Dva tjedna koja nas dijele od referenduma kojim bi građani trebali neposredno odlučiti o terminu koji bi označavao instituciju braka, pogodno je vrijeme za analizu implikacija koje mogu nastati kao rezultat referenduma. To je vrijeme pogodno iz razloga što nam omogućuje donošenje pretpostavki anticipativno, bez naknadne pameti, ali dovoljno blizu datuma njegovog održavanja kada imamo na raspolaganju dovoljnu količinu premisa za izvođenje pretpostavki.

Rezultat referenduma, bez da ulazimo u njegov meritum, zadovoljiti će jednu od trenutno duboko suprotstavljenih i prilično izbalansiranih strana. U općem metežu u kojem su obje nabrijane strane grozničavo usredotočene na pobjedu ne birajući sredstva i uz mnoštvo presedana, odvija se proces kojeg bi rezultat mogao imati značajne implikacije na jednu drugu pojavu koja je već stanovito vrijeme prisutna na društvenoj supkulturnoj sceni. Radi se o pokretu koji se zalaže za, kolokvijalno rečeno, „Neposrednu demokraciju“. Referendum koji je pred nama je u ovom trenutku najviši oblik neposrednog odlučivanja u nas. Na njega imaju pravo izaći svi punoljetni građani. Na njemu se odlučuje po principu: da – ne, prihvaćam – ne prihvaćam, za – protiv.

Hipotetski gledano, jedan od dva moguća rezultata mogao bi jako oneraspoložiti, između ostalih, i pripadnike onih društvenih grupa koji se kategorički zalažu upravo za „Neposrednu demokraciju“ podižući je na mahdistički pijedestal koji bi poput čarobnog štapića trebao ponuditi rješenja za sve probleme i potrebe suvremenog društva.

Zagovornici „Neposredne demokracije“, u svom idealističkom zanosu, odbacuju materijalistička tumačenja kritičara iz prostog razloga što odbijaju temi prići s platforme znanstvene društvene teorije, već joj prilaze s emotivno idealističke i samo ih drastični empirijski pokazatelji mogu navesti na preispitivanje svojih teza. A jedan od pokazatelja može biti ishod predstojećeg referenduma. Konkretno, u slučaju prolaska referenduma o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, bio bi to poraz između ostalih i društvenih grupa koje to pravo žele proširiti i na LGBT populaciju, odnosno, koji misle da bi time LGBT populacija bila prikraćena u svojim pravima. Ironija je što bi im taj poraz bio nanesen instrumentom za koji se oni zalažu kao jedino moguće rješenje do razine isključivosti. Što znači da neposredno demokratsko odlučivanje može biti dvosjekli mač dok ne nastupe neophodni društveni, ekonomski i povijesni uvjeti za njegovo uvođenje kojima bi se izbjegle suprotnosti koje iz toga mogu proizići.  Iz toga derivira zaključak da ono ne može biti ostvareno u okvirima kapitalističkog, odnosno, klasnog društva.

„Neposredna demokracija“ u uvjetima klasnog društva u kojemu je društvo duboko podijeljeno na dvije antagonističke skupine – jednu koja posjeduje sredstva za proizvodnju i kupuje rad od ove druge i raspolaže njegovim viškom vrijednosti, i ovu drugu koja prodaje svoj rad onoj prvoj – nemoguća je misija. Jer ova prva skupina gradi i alimentira društvenu elitu prema svojoj potrebi, a ne prema potrebi onih koji prodaju svoj rad. Ona ima mogućnost manipuliranja izborima kao i neposrednim izjašnjavanjem ili referendumom i prilagođavanjem istih svojim potrebama

Primjeri: svi parlamentarni i lokalni izbori, priznanje premjera Zorana Milanovića od pred neki dan kad je izrijekom potvrdio da je Vlada svjesno podržala pravila nedavnog referenduma o ulasku u EU prema kojima nije bila potrebna natpolovična većina građana koji su za pristupanja Evropskoj Uniji radi lakšeg postizanja cilja, lokalni referendum o gradnji golf terena na Srđu, ali i odluka vladajuće elite o pristupanju vojnom savezu NATO – bez ikakvog referenduma – čime je uskraćeno pravo odlučivanja građanima o bitnim elementima suvereniteta.

„Neposredna demokracija“, međutim, ima svoju budućnost, a njeni rudimentarni oblici sežu u našu ne tako davnu prošlost koja se međutim nastoji istisnuti iz kolektivne svijesti građana. Ona je u formi Delegatskog sistema upotpunjavala emancipatorsku ulogu samoupravljanja na radnom  mjestu i proširila ju na mogućnost odlučivanja građana o stvarima koje ih se tiču i u   sredini u kojoj prebivaju  nakon radnog vremena, odnosno na područje lokalne uprave gdje je izabrani delegat imao obavezu zastupati program i volju onih koje je predstavljao, a ne vlastite stavove.

Društvene elite neće dopustiti „Neposrednu demokraciju“ kako je zamišljaju pojedine društvene grupe jer bi to ugrozilo njihove interese i oni će te interese braniti svim raspoloživim sredstvima, a na raspolaganju imaju i financijski potencijal društva, birokratski i represivni aparat države. Mogući su povremeni ograničeni i strogo kontrolirani procesi od strane centara moći u kojima bi se udovoljilo pojedinim inicijativama. Mogući su, događaju se i dopuštaju se povremeni izljevi nezadovoljstva, javna okupljanja i demonstracije koje vlast tolerira jer, osim ventila kojim se prazne frustracije i napetosti građana, one ničim ne remete odnose među društvenim klasama. U mnogim zemljama događaju se i „revolucije“ a la carte, naručene i financirane od strane svjetskih imperijalnih centara moći. Poput raznih „proljeća“, „baršunastih“, „narančastih“ i kakvih sve ne „revolucija“ koje bi trebale odaslati privid „Neposredne demokracije“  na dijelu, a u suštini su izraz ekspanzije svjetskih hegemona.

Neposredno odlučivanje može zaživjeti tek u besklasnom društvu, dakle, u komunizmu kao dovršenom humanizmu – koliko god taj pojam bio danas stigmatiziran i mnogima apstraktan.

16. XI. 2013.

Predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

Vladimir Kapuralin