UVODNI PRISTUP

Politička i socijalna strujanja i borbe za oslobođenje radničke klase od kapitalističke eksploatacije, za svrgavanje buržoaskog društvenog poretka i za stvaranje novog, socijalističkog, odnosno komunističkog, društva su u historijskom kontekstu pretpostavke stvaranja radničkih pokreta. Dakle, u razdoblju nastanka industrijskog proletarijata, radnički pokreti predstavljaju pretežno spontane i stihijske pobune protiv surovog izrabljivanja, pobune koje još ne karakterizira nikakva organizirana akcija rukovođena i inspirirana sviješću o historijskoj ulozi radničke klase. Pokreti prije svega teže za poboljšanjem životnog standarda radnika, za boljim uvjetima rada, za skraćivanjem radnog vremena. Oštrijom polarizacijom klasa i razvojem kapitalističkog načina proizvodnje, proletarijat postaje sve svjesniji svoje historijske misije i prelazi iz samo ekonomske i na otvorenu političku borbu. Lyonski ustanak (1831.) i ustanak šleskih tkača (1844.) predstavljaju već samostalnije i svjesnije i organiziranije istupe radničke klase, ali tek čartistički pokret u Engleskoj označuje prvi početak organizirane borbe za politička prava radnika. Teški materijalni i bespravni politički položaj radnika, spoznaja o jalovosti i bezuspješnosti isključivo ekonomske borbe i iskustvo iz prvih bitaka proletarijata, uvjetuju pojavu revolucionarnog pokreta čartizma koji je imao izvanredno historijsko značenje za razvitak međunarodnog radničkog pokreta.

Pojava Komunističkog manifesta (1848.) značila je kako prijelaz na potpuno zrelo shvaćanje historijske uloge radničke klase, tako i završetak neorganizirane i samo povremene borbe za njena elementarna ekonomska i politička prava. Marxovo učenje ukazalo je na revolucionarni put negacije i same strukture kapitalističkog društvenog sistema i otvorilo jasne i realne perspektive proletarijata čitavog svijeta. Stoga, osnivanjem Prve internacionale (1864.) započinje druga faza borbe, u kojoj se radnička klasa ne organizira samo unutar pojedinih zemalja, već i u međunarodnim relacijama.. Već 1871. godine dolazi do proklamiranja Pariške komune, koja će u historijskom smislu biti ne samo herojstva, samoprijegora i revolucionarnosti, već i sposobnosti radničke klase da u praksi rješava sve probleme rukovođenja prvom proleterskom državom i da sama upravlja svojom sudbinom. Nemilosrdni pritisak evropske buržoazije na radničke organizacije, kao i specifični uvjeti borbe radnika u pojedinim zemljama, dovode 1876. do odluke o prestanku djelatnosti Prve internacionale, koja je „udarila temelje međunarodnoj organizaciji radnika da bi ih pripremila za revolucionarni napad na kapital“ (Lenjin ).

Nakon snažnog revolucionarnog razdoblja (od 1848. do 1871.), nastaje razdoblje relativne stagnacije i okupljanje snaga za buduće odlučujuće okršaje radničke klase. U ovoj se „mirnoj“ fazi širi sve više marksizam, stvaraju se masovne radničke organizacije, a parlamentarni i sindikalni rad postaju glavni oblici borbe proleterskog pokreta. Istodobno se javljaju i štrajkaški pokreti pa dolazi i do otvorenih oružanih sukoba.

Za Prvog svjetskog rata, većina vođa socijaldemokratskih partija oportunistički prelazi na stranu buržoazije, glasa za ratne kredite pa čak ulazi u buržoaske i imperijalističke vlade. Unutar radničkog pokreta javljaju se razne devijacije marksizma koje, u okviru mnogobrojnih pojava renegatstva, anarhosindikalizma, nacionalšovinizma kao i pojedinih varijanti teoretskog revizionizma (Bernstein, Kautsky, filozofi mahisti, empiriokriticisti i dr.), nastoje otupiti revolucionarnu oštricu međunarodnog radničkog pokreta. U tom momentu, Lenjin i partija boljševika, dosljedno zastupajući interese radnika, odlučno rukovode socijalističkom revolucijom. S izbijanjem revolucije i pobjedom otpočinje nova faza radničkih pokreta koju je Lenjin označio kao „razdoblje proleterskih revolucija i narodnooslobodilačkih borbi kolonijalnih naroda“. U martu 1919.,  osnovana je u Moskvi Treća internacionala u koju je ušlo lijevo krilo Druge internacionale, raskidajući s oportunizmom njenih socijaldemokratskih lidera. No mnoge socijaldemokratske partije u Evropi nastavljaju revizionističku i oportunističku politiku Druge internacionale te i danas djeluju u okviru Socijalističke internacionale (osnovane početkom jula 1951.). Treća internacionala, koja je objedinjavala radničke pokrete u čitavom svijetu, raspuštena je 1943., prije svega zbog potrebe da se radničke partije više osamostale u skladu s izmijenjenom opštom situacijom i konkretnim specifičnim mjerama koji radnički pokreti treba da poduzmu u svojim zemljama u borbi protiv fašizma.

Nakon Drugog svjetskog rata, u nizu je zemalja radnička klasa došla na vlast, a u svjetskom radničkom pokretu dolazi i do nove polarizacije snaga, što se očituje i u cijepanju međunarodne sindikalne organizacije na dva krila: Svjetsku sindikalnu federaciju i prozapadnu međunarodnu konfederaciju slobodnih sindikata. Osnivanje i rad Informbiroa nekih komunističkih partija pospješio je razvoj negativnih tendencija za međunarodni radnički pokret zbog težnje podređivanja svih partija isključivo jednoj partiji. Staljinski dogmatizam, upravljen protiv svih bitnih intencija marksističkog poimanja internacionalizma, odigrao je izvanredno štetnu ulogu i uvjetovao novo cijepanje snaga unutar radničkog pokreta. U to vrijeme je upravo Jugoslavija branila dosljedno internacionalistički stav svojom principijelnom negacijom svih oblika tutorstva i podređivanja, branila ne samo vitalne interese naše zemlje nego i interese međunarodnog radničkog pokreta. Nakon XX. i XXII. kongresa KPSSR, uočene su i u SSSR i u nekim socijalističkim zemljama mnoge greške staljinističkog razdoblja te radnički pokreti, koji idu putem istinski revolucionarne borbe za socijalizam, ponovo dobivaju, bez obzira na nove pokušaje cijepanja svjetskog radničkog i komunističkog pokreta (Kina i dr.), na svojoj snazi i svjetskopolitičkom utjecaju.

PROBLEMSKI PRISTUP SOCIJALIZMU I SAMOUPRAVLJANJU U RADNIČKOM POKRETU

Socijalistički pokret od samog povijesnog početka potresaju velike unutrašnje rasprave, sukobi i rascjepi. Razlozi su bili ne samo različita sagledavanja mogućnosti borbe za ostvarenje socijalističkih ciljeva, nego i koncepti organizacije novog društva. U pitanju su posljedice kompleksnosti i svojevrsnosti historijskog procesa koji nisu podložni čvrstim i lako uočljivim zakonitostima. U historiji je uvijek dolazilo (i dolazit će) do neslaganja i sukoba oko procjene pravca socijalnog djelovanja jer je svaki historijski moment bremenit ne jednom, nego uvijek mnogim mogućnostima. Nema sumnje da se bitne proturječnosti suvremenog svijeta, latentne i manifestne, ukrštaju prije svega na razini izbora za ovaj ili onaj tip temeljnog društvenog odnosa, za vladajuću ulogu ove ili one klase u pojedinim tipovima društvenog odnosa. Na toj razini, dakle razini temeljnog društvenog odnosa, socijalizam kao teorijska vizija i kao konkretna historijska praksa ima svoju specifičnu historijsku težinu i jasnu distinkciju prema tipu buržoaskog odnosa građanskih društava kao i tipu etatističko – birokratskog tipa socijalizma.

Ključno pitanje historijskog procesa socijalizma jest:

Da li konkretni političko – ekonomski sistem, socijalizam, ostvaruje dugoročne interese radničke klase, njenu vodeću ulogu na osnovama oslobađanja rada i društva slobodne asocijacije proizvođača. ili se taj političko -ekonomski sistem javlja u funkciji otuđenja od radničke klase u etatističko – birokratskoj funkciji države kao vladavine nad radničkom klasom. Odnosno, da li se diktatura proletarijata izražava kao politički sistem u kome čovjek u slobodi upravlja samim sobom i društvom ili kao politički sistem vlasti nad radničkom klasom, čovjekom i društvom?

Pitanje socijalizma nije da li treba ili ne u historijskom smislu prevladati zatečeni način proizvodnje i njemu odgovarajući društveno – ekonomski odnos, već da li konkretni društveno – ekonomski i politički sistem stvara institucionalne osnove za njegovo prevladavanje, za oslobađanje rada, za prevladavanje limita koji proizlaze iz društvenog bića građanskog društva i za stvaranje slobodne asocijacije proizvođača.

Povijesna praksa socijalizma neumitno daje pravo tvrdnji da je, s jedne strane, prisutan deklarativni projekt o socijalizmu kao oslobađajućem društvu (oslobađanje čovjeka), a, s druge strane, stvarnost manifestirana u formi monopolizirane vlasti s neodgovornom vladavinom pojedinaca i grupa, manipuliranom teorijom, pokretom i praksom reduciranja čovjeka (a ne njegovog oslobođenja) na manipulativnu jedinku, kontroliranim javnim mnijenjem, nametnutim „izborima“, propagandnim terorom, strahom, jačanjem partijsko – državnog monopola i etatizacijom cjelokupne sfere individualnog i društvenog života – nužno nameću potrebu kritičke eksplikacije ideje i stvarnosti socijalizma.

Kad se govori o historijskom mjestu i svjetsko – povijesnom smislu samoupravljanja i u teoriji i u praksi, potrebno je naglasiti na osnovu naučnih saznanja i društvenih dostignuća da izvan socijalizma samoupravljanje nema historijski smisao i perspektivu. To znači da je samoupravljanje historijski utemeljeno i da ima smisla jedino kad nastupa kao socijalizam.

Samoupravljanje u sebi samome realizira i svoj temelj, ideju, u kojoj ne znači uspostavljanje jednog određenog sistema odnosa, ne znači postizanje određenog nivoa proizvodnih snaga., nego prije svega postizanje takvih kvaliteta ljudskog života i njegove društvene organizacije u kome samoupravljanje jest samosvjesni, bitan, samo za sebe određujući momenat.

Mnoštvo problema s kojima se suočava samoupravljanje oduzima privlačnost, jer se manifestiraju nedostaci sistema motivacije, zatim tu je nastojanje šire političke zajednice – države da zadrži dominaciju, tu je i problem pitanja proširene reprodukcije i ovladavanje akumulacijom. Možda nijedna sumnja ili prigovor protiv samoupravljanja nisu toliko često isticane koliko oni da ako samoupravljači dobiju vlast da odlučuju o raspodjeli, a to znači i o svojim primanjima, oni se neće moći uzdržati da „pojedu“ i akumulaciju i osnovni kapital.

Sve u svemu, s mnoštvo problema, samoupravljanje ostaje jedna velika i podsticana ideja koja će pokretati ljude i koji će je u nekim oblicima permanentno pokušavati i ostvariti. Baš kao što pokušavaju da i u društvu i državi izbore svoj status građanina koji učestvuje u procesu demokratskog odlučivanja. Čovjekova društvena i poduzetnička priroda vući će ga uvijek ka takvim, tj. samoupravnim poduhvatima, a njegova egoistična priroda otežavat će ili onemogućavati da se ti poduhvati ikada ostvare onako idealno kao što se zamišljaju.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Potraga za vjerodostojnom alternativom neoliberalnog kapitalizma u velikom je porastu ponajprije na zapadu, među radno ovisnim stanovništvom pod teretom nezaposlenosti i pada životnog standarda.

Navedena tvrdnja nema svoje uporište u R. Hrvatskoj iz sljedećih razloga:

Prvo – radnička klasa je deklasirana zbog nacionalizma, masovne nezaposlenost i ekonomskog kaosa, izgubila je tradiciju borbe i vlastitu političku kulturu. Uskrsla im je prošlost, ustali su mrvi bogovi, obnovljeni su im stari državni simboli, neprijatelji poraženi, dobili su službeni status – uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam. Nerado se pozivaju na prošlost, sjećanje je blokirano ispiranjem mozga, podjednako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, uz jaku dozu antikomunizma, koja podjednako dolazi i iz vjerskih krugova – kao da dolaze na svoje: „raj se ipak nalazi s onu stranu realnog života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za raj nakon smrti“.

Drugo – u dramatičnim promjenama s kojima se hrvatsko društvo u posljednje vrijeme suočavalo (i suočava), sindikati nisu igrali aktivnu ulogu, odnosno predstavljali su nemoćnog, prilično razjedinjenog i dezorijentisanog statistu na društvenoj pozornici. Uključivali su se sporo, polovično i kalkulantski. narcisoidna opsjednutost sopstvenom originalnom pozicijom i nacionalističkom frazeologijom, kao i uži sebični interesi sindikalne birokracije i odabrana pozicija opreznog iščekivanja i lojalnost sopstvenim partijsko – državnim vrhuškama.

doc. dr. Pavle Vukčević.