Potresi

Protekle su nas godine zadesila dva potresa, onaj proljetni koji je izazvao goleme štete u Zagrebu i okolici i ovaj prednovogodišnji koji je razorio Petrinju, Glinu, Sisak i okolna mjesta.

Zagrebački potres razotkrio je činjenicu da Zagreb posljednjih desetljeća propada, urbanistički i infrastrukturno, ali i moralno. Zagreb se desetljećima samo ušminkava, grade se fontane i spomenici, tu i tamo se obnovi koja fasada, grad se prigodno nakinđuri da bi „tri godine zaredom osvojio nagradu za najbolji europski advent“, a iznutra je jadan i truo, zapušten i po život opasan. O oronulim strukturama se ne vodi računa, na njih se zaboravilo, nitko ih ne obnavlja i ne ojačava. U Zagrebu i okolici u potresu je oštećeno 25 000 zgrada, neupotrebljivo ili privremeno neupotrebljivo je 6 000 objekata, a najviše su oštećene zgrade u središtu glavnog grada. Štete bi jamačno bile manje da se sustavno vodila briga o konstrukcijama, a ne samo o vanjskom sjaju. Kada su se nakon potresa počela postavljati pitanja o popravljanju, ali, konačno, i o podizanju razine otpornosti na potrese, radilo se puževim korakom. Zakon o obnovi zgrada donesen je u rujnu (6 mjeseci nakon potresa!), a koncem listopada konačno je osnovan i Fond za obnovu. Teško da je moglo sporije i kilavije.

Potres na Baniji puno je očiglednije pokazao u kojoj smo mjeri nesređena država i koliko su nam institucije loše. Postoje ministarstva i državne uprave, agencije za ovo i ono, a kad nas zadesi nesreća, na terenu zavlada kaos. Državi je trebalo tjedan dana da proglasi katastrofu, hitne službe nisu znale kako treba postupati, Civilna zaštita nije bila u stanju organizirati volontere, opustošene robne rezerve nisu mogle isporučiti ni kontejnere, ni šatore, ni grijalice, ni vreće za spavanje (za razliku od stranaca koji nam poslali tisuće šatora, grijalica i vreća za spavanje). Donacije stižu od građana, privatnih tvrtki i udruga, volonteri se sami organiziraju, jer su zakazali oni koji su ih trebali organizirati. Država se pokazala sporom, neorganiziranom i neučinkovitom. Gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček izjavila je “mogu vam reći da smo sve kontejnere, statičare i građevince u posljednja tri dana dobili isključivo zahvaljujući apelu preko medija i uz moju molbu”. Tek tjedan dana nakon potresa, kad je postalo jasno da su postojeći mehanizmi nedorasli zadatku, proglašena je katastrofa i osnovan je Stožer. Iako Hrvatska ima nacionalni Stožer civilne zaštite kao „stručno, operativno i koordinativno tijelo … za provedbu mjera i aktivnosti civilne zaštite u velikim nesrećama i katastrofama“, zemlja je dobila novi stožer koji će upravljati procesima i povezivati aktivnosti svih sudionika u pružanju pomoći i saniranju posljedica potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji i dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije. Nije jasno zašto postojeći Stožer civilne zaštite nije djelovao operativno i koordinirao akcije na terenu. Na terenu smo vidjeli ljudsku solidarnost i napore pojedinaca, a nismo vidjeli da država zna upravljati kriznim situacijama. Vojska i policija, humanitarne organizacije i zaklade, impresivan broj pojedinaca – svi su činili najviše što mogu, a država se pokazala nesposobnom da u najkraćem roku funkcionira stručno, operativno i koordinirano.

Potres je otkrio i aferu s kućama koje je država gradila u sklopu obnove nakon rata, odnosno nakon 1995. godine, a koje su se u potresu srušile ili više nisu pogodne za stanovanje. To pokazuje da se nisu poštovali standardi gradnje, da je bilo krađe i korupcije pa će posla biti i za institucije kaznenog progona.

Potres koji je razrušio Baniju i, ono što je najteže, odnio ljudske živote, istovremeno je pokazao kako se živi u najsiromašnijem dijelu Hrvatske i koliko taj kraj zaostaje za ionako niskim hrvatskim prosjekom. To je rezultat ne samo rata nego i desetljetnog zapostavljanja ovog, a i nekih drugih dijelova Hrvatske. Na tu činjenicu, da opseg razaranja nije posljedica samo potresa, nego i totalne nebrige države, vrlo je emotivno upozorio mladić koji je vikao na Milanovića i Plenkovića (dok su obilazili razrušenu Petrinju): “Je li nije nitko mogao zabiti čavao 30 godina? Čavao nije nitko zabio, bolje da je i ovo što se nije srušilo. Puno metaka cijelo vrijeme… Nitko nije srušio cijelo vrijeme. I sad čupam tu djecu van, je li ovo normalno?!”.

Pandemija

Pandemija je razotkrila probleme društva koji se uporno trpaju pod tepih. Na samom početku razotkrila je pogubnost sustava u kojem je profit glavni motiv, a odnos ponude i potražnje jedini tržišni regulator. Zakoni tržišta uništili su domaću proizvodnju pa se u Hrvatskoj u trenutku zahuktavanja epidemije nije proizvodilo ništa što je u krizi bilo nasušno potrebno – ni maske, ni zaštitna odjeća, ni alkohol, čak ni kvasac potreban za alkoholno vrenje – jer se ne isplati, jer je iz uvoza jeftinije.

Pandemija je razotkrila i pogubnost današnjeg načina proizvodnje hrane koji je, kao i sve drugo, podređen profitima velikih korporacija. Agrobiznis čitave zemlje pretvara u proizvođače monokultura, a njima se onda trguje na svjetskom tržištu. Opasnost od zaraze više nema lokalni karakter, nego globalni, pandemijski. Danas je to COVID-19, sutra neka nova zaraza. Multinacionalne korporacije će s ovakvim načinom proizvodnje i distribucije hrane stalno „proizvoditi“ i nove viruse koji će pandemijski harati svijetom, uzimati živote i uništavati gospodarstva – da bi pojedinci bolje zarađivali.

Kada se vlada, u pokušaju sprječavanja nekontroliranog širenja zaraze, odlučila za lockdown postavilo se pitanje „tko će to platiti?“. Ekspresno smo dobili i odgovor, da gubitke koje je pretrpio privatni sektor obustavom ili ograničenjem poslovanja treba pokriti rezanjem plaća zaposlenima u javnim i državnim službama, da radnici javnog sektora moraju spašavati radnike u privatnom sektoru – da bi sve ostalo unutar „obitelji“, unutar klase koja živi od svog rada, da se od jednih kojima je plaća jedini izvor prihoda prelije drugima kojima je plaća jedini izvor prihoda. U mainstreamu hrvatske politike nezamislivo je neko drugo rješenje, posebno ne ono kojim bi se dirnulo u izdatke za NATO ili s naslova Vatikanskih ugovora, u visoka primanja ili štednju, drugi mirovinski stup, povlaštene mirovine… Tko će snositi teret krize nije ekonomsko nego političko pitanje. Najlakše je teret krize prebaciti na radnike, kako je to napravljeno u krizi 2008. kada su političke odluke pogodovale bankama i financijskim institucijama.

Tijekom pandemije svjedočili smo i samoridikulizaciji Stožera, koji je, kao, upravljao krizom. Stožer je na početku krize ostavljao dobar dojam i imao određeni ugled u javnosti. Taj se ugled vrlo brzo ofucao, jer je postalo jasno da glavnu riječ ima politika, a da se od stručnjaka u Stožeru očekuje da, glumeći struku, opravdavaju odluke koje je donosila Vlada – pogodujući HDZ-u, Crkvi i braniteljskim udrugama. Javna okupljanja su zabranjena ili je broj ljudi na njima ograničen – osim kada se radi o hvarskoj procesiji ili božićnim misama. Ili o vukovarskoj Koloni sjećanja koju se nitko nije usudio otkazati, jer „svi znamo što je Vukovar“, rekla je ravnateljica Klinike za infektivne bolesti. Uvaženoj znanstvenici su zaboravili reći da virus ne zna što je Vukovar, kao što ni uvaženom ravnatelju HZJZ (epidemiologu!) nitko nije rekao da virus ne mari za duhovne potrebe Hrvata. Licemjerna nas je politika od ljetne „pobjede nad koronavirusom“ dovela do vrha svjetske ljestvice po broju zaraženih i umrlih, uz blagoslov stručnjaka koji su okrenuli leđa struci.

Posljednjih dana 2020. počelo je cijepljenje. Stalno nas upozoravaju da i dalje trebamo biti oprezni i odgovorni, jer će cijepljenje potrajati. Prisjetimo se… Jugoslavenske su zdravstvene vlasti 1972. u samo dva tjedana cijepile 18 milijuna ljudi, a u roku od tri mjeseca epidemija je bila riješena. Bila je to posljednja epidemija velikih boginja u Europi. Ukupno je bilo 175 zaraženih i 35 umrlih, a zaraza se nije prelila preko jugoslavenskih granica. Tako se to radilo u dobro organiziranom i besplatnom zdravstvenom sustavu koji u mnogočemu nadmašuje današnji.

Politički mainstream

U mainstream politici se događalo svašta, ali se nije dogodilo ništa bitno.

Godina je počela predsjedničkim izborima i pobjedom Zorana Milanovića. Plenković je bio u problemima. Izjednačen rezultat s SDP-om na izborima za EU parlament, pobjeda Milanovića nad Grabar Kitarović, sve žešći nasrtaji desne struje unutar HDZ-a, početak pandemije… No, Plenković je uspio organizirati i u ožujku održati unutarstranačke izbore na kojima je pomeo konkurenciju, a onda je HDZ odnio pobjedu i na parlamentarnim izborima. Putanja SDP-a je bila obrnuta. Na početku godine bio je visoko, na krilima uspjeha postignutog u prethodna dva izborna ciklusa, ali je na parlamentarnim izborima doživio potop, uz najslabiji rezultat ikad postignut u Zagrebu, gdje je Bernardić bio nositelj liste. Bernardić je bio prisiljen na povlačenje. Na čelo SDP-a došao je Peđa Grbin, sve drugo ostalo je isto.

Parlamentarni su izbori pokazali da na lijevom krilu političkog spektra, u taboru socijaldemokracije, birači ne žele da ih predstavlja samo SDP, nego da računaju na neke nove snage. Platforma Možemo! osvojila je sedam mandata. Na desnom dijelu spektra, konkurencija HDZ-u su Domovinski pokret s 10 zastupnika i Most sa 6. Sve ostale stranke imaju po jednog ili dva zastupnika.

Političkom scenom i dalje dominiraju opcije koje se identitetski samoodređuju kao lijeve, desne ili centar, ne baveći se političkom ekonomijom, dakle suštinskim odnosima u proizvodnji i društvu. Bez obzira na različite identitetske politike, radi se o istom neoliberalnom obrascu zaštite interesa uskih vlasničkih slojeva, dakle kapitala. Svijet rada je i dalje samo predizborno lovište u koje se povremeno treba zaletjeti i pokupiti glasove.

Ljevica

Na početku godine bili smo pod dojmom relativnog uspjeha Katarine Peović, zajedničke kandidatkinje RF-a i SRP-a na predsjedničkim izborima za koju je glasalo više od 20 000 birača. Malo, ali obećavajuće.

Suradnja lijevih stranaka započela je potpisivanjem Šibenske deklaracije. Mi smo je potpisali uvjereni da je okrupnjavanje ljevice moguće, poželjno, čak nužno, da ujedinjena ljevica ima sinergijski potencijal. Nažalost dvije su potpisnice (Nova ljevica i Orah) vrlo brzo odustale od vlastitih stavova i priklonile se jednoj drugoj, više lijepoj nego lijevoj opciji  (Boris Postnikov u Novostima o Zeleno-lijepoj koaliciji). SRP i RF su nastavile suradnju, zajedničkim izlaskom na izbore za EU parlament i zajedničkom kandidatkinjom na predsjedničkim izborima. Očekivali smo nastavak, zajednički izlazak široke lijeve koalicije na parlamentarne izbore. No, to se nije dogodilo, Socijalistička radnička partija tom društvu nije bila poželjna. Od početka se znalo da nije poželjna ni Radnička fronta, ali su se obje strane odlučile na trgovinu. Radnička fronta je platformi Možemo! u miraz donijela 20 000 glasova osvojenih na predsjedničkim izborima, a zauzvrat dobila osjećaj sigurnosti da će s velikim jatom lakše ući u Sabor. Kratkoročno su profitirali i jedni i drugi. No, nakon što je postignut glavni cilj, ulazak u Sabor, neprincipijelna koalicija je pukla, bolje rečeno, Radnička fronta je dobila nogu.

Za SRP je 2020. godina bila turbulentna, ali nikada nismo dovodili u pitanje naša temeljna, istinski lijeva, marksistička opredjeljenja. Hrvatsko je društvo, kao i svako kapitalističko društvo, klasno raslojeno. Ljevica (da bi bila ljevica!) mora biti svjesna klasnog ustrojstva društva i klasne borbe i mora se boriti za klasne interese onih najbrojnijih, radnika.

Koncem 2020. godine prikazani su rezultati trogodišnjeg istraživanja skupine hrvatskih znanstvenika okupljenih oko projekta Društvena stratifikacija u Hrvatskoj. Istraživanje klasa je itekako aktualno u međunarodnim projektima, a ovo je nakon osamostaljenja prvo istraživanje u Hrvatskoj koje provjerava kako izgleda naša klasna hijerarhija. Najkraći kvantitativni rezultat istraživanja pokazuje da se na društvenom vrhu nalazi mala elita koju čini oko 12 posto ispitanika (u ovom istraživanju elita su svi oni koji su u značajno boljem položaju od velikog broja ostalih stanovnika Hrvatske). Ispod elite je srednja klasa s 29 posto ispitanika, zatim najbrojnija radnička kasa s 44 posto ispitanika. Na dnu je niža klasa s 15 posto ispitanika.

Prisjetili smo se proslave Prvog maja u Zagrebu 2011. godine. Nedaleko glavnog ulaza u Maksimir naši su aktivisti postavili transparent s „Piramidom kapitalizma“, prvi put tiskanom 1911. Transparent je privukao veliku pažnju građana koji su zastajkivali, upijali poruku i većinom komentirali „Ništa se nije promijenilo u tih 100 godina kapitalizma“. Tu „Piramidu kapitalizma“ otada koristimo kao zaštitni znak na svim našim lecima, a sada smo znanstvenim istraživanjem dobili potvrdu da smo i dalje itekako u pravu.

U jednom ili drugom obliku „Piramida kapitalizma“ prikazuje bit sustava koji ponekad promijeni dlaku, ćud nikada.

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a