Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Samobora Svete Nedelje i Društvo “Tito” Samobora i Svete Nedelje danas su na Anindolu, ispred Spomen stećka, organizrali obilježavanje 80. godišnjice održavanja 1. Kongresa Komunističke partije Hrvatske. Naime, 1. kolovoza u Samoboru su se satali Josip Broz Tito i 16 njegovih drugova kako bi u tajnosti osnovali KPH.
Obilježavanje povijesnog događaja za većinu govornika bila je prilika osvrnuti se na aktualnu atmosferu u društvu i, kako je rečeno, pokušaje revizije povijesti u kojoj antifašistički pokret dobiva negativne konotacije.
Tako je predsjednik Saveza društava Josip Broz Tito – Hrvatska Jovan Vejnović prvo istaknuo da je socijalistički pokret na ovim prostorima nastao nakon 1. svjetskog rata kao odjek Oktobarske revolucije i velikih revolucionarnih gibanja na tlu Europe te da je na izborima u Kraljevini Jugoslaviji Komunistička partija bila treća politička snaga pa je potom zabranjena. Nakon pojave opasnosti od širenja fašizma i nacizma komunistički pokret dobiva novi zamah, a Josip Broz Tito po povratku iz Rusije 1930-tih godina odlučuje poraditi na stvaranju i oživljavanju partijskih organizacija širom Jugoslavije. Naime, kaže Vejnović, Tito je shvatio da s obzirom na odnose i činjenicu da je Jugoslavija višenacionalna država te da je za njenu uspješnost potrebno ostvariti ravnopravnost svih naroda, nužno i neophodno osnovati nacionalne komunističke partije. Rezultat toga je da je KP imala velik politički i društveni utjecaj i bez toga bi teško bilo stvoriti front protiv fašizma, kaže Vejnović.
– U današnjem kontekstu sve to se smatra komunističkim nametanjem, diktaturom, totalitarizmom. Zar bi nešto što je u osnovi totalitarno moglo imati tako široko rasprostranjen utjecaj, kao što se vidjelo 1941., među radnicima i masama ljudi u Jugoslaviji. Zar bi nešto što je sektaško moglo imati takvog uspjeha i polučiti takve rezultate. U današnjem politčkom kontestu sve ono što se događalo od ’41. do ’45. proglašava se borbom za vlast i komunističkim zločinima. A što je ta Partija i što su ti ljudi koji su na poziv Partije došli i pokrenuli slavnu narodnooslobodilačku borbu, poslije rata ostvarili? Zar je moguće da se na bazi totalitarizma i diktature razvije takav polet kao što je bio u obnovi razrušene zemlje, da se u zemlji koja je imala 80 posto nepismenih ona potpuno iskorijeni. Zar je moguće da se totalitarnim naziva razdoblje u kojem se ostvaruju najviše stope ekonomskog rasta, u kome je stvorena humanistička i tehnička inteligencija koja je bila u stanju da se ekonomski probije po čitavom svijetu, da se razvije država koja je prvi put u povijesti ovih prostora stavljena kao značajan faktor na političku mapu Europe. Oni koji govore o tome kao o totalitarizmu su fanatici čiji je fanatizam zasnovan ne na želji za revizijom povijesti, nego za potpunim krivotvorenjem povijesti i izbacivanjem svega što u toj povijesti vrijedi. Nije problem u tome što oni tako govore o prošlosti, problem je što oni nama za budućnost nude nešto što je civilizacijski bio najniži rang u ljudskom društvu, a to je fašizam. Što da im kažemo – nikad više! Neće nas na to navući – poručio je predsjednik Saveza društava Josip Broz Tito – Hrvatska Jovan Vejnović dodavši da je ipak siguran kako u ovoj državi postoje ljudi i snage koje su sposobne oduprijeti se tome.
Slično je rezonirao i Ivan Fumić u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske:
– Skidanjem ploče maršala Tita svi su problemi u Hrvatskoj riješeni – sada će teći med i mlijeko, tvornice će se dizati, mladi će pohrliti izvana natrag, polja će sama rađati. Sada Hasanbegović spašava Hrvatsku, a njegov pokrovitelj biskup Košić nam toliko dobročinstva nudi da još samo nedostaje, kao neki prijašnji svećenici, da krsti i blagoslivlja noževe pa se možemo nanovno klati. Molim vas, nemojmo nikada biti malodušni! Nikada se nismo predavali, borba je neprestana, to je život. Jedina poruka svim ljevičarima je – nemojmo se dijeliti, ujedinimo snage jer da nije bilo ujedinjenih snaga ne bismo pobijedili u NOB-u – poručio je Fumić dodavši da ustaškom znamenju u Hrvatskoj nema mjesta.
U ime Radničke fronte okupljenima se obratio i Matija Đolo koji je objasnio da ne želi toliko govoriti o prošlosti KPH, koliko o očuvanju njihove baštine:
– Dva su ključna momenta zbog kojih današnje obilježavanje ne može ostati samo prigodničarsko: jedan je revizija prošlosti koja oslobodilačku, narodnu borbu nastoji prikazati kao protunarodnu, nametanje vlasti narodu. U to smo se mogli nedavno uvjeriti u Jastrebaskom gdje smo svjedočili izokretanju povijesti u kojoj je ustaški logor za djecu postao bolnica, a partizansko oslobođenje te djece prikazano je kao napad i otmica. Tom prilikom digli smo svoj glas protiv takvih laži, protiv prikazivanja ustaških izdajica i zločinaca kao nacionalnih heroja. Partizanski borci prikazani su kao borci za nepravdu, a borili su se jedino za pravdu. Ono čega se bojim je da ćemo i ubuduće morati dizati glas protiv takvih revizija.
Drugi momenat zbog kojeg su ovakva obilježavanja danas bitna i aktualna je društveni i ekonomski sistem u kojem danas živimo, odnosno preživljavamo. Nekadašnju solidarnost, sigurnost zaposlenja, besplatno i svima dostupno obrazovanje, besplatnu i jednako dostupnu zdravstvenu skrb, dostojne i sigurne mirovine, sve nekadašnje stečevine socijalističkog sustava, danas nažalost zamjenjuje nesputano tržište. Svakodnevno oko sebe vidimo primjere nečovječnosti koja nastaje kada se žrtvujemo kapitalu, tržišnoj učinkovitosti i profitu. Danas, da bi takav sustav usmjeren protiv većine naroda, a za korist jednoj manjini objesnijoj nego vlastela i plemići iz feudalizma, imao kakve nade održati se malo dulje, brišu se tragovi koji nas podsjećaju na drugačiji svijet. Zato je ove godine moralo biti uklonjeno ime maršala Tita sa zagrebačkog trga. Zato su 90-tih morali biti uništeni toliki spomenici NOB-u. Jer ne smijemo zaboraviti da borba koju je povela KP nije samo borba za oslobođenje od okupatora, bila je istovremeno i borba za oslobođenje radnika – rekao je Đolo te dodao da je potrebno baklju borbe prethodnika preuzeti i prenijeti dalje, a da je jedina budućnost demokratski socijalizam!
U ime Grada Samobora kao pokrovitelja svečanosti Vinko Kovačić je svima poželio dobrodošlicu:
– Mi u Gradu Samoboru s ponosom se prisjećamo današnjeg dana prije 80 godina gdje je grupa hrabrih ljudi na čelu s drugom Titom osnovala Komnunističku partiju Hrvatske. Sa ciljem borbe za bolje društvo, za ravnopravnost žena i da isprave sve nepravde – poručio je Kovačić te poželio da se dogodine svi nađu u još većem broju “kod Stećka” – rekao je Kovačić.
Prilikom govora predsjednik Foruma seniora SDP-a Dušana Plečaša moglo se čuti nezadovoljstvo činjenicom da na obilježavanje 80. obljetnice osnivanja KPH nije došao i predsjednik SDP-a Davor Bernardić, a Plečaš je okupljene podsjetio da je KPH u svom tadašnjem proglasu naglašavala kako se treba braniti interese radničke klase, ali i nacionalne slobode, ravnopravnosti i bratstva među narodima.
U ime SRP-a i Koordinacije radničkih komunističkih partija s područja bivše Jugoslavije Vladimir Kapuralin je naglasio da je Partija bila relativno mala politička organizacija u svojim početcima, ali da se kvalitetno organizirati i suočila s događajima koji su uslijedili pa ostvarila “pobjedu protiv okupatora, povrat okupiranih i oduzetih teritorija, reindustrijalizaciju i rekulturizaciju zemlje, uvođenje samoupravljanja kao izraza emancipatorskih težnji radnika i seljaka, osnivanje Pokreta nesvrstanih”. Ustvrdio je da su nekao tih postignuća epohalna, a da je jedan od najbitnijih fakrota za te uspjehe bilo jedinstvo Partije, kakvog danas na ljevici nedostaje.
Zvjezdana Lazar, koja je govorila u ime stranke Komunističke partije Hrvatske također je naglasila razjedinjenost ljevice kao jedan od problema, ali i istaknula važnost komunističkog pokreta.
– U teškoj borbi riskirali su vlastiti život za sve ono što nam je danas desnica oduzela, nemamo više slobodu, pravedno i pošteno društvo te zemlju socijalne sigurnosti, zemlju radnika i seljaka. Ma koliko god desnica bila glasna i negirala povijest, spremni smo se s njima uhvatiti u koštac i dokazati ono što cijeli svijet zna i potvrđuje: da nije bilo druga Tita, bratstva i jedinstva i njegovih komunista, hrabrosti i odlučnosti, već tada bi tuđe čizme po nama gazile, a neki drugi ljudi nama gospodarili, kao što to danas čine – rekla je Lazar.
Na obilježavanju 80. obljetnice osnivanja KPH na Anindolu se okupilo stotinjak ljudi, a među njima i izaslanik Grada Vinko Kovačić, izaslanik SDP-a Dušan Plečaš, izaslanik Saveza antifašističkih boraca Ivan Fumić, izaslanstva Saveza komunista Hrvatske, SRP-a, Radničke fronte, predsjednik Zajednice udruga antifaštističkih boraca i atifašista Zagreba i Zagrebačke županije Pero Rajić, Zveze boraca Slovenije, društvo J.B.Tito iz BiH, izaslastva udruženja antifaštista Zagreba, Zagrebačke, Karlovačke i Međimurske županije te izaslanstva društava Josip Broz Tito i Udruge antifašista Istarske i Primorsko-goranske županije. Izaslanstva su bila i položila vijence kod Spomen stećka. Program, čiji je pokrovitelj bio Grad Samobor, vodio je Dubravko Sidor, a za glazbene predahe bio je zadužen Zagrebački partizanski zbor pod ravnanjem maestra Salamona Jazbeca koji je tijekom svečanosti zdušno otpjevao državnu himnu, Internacionalu, Budi se istok i zapad, Padaj silo i nepravdo te Crvene makove. Po završetku svečanosti je na Tanc placu održan i mali domjenak.
Kruno Solenički
OBILJEŽAVANJE 80-e GODIŠNJICE OSNIVANJA KPH
Drugarice i drugovi, dragi gosti i prijatelji
Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas na ovom svečanom skupu posvećenom obilježavanju ovog značajnog događaja osnivačkog kongresa KPH, održanog na ovom mjestu, kraj Anindola 1. i 2. augusta 1937. godine.
Posebno sam ponosan činjenicom što vas mogu pozdraviti u ime Socijalističke radničke partije, idejnog i političkog slijednika nekadašnje KP, a kasnije SK, koordinacije KP i RP s jugoslavenskog prostora i u svoje lično ime.
Među ukupnim aktivnostima kongresa poseban značaj pripada proglasu, kojeg njegova klasno-socijalna originalnost i univerzalna vrijednost i danas čini aktuelnim, citiram:
„Između radničkih interesa i stvarnih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici, kao dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovoj tradiciji i kulturi. Boreći se za te ideale, mi se borimo protiv nacionalne zagriženosti, jer znamo da su pravi napredak i sloboda Hrvatskog naroda osigurani samo u hrvatskoj slozi i suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.“
Ova misao aktualna je i danas i ona eksplicitno govori kako komunisti vjerodostojnije brinu i o nacionalnim interesima od ostalih građanskih stranka, naročito onih klerofašističkih, jer interesi radnih ljudi ne mogu biti u suprotnosti s nacionalnim, dočim interesi kapitala mogu biti u koliziji s nacionalnima, jer je kapital transgraničan i transnacionalan.
Događaji koji su uslijedili pokazali su kako je partija, koja je tada konsolidirana kao integralni dio KPJ na čije čelo je te godine došao drug Tito, bila u stanju procijeniti političke prilike koje su vodile prema svjetskom ratu. I bila je jedina politička snaga u zemlji idejno osposobljena, pripremiti i organizirati aktivan otpor neprijatelju i njegovim pomagačima, povesti narod u oslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju i izvojevati pobjedu. Iako malobrojna, sa svega 12-estak hiljada članova, uspjela je samoorganizirano i uspješno voditi jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljni unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima i čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca, što zbog svojeg klasno-socijalnog, ali i moralnog određenja, nije uspjelo mnogim brojnijim partijama građanske provenijencije. Te partije ne samo da se nisu suprotstavile nadolazećoj opasnosti, već su odbile i suradnju s KPJ.
Komunističkoj partiji je to uspjelo, zahvaljujući ne samo svojoj klasno-socijalnoj poziciji u društvu, već i zahvaljujući i visokom stupnju discipline i požrtvovanosti, kako u političkom radu tako i u oružanoj borbi, u kojoj su mnogi dali svoje živote.
Dragi prijatelji, danas kad se prisjećamo ovih časnih događaja koji su obilježili epohu koja je iza nas, kad smo došli da se poklonimo i njihovoj žrtvi, red je da rezimiramo rezultate njihovog rada i da povučemo neke usporedbe s vremenom sadašnjim.
Rezultati koje su ljudi na ovim prostorima postigli u burnim vremenima koja su slijedila, a koja su posljedica političkog djelovanja partije i njena vodeća uloga u NOB-i i revoluciji i poslijeratnoj izgradnji su:
– Pobjeda nad okupatorom i domaćim klerofašističkim snagama u ratu.
– Pripojenje oduzetih ili ustupljenih dijelova zemlje.
– Uvođenje samoupravnog socijalizma kao jedinstveni primjer prirodne pozicije rada u
društvu i emancipatorskih težnji radnika i seljaka, koji bi bili u stanju upravljati vlastitim
sudbinama.
– Najintenzivniji period privrednog i kulturnog razvoja, dotad nezabilježen na ovim
prostorima.
– Najduži period mira među pripadnicima različitih nacionalnih i konfesionalnih pripadnosti
na ovim prostorima koji je trajao gotovo pola stoljeća, od završetka II. svjetskog rata do
kontrarevolucije i secesije 90-ih.
– Najveći ugled koji su narodi ovih krajeva postigli u međunarodnim relacijama.
– Doprinos osnivanju Pokreta nesvrstanih, svojevremeno najbrojnije grupe zemalja
orijentiranih ka miroljubivoj koegzistenciji.
Neki od ovih rezultata, poput uvođenja samoupravljanja i osnivanje Pokreta nesvrstanih, spadaju u epohalne okvire.
Sve je to postignuto uz puni državnički suverenitet, bez gubitka ijednog privrednog ili financijskog objekta, infrastrukture i ni jednog pedlja nacionalnog tla, a u međunarodnim razmjerima pitalo nas se za mišljenje i uvažavalo naš stav.
Imajući sve to u vidu, nameće se pitanje: kako je to sve partiji uspijelo, u čemu je tajna, u čemu je razlika u postignutim rezultatima u odnosu na ostale pokrete otpora u tada okupiranoj Evropi?
Mada ova pitanja traže posvemašnju analizu, ovo danas nije mjesto, a ni raspoloživo vrijeme nam ne omogućuje dublju analizu, ali ako apstrahiramo politički i vojni talent predvodnika i komandanta Josipa Broza Tita, a koji se može svesti pod osnovnu prirodnu mudrost, onda nam ostaje kao bitan činioc jedinstvenost vodstva i pokreta ,iako su se u otpor neprijatelju uključili i pripadnici građanskog svijetonazora, ali pokret je vodila jedna partija, a ne pet.
U prilog ovakvog promišljanja svjedoče i događaji prilikom disolucije partije i države tokom kontrarevolucije i secesije.
Iako globalni geopolitički tektonski poremećaji 90-ih nisu zaobišli ni nas, dapače primjer jugoslavenskog samoupravljanja, s do tada jedinstvenom primjenom u svijetu, bio je nepoželjan svjetskim moćnicima te ga je trebalo ukinuti kroz proces koji je osmišljen izvana, a sproveden iznutra. Posao im je između ostalog olakšao i otklon SK od svoje povijesne klasne misije. Tome je prethodila birokratizacija partije, prodor nacionalizma, nesnalaženje vodstva, sukob interesa, dvojni moral, lične ambicije i slično. Tada je došlo do većeg stupnja razumijevanja i suradnje između pripadnika partije i nacionalista, odnosno protivnika revolucije unutar vlastitih nacionalnih korpusa, nego između pripadnika partije različitih nacionalnih korpusa.
Rezultat je svima poznat, jednostrana secesija Slovenije i Hrvatske koju su prema domino efektu slijedile i ostale republike, što je za posljedicu imalo rasplamsavanje međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba s elementima građanskog rata, a putem kojeg je provedena kontrarevolucija, čime su privredni, financijski i ljudski resursi prepušteni na milost i nemilost stranim i novoinstaliranim domaćim kapitalistima.
Vrši se revizija povijesti te se po principu zamjene teza napadaju i omalovažavaju najznačajniji događaji i njihovi nosioci pa i sam Tito.
Tako smo se mi, slijednici naših prethodnika kojih smo se danas došli ovamo prisjetiti, ovih događaja, našli u poziciji veoma sličnoj onoj u kojoj su se nalazili oni u svoje vrijeme. Hrvatska, ali i ostale državice nastale na jugoslavenskom prostoru nalaze se pred potpunim ekonomskim slomom, a izgubljen je suverenitet na dulji period. U to nas je dovela politika restauracije sprovođena od stranaka građanskog tipa pa je naivno i iluzorno očekivati da nas one mogu i izvući iz te situacije, ali isto to ne može niti fragmentirana tzv. ljevica.
Dakle, da zaključim: 90-ih se nije dogodilo čudo, dogodila se povijest koju nismo očekivali i koju u datom trenutku nismo mogli iščitati i koja nas je vratila na početak. Mi se sad nalazimo na početku i ovdje danas na ovom mjestu obilježavamo događaj iz kojega možemo izvući pouku – svatko onaj tko je sposoban i koga je volja učiti.
Anindol 9. IX. 2017.
Vladimir Kapuralin