnije propagande, a ona je ipak ustalasala milijunske mase.

Lenjin: nazvat ćemo se komunisti

Kako se desno krilo SDP-a¹⁸ i socijalisti–revolucionari (SR – eseri) nisu slagali s prekidom rata (jer Rusija tako krši obećanja data savezničkoj Antanti), solidarizirali su se s kadetima, koji su predstavljali desnicu, što je razdražilo boljševike. Oni više nisu željeli pripadati istoj partiji – socijaldemokratskoj – čije je desno krilo, menjševici, bilo za imperijalistički rat od samog početka i paktiralo s KD-tima, mahom plemićima, koji uopće nisu bili za definitivno obaranje cara, već za ustavnu monarhiju. Tada se Lenjin sjetio termina iz Komunističkog manifesta – naziva komunisti – te zapitao svoje partijske drugove: “Zar se plašite nazvati se komunistima?”.

Nisu se plašili, i dosljedno i hrabro su istupili protiv imperijalističkog rata: na vlastitoj strani imali su milijunsku armiju vojnika koji su svi do jednog željeli prekid ratnog masakra i povratak kućama, radnike u gradovima, siromašne seljake, te dobar dio marksističke inteligencije i omladine. Ipak, dok nisu dobili većinu u Sovjetu Petrograda, a predsjednik petrogradskog Sovjeta bio je Lav Trocki, revolucionarni ustanak nije otpočet. On je u Petrogradu započeo kanonadom s krstarice Aurora na palaču vlade, odnosno, na Zimski dvorac, koja nije dugo potrajala tako da gotovo i nije bilo žrtava. Zimski dvorac osvojen je jurišem baltičkih mornara gdje se, između ostalih, boljševicima predao i Ženski bataljon¹⁹. U Moskvi je borba potrajala nekoliko dana i bilo je daleko više žrtava. Boljševička revolucija je pobijedila.

Događajima koji su “potresli svijet”, zavjesa lažne pristojnosti poretka koji je doveo do svjetskog imperijalističkog rata naglo je zderana, a imperijalistički rat pretvoren u građanski. Iako ga optužuju za potom nastalo krvoproliće, Lenjin nije želio rat, već mir i to smjesta. Otpor krupne buržoazije, carskih oficira i njima vjernog dijela vojske, te umjetno izazvana pobuna čeških zarobljenika na Sibirskoj željeznici i u Vladivostoku, kao i intervencija engleskih i japanskih trupa, učinili su građanski rat krvavijim, dužim i težim, no što bi to bio da je obračun prepušten isključivo lokalnom stanovništvu. Kako je to izgledalo u drugim gradovima, kao u Kijevu, opisao je majstor pera, Bulgakov, u čuvenoj i zamjeranoj mu knjizi “Bijela garda”.

Sva vlast sovjetima!

“Snage Sovjeta bile su u Petrogradu nadmoćne. Naoružane straže već su bile formirane i dobro međusobno povezane. Napad je otpočeo kao odgovor na provokaciju Kerenskog, koji je 23. oktobra naredio zatvaranje i zapečaćivanje redakcije i štamparije lista “Pravda”. Radnici i novinari “Pravde” zatražili su od gradskog Sovjeta pomoć vojnih komiteta, te razbili vladine pečate i nastavili s izlaženjem. Kerenski na to odgovara inkriminiranjem cijelog Vojno–revolucionarnog komiteta te pokušajem uhićenja Trockog i ostalih vođa i intenzivnim traganjem za Lenjinom (koji se nalazio u domu Alilujevih)²⁰. Trocki je naredio krstarici Aurora, koja je bila usidrena na obalama Neve, da puca na Zimski dvorac gdje je bilo sjedište vlade. Parola, koja je digla ustanike na noge bila je: ‘Sovjet je u opasnosti…’

Noću, između 24. i 25. Oktobra, regularni vojnici i crvena garda, sastavljena od petrogradskih radnika, munjevitom su brzinom u sjajnoj sinkronizaciji okupirali sve neuralgične točke grada: mostove na Nevi, telefonske centrale, električne centrale, nacionalnu banku, poštanske urede, željezničke stanice. Kanonada s Aurore počele je u 9 sati uvečer i trajala samo nekoliko sati.”²¹

Za to vrijeme, na drugom kraju grada, ali još uvijek u centru, nitko nije imao pojma što se događa. John Reed piše kako su tramvaji još uvijek vozili, “izvoščici” ²² fijakera čekali mušterije na uobičajenim mjestima, kafane i restorani bili krcati i iz njih je treštala muzika, kazališta i zabavišta radila su punom parom. Osim naoružanih mornara na mostovima Neve, već od februara rezgnirani Petrograđani nisu ni opažali da se nešto iznimno veliko događalo te noći…

Osvajanje Zimskog dvorca bilo je povjereno dugokosom Antonov–Ovsjenku, jednom od vođa Vojno–revolucionarnog komiteta. Bombardiranje s Aurore potrajalo je samo koji sat: vlada se predala, a Kerenski je, u automobilu francuskog ambasadora, pobjegao iz glavnog grada.

Piše Natalija Sedova, žena Lava Trockog²³: “26. oktobra (8. novembra) došla sam u Smoljni. Vidjela sam samo lica izobličena od umora , neobrijana, duboke podočnjake ispod natečenih očiju. Lav Devidovič imao je nategnute crte lica, bio je umoran i blijed. Ali velika radost, stroga, ali snažna, nadjačavala je sve ostala osjećaje. Sati i dani prolazili su grozničavo…”

Lenjin će reći 26. oktobra (odnosno 8. novembra): “Drugovi! Radnička i seljačka revolucija, o čijoj su neophodnosti sve vrijeme govorili boljševici, izvršena je. Kakav značaj ima ta radnička i seljačka revolucija? Prije svega, značaj tog prevrata sastoji se u tome što ćemo imati sovjetsku vladu, naš vlastiti organ vlasti bez ikakvog učešća buržoazije. Ugnjetene mase same će stvoriti vlast. Potpuno će biti razbijen stari državni aparat i bit će stvoren novi aparat uprave u vidu sovjetskih organizacija”.²⁴

Ispred Smoljnog, crvena garda i crveni mornari s Baltika, omladina, radnici i vojnici spjevali su pjesmu koja je odzvanjala ulicama Petrograda, Moskve, kasnije cijele Rusije, a njeni odjeci čut će se u Njemačkoj, Mađarskoj, pa čak i u udaljenoj Boki Kotorskoj²⁵, gdje je zbog revolucionarnog pokušaja streljano nekoliko mornara. A pjesma je glasila: “Mi izdali smo manifest, za glas Sovjeta / i život ćemo dati u borbi za naša prava ta!”²⁶

Umjesto zaključka

Ta je borba, usprkos svih prljavih insinuacija revizionističkih nadrihistoričara, nadriprofesora i nadripublicista, obasjala svjetlom slobode proteklo stoljeće. Istina je, na zastavu revolucije nije samo jedanput pljunuto i to od strane onih koji su je nosili, i nije samo jedanput ona završila u blatu i umjesto oslobođenja donosila narodima ono što su osjećali kao neslobodu, nametanje i porobljavanje. Marx je odavna napisao kako “…Shvaćanje prošlih generacija kao mora pritiska mozak živih”.

Imperijalističkih težnji nije se odricala, nažalost, ni zemlja u kojoj je revolucija rođena i pobijedila. No, bar dio krivice za njenu tragediju snose i razvijene zemlje – u kojima je ona pobačena. Odnosno, zemlje u kojima je danas socijaldemokracija toliko izvitoperena i iznakažena da se ne samo pretvorila u oruđe buržoazije, nego je, vjerojatno zauvijek, kompromitirala vlastiti naziv i vlastitu prošlost. Ona nije više postala samo patuljak na leđima diva – slavne prošlosti revolucionarnog radničkog pokreta – nego i opasan i podao neprijatelj. No pod ovim ili onim nazivom, na svakom kontinentu, u svakoj zemlji i u svako vrijeme drugačije, borba koju je započeo boljševički Oktobar se nastavlja. Zato ga se ne smije zaboraviti i treba ga se sjetiti s dužnim poštovanjem.

Jasna Tkalec

Iz literature::
John Reed (Portland 1887. – Moskva 1920.) bio je novinar i militantni komunist iz SAD-a. Proslavio se knjigom¹ o boljševičkom Oktobru: “Deset dana, koji su potresli svijet”
Aleksa Šantić (1869. – 1924.)^2
3,4Eric Hobsbawm (1914. – 1991.), “Kratko stoljeće”, naslov je knige kojom ovaj ljevičarski historičar opisuje stoljeće najvećih znanstvenih i tehničkih dostignuća, svjetskih ratova, sve do sloma SSSR-a te posrnuće ideje socijalizma.
Hanna Arendt (1906-1975) autorica je knjige “Banalnost zla”^5
6 Kod Valmyja 1792. dobrovoljačka vojska revolucionarne Francuske izvojevala je pobjedu nad regularnom armijom pruskih generala koji su držali područje od Dunquerqua do švicarske granice; bitka se smatra sudbonosnom za Francusku revoluciju.
⁷ Misli se na caricu Jelisavetu (bila na tronu od 1741. – 1762.) i na Jekaterinu Veliku (carevala od 1741. – 1792.) poznatu po utjecaju prosvjetitelja, po ratovima i po proširenju granica carstva i velikim ljubavnim apetitima.
⁸ Aleksej Tolstoj (1883. – 1945.), “Hod po mukama”. Prvi dio knjige “Sestre” A. Tolstoj počeo je pisati još 1919., a djelo je završeno i izdano tek 1929. Drugi tom, “Mutno jutro” izdano je tek 1939.
⁹Tu su pojavu nazvali “crveni pijetao”. Većina plemićkih dvoraca i palača zemljoposjednike bila je zapaljena i opljačkana još za Februarske revolucije iako se kasnije sve to stavilo na račun boljševika i građanskog rata.
¹⁰ Churchil je tijekom Građanskog rata odbio ponuđeno sklapanje primirja Kornilovljevih trupa potpomognutih Englezima s boljševicima koji su ga tražili radi doturanja hrane izgladnjelom civilnom stanovništvu. Churchil je bio mišljenja da će se pod agitacijom “crvenih” vojska “bijelih” prije razbježati i dezertirati, nego pod njihovom oružanom vatrom.
¹¹ Vorobjove Gori, brežuljci u okolici Moskve. Za vrijeme krunidbenog slavlja, u noći 26. maja 1896, pod težinom gomile popustile su daske stepeništa i provizorna tribina te je bilo zgnječeno i izgubilo život oko 2.000 ljudi.
¹²Stolipin, Ministar unutarnjih poslova Nikolaja II.
¹³ Navodno je nalaz liječničke autopsije utvrdio da se Raspućin utopio: ni cijeli šaržer revolverskih hitaca, ni udarci sabljom, koje je zadobio, nisu bili dovoljni da usmrte sibirskog diva.
¹⁴ Lenjin je bio u Zürichu.
¹⁵ Partija Esera (socijalista – revolucionara – SR) osnovana je na sjeveru zemlje 1901. od Katarine Breško i Černjeva. Ovaj posljednji bio je ministar u vladi Kerenskog.
¹⁶ Pavel Miljukov, znanstveni radnik, pripadao je desnici. Pošto je izgubio sina u Prvom svjetskom ratu bio je pristalica vođenja rata “do konačne pobjede”.
¹⁷ Rezultat toga bio je Brest-Litovski mir, koji Trocki nije imao snage potpisati te ga je u ime boljševičke vlasti potpisao drugi izaslanik. Njemački građanski političari, učesnici pregovora, shvatili su situaciju u Rusiji i bili donekle skloni kompromisima, ali pruski generali pokazali su gvozdenu nepopustljivost. Brest-Litovskim mirom, potpisanim 3. marta 1918. (otada Rusija koristi Gregorijanski kalendar) izgubljena je Istočna Poljska, Ukrajina, Zakavkazje, Litva, Kurlandija, Livonija i Estonija. Jedino je Lenjin ostao čvrsto na strani mira kojeg je odmah nazvao “imperijalistički mir”.
¹⁸ Ruske socijaldemokratske partije
¹⁹Dugo je kolala šaljiva anegdota da su sve nevolje XX stoljeća, započete Oktobarskom revolucijom, mogle biti izbjegnute,da se “sumnjive damice” iz Zimskog dvorca nisu tako brzo predale.
²⁰ Alilujevi, revolucionarna porodica iz Bakua, istakla se još u revoluciji 1905. Krili su Lenjina, a Staljin im je zalazio u kuću. Kasnije će Staljin oženiti najmlađu kćer, Nadeždu Alilujevu, koja će završiti život samoubojstvom. Postoji legenda o “tragičnoj sudbini Alilujevih” jer su potom gotovo svi pohapšeni i pomrli u Sibiru. Zajednički sin Nadežde i Staljina, Vasilij, bio je pilot u Drugom svjetskom ratu čije je avion bio pet puta obaran. Poslije Staljinove smrti poslan je na vojnu službu u provinciju gdje je poginuo, izgleda, u kafanskoj tuči.
²¹ Dosie Mondadori,Trotskiy, pro e contro,
²² Kočijaši
²³ Dosie Mondadori, Trotsky, pro e contro
²⁴ Lenjin, Referat o zadacima sovjetske vlasti, sjednica petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata, P&s 35,2.
²⁵ Pobuna je izbila 1.februara 1918. na austrougarskim brodovima Sankt Georg i Gea. Vođe pobune, kasnije streljani, bili su: Ras, Šizgović, Grabar i Braničević. Po ugušenju pobune koja je potrajala svega dva dana jer je iz Puke poslana flota da je savlada, preko dvije stotine mornara s pobunjenih brodova bilo je osuđeno na dugogodišnje kazne robije
²⁶ “Mi vidali manifest, dla vlast Sovjetov, i žizn mi dadim v nprbe pro eto!” – ruski tekst pjesme.