SRP kao „remetilački faktor“Danas, nakon gotovo dva desetljeća gorkog iskustva, možemo sasvim pouzdano
zaključiti da „alkemijski“ pokus u retorti zvanoj Hrvatska, nije uspio. To potvrđuju
relevantni pokazatelji u gotovo svim područjima ljudskih djelatnosti:
privredi, obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj sferi, kulturi… On nije ni mogao
uspjeti, upravo zbog toga što je „alkemijski“, zato jer je jedan novouvedeni
društveni proces u nastajanju, koji je imao za cilj na unutarnjem planu, osposobiti
i omogućiti stvaraoca nove vrijednosti da postane kreator vlastite sudbine
bez posrednika, a na vanjskom planu omogućiti vlastiti put razvoja uz punu
suverenost, bez ometanja sa strane i koji je po prvi put predstavljen u praksi, i
time postao ogledni primjer u svijetu, prekinuo u dječjoj dobi, mjereno povjesnim
vremenskim jedinicama i zamjenio ga retrogradnim, destruktivnim, nehumanim
kapitalističkim sistemom.
Kapitalizam je svoju povjesnu misiju odradio i on danas nije u stanju odgovoriti
na potrebe čovječanstva u skladu sa civilizacijskim dosezima. Iskorištavanje
čovjeka po čovjeku, dominacija profita kao vrijednosnog modela nad
svim ostalim parametrima, čine ga prevaziđenim i anahronim. Međutim on je
još uvijek žilav i sposoban kreirati i generirati krize i vojne intervencije, koje
koristi kako bi račun za svoje neuspjehe prebacio na leđa radnika. Pa je tako i
najnovija kriza, koju eufemistički nazivaju financijskom ili monetarnom, ustvari
kriza kapitalističkog sistema kao takvog.
Negativni efekti kontrarevolucionarnog rušenja samoupravnog društvenog
poretka i njegova supstitucija kapitalizmom prvobitne akumulacije, dodatno su
pojačani gubitkom nekad zajedničkog jugoslavenskog tržišta, nakon secesije
90-ih i međuetničkih sukoba sa elementima konfesionalnog i građanskog rata,
koji su iz toga proizašli. A frustracije građana održavaju se pomno poticanom
erupcijom nacionalizma i šovinizma jednih i dodvoravanja drugih. Taj je model
prihvaćen od svih parlamentarnih i vanparlamentarnih stranaka, uz veće ili
manje kozmetičke korekcije bez namjere zadiranja u supstancu sistema, odnosno
vlasničke strukture nad sredstvima proizvodnje.
Posebnost koja SRP izdvaja iz ove amorfne mase, jest upravo svijest o potrebi
promjene sistema, te nas time artikulira kao „remetilački faktor“ u okruženju i
vremenu sadašnjeg prevaziđenog kapitalizma. Time naša uloga u društvu, bez
obzira na trenutni raspored snaga dobiva povjesnu dimenziju. Ulaskom u Sabor
nakon izbornog nadmetanja, koje je buržoasko društvo maksimalno prilagodilo
svojim potrebama, ta percepcija može biti samo potvrđena činjenicom da bi
time konačno nakon dva desetljeća i rad dobio svog predstavnika u
zakonodavnom tijelu.