U Beogradu je u organizaciji Beogradskog foruma za svet ravnopravnih i uz sudjelovanje Svjetskog mirovnog vijeća (WPC) od 22. – 23. marta ove godine održana međunarodna konferencija povodom 25. godišnjice oružane agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju s temom „Od agresije do novog pravednog poretka“, uz prisustvo 200-tinjak učesnika, pripadnika mirovnih pokreta iz 50-ak zemalja svijeta, uključujući ambasadore Ruske Federacije, Kube, Irana i Palestine, predstavnike iz javnog života, vjerske zajednice i pripadnika vojske koji su učestvovali u obrani zemlje od agresora. Iz Hrvatske je na konferenciji nastupio Vladimir Kapuralin.

NATO KAO INSTRUMENT ZAPADNE HEGEMONIJE

 

Dragi prijatelji,

 

Dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da vas sve skupa pozdravim kao prijatelje, jer na osnovu pobuda oko kojih smo se okupili ovdje, uvjeren sam da mi to i jesmo. A tome želim pridodati još i sve one znane i neznane institucije i pojedinaca koji širom svijeta, u granicama svojih mogućnosti, čine ono što i mi danas, a to su kritički pristup i argumentirana osuda brutalnih događaja započetih pred dva i po desetljeća, čije su posljedice prisutne i danas.

 

U proteklih dvadeset i pet godina, čitava plejada vrlo kompetentnih ljudi različitih profila, koji pokrivaju široko polje ljudskih djelatnosti, izanalizirala je događanja kojih se danas prisjećamo i izrekla svoj sud o njima. Podneseni su izvještaji, napisane knjige, objavljeni stručni radovi. Pa, iako nam je sve poznato u detalje, neke stvari moramo ponoviti i ovdje danas i ubuduće, jer ne smiju biti  prepuštene zaboravu.

 

Višestruki su razlozi koji nas obavezuju da to ne zaboravimo. Prije svega i iznad svega, to je pijetet prema nedužnim civilnim žrtvama koje su tom prilikom izgubile svoje živote ili su tokom agresije ranjene ili su na neki drugi način oštećene. Drugim riječima, tu spadaju svi oni koje agresori, tj. ubice, licemjerno nazivaju kolateralne žrtve i koje premašuju one vojne. Drugi je razlog civilizacijska dužnost osude zločina i onih koji su zločin počinili te konačno prepoznavanje novih žarišta koja se događaju po istom modeli iz istih centara moči, SAD-a, NATO-a, EU, koji geometrijskom progresijom ugrožavaju svjetski mir.

 

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari 19 najbogatijih zemalja svijeta na čelu s NATO i SAD, izvršila u proljeće 1999. godine na SR Jugoslaviju je u svojoj biti klasičan primjer rata za prostor. Taj rat je bio samo nastavak tektonskih društveno-političkih procesa iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojih je cilj bio prodor krupnog kapitala na istok, osvajanja novih tržišta, preuzimanja resursa, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja instaliranjem svojih poslušnika.

 

Sastavni dio cilja agresije bio je kažnjavanje SR Jugoslavije, kao jedini preostali bastion nakon tektonskih društveno-političkih promjena 90-ih, koji je stajao na putu prodoru krupnog kapitala na istok, kojim je tzv. međunarodna zajednica, a u stvari grupa najbogatijih zemalja svijeta, predvođena SAD-om, osvajala novi lebensraum na kojem je instalirala svoju dominaciju u skladu s pravilima Novog svjetskog unipolarnog poretka. To kažnjavanje izvršeno je vrlo temeljito i sveobuhvatno,. Počinjen je zločin prema ljudima, stvarima i životnoj sredini, a prisutno je još i danas.

 

Presedan par excellence učinjen je devet godina kasnije, sada već prema državi Srbiji, otimanjem dijela njenog teritorija, također mimo svih međunarodnih pravnih normi i protivno Rezoluciji br. 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Na protektoratu Kosova i Metohije, instalirana je najveća američka vojna baza u tom dijelu Evrope, u ulozi odskočne daske prema kaspijskom bazenu, na pravcu opkoljavanja Rusije i Kine.

 

Bombardiranje koje je trajalo 78 dana prestalo je 10. juna, ali agresija još traje. Ona se samo provodi drugim, sofisticiranijim sredstvima, pritiscima, uvjeravanjima i otvorenim ponižavanjem i vrijeđanjem žrtve. A osjećaj nemoći u trenutku saznanja da krivci za počinjeni zločin nisu, a niti je u postojećim međunarodnim odnosima realno očekivati da će za svoja nedjela biti procesuirani, je frustrirajući. Nagovaranja i pritisci da Srbija uđe u NATO, dakle da žrtva priđe pod okrilje agresora, već zadire u okvire Stockholmskog sindroma, kad žrtva stupa pod skute agresora.

 

Nekoliko je detalja, koji ovu agresiju determiniraju kao vojno-politički događaj bez presedana u novijoj povijesti. Osim rata za prostor, kojeg je razvijeni centar poveo protiv nerazvijene periferije i prodora na istok, bilo je to i razdoblje kada je, nakon završetka Hladnog rata i ukidanja Varšavskog pakta i blokovske podjele, NATO tražio formulu kojom bi opravdao svoj opstanak. U tom je traženju NATO odstupio od pravila koja si je sam postavio u vrijeme osnivanja, a koja su ga definirala kao vojni savez kojemu je zadatak štititi zemlje članice Atlantskog pakta od agresije izvana. Agresijom na SR Jugoslaviju, NATO ne samo da je izašao iz svojih geografskih okvira, već je umjesto obrambene uloge poduzeo napadačku na jednu suverenu državu koja nije ničim ugrožavala savez, suprotno svim međunarodnim pravnim normama i bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Grupa zemalja na čelu sa SAD činom agresije problem nije riješila, nego ga je produbila i danas je pravično rješenje udaljenije nego je bilo pred dvadeset i pet godina i u potpunosti možemo na njega primijeniti tvrdnju Alberta Einsteina da nijedan problem ne može biti riješen na istoj razini svijesti iz koje je izašao.

 

Danas, dva i pol desetljeća nakon događanja koje komemoriramo, ratni bubnjevi udaraju punim intenzitetom. U Palestini se pred očima cijelog svijeta događa neviđen neselektivni masakr. Nasumičnim bombardiranjem civilnih objekata stradavaju civili, žene, djeca i starci. Umire se i od gladi i žeđi. Izraelski okupator razara bolnice, ulazi u njih i tamo nastavlja ubijati. Počinioci tih zlodjela i oni koji ih pomažu i podržavaju smatraju se svjetskom elitom, Creme de la creme.

 

Ako neki u Evropi misle da će njihova blagonaklonost prema izraelskim zločinima u okupiranim palestinskim područjima povratiti u život 6.000.000 Jevreja istrijebljenih u nacističkim koncentracionim logorima tokom II. svjetskog rata, u čemu su pripomogle i nacističke vazalne tvorevine poput recimo NDH, onda se varaju. Oni, pokušavajući oprati obraz koji su im uprljali prethodnici, sad samo podržavaju one koji čine isti zločin, samo reverzibilno.

 

Dok se u pojasu Gaze od 7. oktobra lani kontinuirano iz dana u dan vrši masakr, gdje su djeca ovih dana, ne imajući kuda, počela umirati i od gladi i žeđi, Evropa bi ratovala. I to ne protiv neke tamo neproporcionalne sile, kao što su radili u cijelom post-Kolumbovskom razdoblju, osvajajući, kolonizirajući i istrebljujući kompletne narode i civilizacije, ostavljajući iza sebe garež i pustoš, nego protiv sebi dostojnog junaka od megdana, kako oni misle. Protiv Rusije.

 

To govori suprotno od onoga u šta nas zapadna propaganda nastoji uvjeriti, da NATO nije instrument mira, već instrument rata. NATO ne štiti narode, već kapitalistički poredak i obezbjeđuje mir za uski krug privilegiranih zemalja zapada.  Njegovo konstantno približavanje granicama Ruske Federacije uzrok je trenutnog oružanog sukoba u Ukrajini.

 

Ratovi su prateći fenomen od nastanka klasnog društva, potiču ih ljudska pohlepa i predatorstvo. Ali ratovi potiču i onaj drugi instinkt: potrebu za mirom. To traganje za mirom danas nije izraz konformizma, nego uslov za opstanak života na zemlji

 

To otvara mnoga pitanja. Kako na današnjem stupnju civilizacijskog razvoja čovječanstvo trpi i tolerira toliko nasilje ili okreće glavu od njega? Da li to znači da evolucijski razvoj ljudske svijesti nije pratio tempo razvoja ostalih čovjekovih vještina i osobina? Ako nas povijest uči da su ratovi nastali s pojavom klasnog društva, onda po osnovi prirodnih zakonitosti derivira da mogu inverznim putem i nestati.

 

Vladimir Kapuralin