Pojam konverzija potiče iz teologije gdje se povratak od grijeha vrlinama naziva konverzijom. Najčešće se pod ovim podrazumijeva prijelaz iz nevjerništva istinskoj vjeri ili povratak šizmatika i heretika Rimokatoličkoj crkvi.

U globalnim okvirima, promjenu epohalne svijesti obilježava kraj hladnog rata, ekspanzija poslije fordističkog kapitalizma, ubrzana globalizacija i postmodernističko mišljenje. U njihovom međudjelovanju izmijenjeno je poimanje odnosa slobode i jednakosti, oslabljeni su antikolonijalizam i antiimperijalizam, smanjen je značaj utopije, a individualna građanska prava potisnula su klasnu pravdu. Sve to izazvalo je i „normaliziralo“ masovni antiintelektualizam – konverziju – i znatno pomjeranje političkog spektra udesno.

Usprkos uvažavanja utjecaja društvenih promjena (potresa)na opredjeljenja, potrebno je praviti razliku između antiintelektualizma (konverzije) u nauci i konverzije u politici.

Kod stvaralačke inteligencije, opredjeljenje je rezultat intenzivnog samorazmišljanja, a manje spontano otvoreno poistovjećivanje s interesima širih grupa. U znanosti se ne napušta samo poželjna vizija društva već i teorijski i metodološki aparat koji je usavršavan decenijama i provjeravan u istraživanju društvenih proturječnosti. Napuštajući marksizam, socijalizam, samoupravljanje, antiintelektualci su korjenito odbacivali vrijednosti na kojima je počivalo minulo shvaćanje determinizma i istraživačkih prioriteta i okrenuli se dijametralno suprotnim teorijskim orijentacijama – obrani neoliberalizma, nacionalizma, nasilju itd.

Antiintelektualac-konvertitor je kao izdajnik sklon novim vrijednostima. Njihovo je ponašanje danas uslov samoshvaćanja i „bogatstva“ intelektualnog poštenja. Karikaturalni preobražaj novih renegata iz marksista internacionalista u narodnjačke nacionaliste i fašistiodne šoviniste.

Većina antiintelektualaca-konvertitora trudi se da sebe prikažu kao žrtvu minulog opredjeljenja (od zabluda do nasilja).

Monopol na žrtvu ne nosi samo političku nego i saznajnu prednost: „zato što sam iskusio patnju, treba mi više vjerovati“, „žrtva sam nasilja i progona“, „žrtva komunizma“. Svaki od njih za podnesene „žrtve“, polaže pravo na naknadu, ali se prije toga to žrtvovanje mora politizirati i instrumentalizirati. Priznato žrtvovanje obezbjeđuje čak i kvalitetu osvjedočenih izbavitelja. Nove antikomuniste, naime, treba osloboditi obaveza da sagledaju vlastitu biografiju; diplome doktorata su pocijepali – iako su se zahvaljujući njima dobro uhljebili – treba ih osloboditi krivice za aktivnosti u socijalizmu, iskrivljuju spoznajnu perspektivu i stvaraju svjesnu osvetu u obliku globalne demonizacije prošlosti da bi zamaglili i preradili vlastitu, ličnu prošlost.

Pošto su bivši marksisti, nakon 1989. godine, naprasno postali liberali, ne osjećaju se ni na koji način obaveznim da objašnjavaju vlastitu prošlost, a još manje da je popravljaju. Biti liberal u periodu socijalizma u kapitalizam jeste udoban način da se nastavi s etikom neodgovornosti i izbjegavanje obaveza prema etici ubjeđenja.

Osim svjesnog organiziranog zaborava – svoje prošlosti – antiintelektualizam je praćen manje ili više iskrivljenim selektivnim sjećanjima, a to stvara tvrdo uvjerenje o vlastitoj, najčešće antikomunističkoj i antimarksističkoj postojanosti. Sjećanja se preinačuju tako da prošle postupke i ideje dovode u skladu sa trenutnim ubjeđenjima i postupcima.

Nesuočavanje s ličnom komunističkom prošlošću je izbjegavanje unutarnjeg suočavanja sa samim sobom. Nema kajanja ni ispovijedanja grijeha kao u religiji, niti ritualne komunističke samokritike. Nema ničega na što bi se minula aktivnost mogla u izmijenjenoj situaciji nadovezati. Ipak, „zbilja izgubljene stvarnosti“ je čvrsto zapisana i biografija se ne može u potpunosti mijenjati. Međutim, ako se prošlost ne može izbrisati, može se preraditi.

Antiintelektualci-konvertitori nisu prinuđeni na traženje oprosta jer koriste raznorodne, svjesne ili nesvjesne, racionalizacije zaokreta koji ne narušavaju viziju o dosljednosti vlastitog opredjeljenja, a istovremeno ne ugrožavaju ni smisao poziva ni lično dostojanstvo.

Osjećajni nacionalni identitet bio je najčešće posrednik glavnog toka djelovanja antiintelektualaca koji je u jednoj fazi slijepog patriotizma sijao mržnju i rat.

I na kraju, nekoliko dilema: u kojoj mjeri masovna i radikalna promjena idejnog opredjeljenja bivših marksista-komunista može biti pouzdana, trajna osnova njihovog tumačenja socijalizma i samoupravljanja za vlastite potrebe prošlosti? Ako je jedna strast zamijenjena drugom, koliko će ova potonja biti trajna?

Ta opaska da je najteže prvi put „prevjeriti“ upozorava na nepredvidljivost svake naredne izdaje.

Kako ćemo prepoznati antiintelektualce –konvertitore?

Dobro su se ugnijezdili u društvenoj strukturi živeći samo za danas, zaboravljaju da pitaju do koje su mjere „budući“; ljudi od moći se s njima služe, ali ih duboko preziru; nema te izdaje na koju nisu spremni; oni ništa ne objašnjavaju, samo opravdavaju; podvaljuju istinu jer su pristali da žive od laži; nisu savjest društva, već stražari postojećeg sistema; biraju kome se skuplje prodati, ali tu sramotu zovu slobodnim izborom; istinu glume, a neistinu žive. Oni su najbliži mjestu gdje je nečovječna i slijepa moć i gdje ista slavi pobjedu. Oni su metla za svačiju ruku i brisač za svačiju nogu. Oni ne izdaju samo duh promjena i budućnost, već i sami sebe.

doc. dr. političkih znanosti Pavle Vukčević