U subotu 1. kolovoza, u Anindolu kod Samobora, tradicionalno je, u organizaciji Socijalističke radničke partije, obilježena 83. godišnjica osnivanja Komunističke partije Hrvatske.
Osnivački kongres održan je ilegalno 1. i 2. kolovoza 1937. godine u Anindolu.
KPH je kao organizacioni subjekt osnovana na osnovu odluke donesene na IV. zemaljskoj konferenciji KPJ održanoj u Ljubljani 1934. godine u sklopu potrebe za osnivanjem nacionalnih KP unutar KPJ.
Razlozi za osnivanje KPH, kao zasebnog organizacionog subjekta, bili su višestruki:
– potreba efikasnije koordinacije između rastućeg broja organizacija na terenu.
– kvalitetnog rješavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, za čije rješavanje buržoaski režim nije imao predispozicije.
– potreba konsolidacije partije u teškim uvjetima ilegalnog rada, u kojima se partija našla nakon Obznane iz 1920. godine, neposredno nakon osnivanja.
Tome treba dodati i unutrašnje trzavice u partiji kao posljedice frakcijske borbe.
Među ukupnim aktivnostima kongresa, poseban značaj pripada proglasu, kojeg njegova klasno-socijalna originalnost i univerzalna vrijednost i danas čini aktuelnim, citat:
„Između radničkih interesa i stvarnih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici, kao dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovoj tradiciji i kulturi. Boreći se za te ideale, mi se borimo protiv nacionalne zagriženosti, jer znamo da su pravi napredak i sloboda Hrvatskog naroda osigurani samo u hrvatskoj slozi i suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.“
To bjelodano potvrđuje da su komunisti bolji zaštitnici nacionalnih interesa od pobornika kapitalističkog uređenja, jer je kapital transgranični i transnacionalni.
Među zadacima koje je kongres postavio partijskim organizacijama valja istaknuti:
– potrebu čišćenja partije od frakcijskih elemenata.
– učvrstiti i proširiti partiju organizaciono.
Izražena je i solidarnost s radničkom klasom i borbom španjolskog naroda s kojima se, rame uz rame, borilo i oko 1750 jugoslavenskih komunista protiv fašističkih snaga generala Franca.
Na kraju je izabran i prvi CK KPH.
Tako konsolidirana partija, kao integralni dio KPJ na čije čelo je te godine došao drug Tito, bila je u stanju procijeniti političke prilike koje su vodile prema svjetskom ratu i bila je jedina politička snaga u zemlji idejno osposobljena pripremiti i organizirati aktivan otpor neprijatelju i njegovim pomagačima, povesti narod u oslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju i izvojevati pobjedu. Iako malobrojna, sa svega dvanaestak hiljada članova, uspjela je uz sebe mobilizirati nekoliko stotina hiljada boraca, što zbog svojeg klasno-socijalnog, ali i moralnog određenja nije uspjelo mnogim brojnijim partijama građanske provenijencije. Te partije ne samo da se nisu suprotstavile nadolazećoj opasnosti, već su odbile i suradnju s KPJ.
Komunističkoj partiji je to uspjelo, zahvaljujući ne samo svojoj klasno-socijalnoj poziciji u društvu, već i zahvaljujući i visokom stupnju discipline i požrtvovanosti, kako u političkom radu, tako i u oružanoj borbi, u kojoj su mnogi dali svoje živote.
Danas kad se prisjećamo ovih časnih događaja koji su obilježili epohu koja je iza nas, red je da rezimiramo rezultate njihovog rada i da povučemo neke usporedbe s vremenom sadašnjim.
Rezultat političkog djelovanja partije i njena vodeća uloga u NOB-i i revoluciji i poslijeratnoj izgradnji je:
– pobjeda nad okupatorom i domaćim klerofašističkim snagama u ratu.
– pripojenje oduzetih ili ustupljenih dijelova zemlje.
– uvođenje samoupravnog socijalizma, kao jedinstveni primjer prirodne pozicije rada u
društvu i dostojanstva radnika i seljaka koji bi bili u stanju upravljati vlastitim sudbinama.
– najintenzivniji period privrednog i kulturnog razvoja, dotada nezabilježen na ovim
prostorima.
– najduži period mira među pripadnicima različitih nacionalnih i konfesionalnih subjekata na
ovim prostorima koji je trajao gotovo pola stoljeća, od završetka II. svjetskog rata do secesije i kontrarevolucije 90-ih.
– najveći ugled koji su narodi ovih krajeva postigli u međunarodnim relacijama.
– doprinos osnivanju Pokreta nesvrstanih, svojevremeno najbrojnije grupe zemalja
orijentiranih ka miroljubivoj koegzistenciji.
Sve je to postignuto uz puni državnički suverenitet, bez gubitka nijednog privrednog ili financijskog objekta i ni jednog pedlja nacionalnog tla.
Globalni geopolitički tektonski poremećaji 90-ih nisu zaobišli ni nas. Dapače, primjer jugoslavenskog samoupravljanja, s do tada jedinstvenom primjenom u svijetu, bio je nepoželjan svjetskim moćnicima te ga je trebalo ukinuti kroz proces koji je osmišljen izvana, a sproveden iznutra. Posao im je, između ostalog, olakšao i otklon SK od svoje povijesno-klasne misije, kada je došlo do većeg stupnja razumijevanja i suradnje između pripadnika partije i nacionalista, odnosno protivnika revolucije unutar vlastitih nacionalnih korpusa, nego između pripadnika partije različitih nacionalnih korpusa.
Rezultat je svima poznat: jednostrana secesija Slovenije i Hrvatske, koju su prema domino efektu slijedile i ostale republike, što je za posljedicu imalo rasplamsavanje međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba s elementima građanskog rata, putem kojeg je provedena kontrarevolucija, čime su privredni, financijski i ljudski resursi prepušteni na milost i nemilost stranim i novoinstaliranim domaćim kapitalistima.
Izvršena je revizija povijesti te se, po principu zamjene teza, napadaju i omalovažavaju najznačajniji događaji i njihovi nosioci pa i sam Tito. U tu prljavu rabotu uključeni su i ljudi koji su po vokaciji povjesničari. Pa nije li i dr. Mengele bio liječnik po profesiji, ali on nije zadužio medicinsku znanost, već ju je osramotio, a to čine i povjesničari koji falsificiraju događaje i učesnike najslavnijeg razdoblja naše povijesti.
Tako smo se, slijednici naših prethodnika, našli u poziciji veoma sličnoj onoj u kojoj su se nalazili oni u svoje vrijeme. Hrvatska, ali i ostale državice nastale na jugoslavenskom prostoru, nalaze se pred potpunim ekonomskim slomom, a izgubljen je suverenitet na dulji period. U to nas je dovela politika restauracije sprovođena od stranaka građanskog tipa pa je naivno i iluzorno očekivati da nas one mogu i izvući iz te situacije, bez obzira radi li se o strankama pozicije ili opozicije, koje su umjetno podijeljene na desnicu, koja to i je, i ljevicu, koja to nije, jer one nisu spremne da se uhvate u koštac s vlasničkom strukturom, odnosno nisu voljne da otetu imovinu oduzmu i vrate onima koji su je stvarali i kojima po toj osnovi pripada. To vrijedi za pojavu stranaka koje specifičnošću svoga imena ili fokusiranjem na pojedine teme na kratko uspijevaju privući pažnju, koja vrlo brzo nestaje s nestankom kozmetike u koji su se uvili.
I to nije slučaj samo kod nas, već i drugdje u svijetu. To samo potvrđuje tezu naučnog socijalizma da kritika kapitalizma s kapitalističkog stajališta ne može uroditi plodom. On se naprosto ne da popraviti pa su svi pokušaji socijaldemokracije da to učini voda na mlin kapitalističkog sistema i tupljenje revolucionarne oštrice.
Lokalne, ali i globalne prilike u vremenu kojem živimo, bjelodano govore da se ne radi o financijskoj ili ekonomskoj krizi, kako je tvorci nazivaju, već se radi o krizi kapitalističkog sistema koji je ispunio svoju povijesnu misiju i, vođen isključivo logikom profita, nema odgovora za današnje potrebe čovječanstva, već ugrožava i njegov sam opstanak. Time je više nego ikad aktualizirana pred jednim stoljećem izrečena teza da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.
- kolovoza 2020.
Kapuralin Vladimir